Samo nekoliko dana uoči najavljenog okončanja cenkanja oko većine potrebne za donošenje referendumske odluke u Crnoj Gori, desio se naizgled nelogičan obrt: udružile su se pristalice i protivnici nezavisnosti primorske članice državne zajednice.

Umesto podele po pitanju državnog statusa, koje godinama lomi Crnu Goru, na dva gotovo zaraćena tabora, glavni junaci novog političkog zapleta u prvi plan istakli su drugu temu: stanje u kom se zemlja nalazi nakon dugogodišnje vladavine režima oličenog u premijeru Milu Đukanoviću.

Zato je bilo moguće da se, na istom poslu – rušenju aktuelnog režima – okupe Predrag Bulatović, lider najveće opozicione (unitarističke) Socijalističke narodne partije, i trojica pobornika nezavisnosti: Nebojša Medojević, u istraživanjima javnog mnjenja Đukanovićev glavni konkurent za titulu najpopularnijeg političara u Crnoj Gori, inače izvršni direktor nevladine organizacije Grupa za promjene, koja bi uskoro trebalo da preraste u stranku, Andrija Jovićević, bivši (Đukanovićev) ministar policije, zaslužan, između ostalog, za obelodanjivanje "afere Moldavka" i Miodrag Lekić, bivši ministar inostranih poslova Crne Gore (u vreme složne vladavine Momira Bulatovića i Mila Đukanovića), potom ambasador SRJ u Italiji, opozvan 1999. iako mu je mandat trajao do 2000, sada profesor u Rimu.

Njihov plan je koordinacija akcija u cilju okončanja Đukanovićeve vladavine nakon referenduma, kako god da se on završi. Uprkos različitim željama vezanim za budući državni status, osnivači "demokratske alternative Đukanovićevom režimu", naime, zaključili su da su za oporavak Crne Gore neophodna dva koraka: "na miran, demokratski i pošten način uz puno poštovanje standarda i stavova EU-a riješiti državno pitanje na referendumu koji nam predstoji" i "na miran, demokratski način na prvim narednim parlamentranim izborima promijeniti korumpiranu, nesposobnu i kompromitovanu vlast".

MATEMATIKA: Ima, doduše, i sasvim drugačijih tumačenja povoda za novo udruživanje: tako Miodrag Vuković, visoki funkcioner vladajućeg DPS-a, tvrdi da je reč o "zabavi za dokone", odnosno neiskrenom savezu, alibiju neophodnom kako bi se članstvu objasnilo zašto, nakon najave bojkota referenduma, na glasanje o državnom statusu Crne Gore ipak treba izaći. Kao da je htela da doprinese tumačenju prema kome je reč o stvaranju "crnogorskog DOS-a", Đukanovićeva partija objavila je saopštenje koje vrvi od teških kvalifikacija i uvreda na račun protivničke četvorke – baš kao što je to režim Slobodana Miloševića radio svojim protivnicima (u saopštenju se, između ostalog, pominju "kopije trubača Slobodana Miloševića", "teoretičar zemunskog klana"…).

Nasuprot autorima saopštenja DPS-a, koji u Lekiću, Medojeviću i Jovićeviću vide "Bulatovićeve svedoke koji treba da potvrde da on nije ono što jeste i da neće biti ono što je bio", odmah su se, u skladu sa političkom pozicijom i aspiracijama, pojavila i tumačenja prema kojima je Đukanović prvi put napadnut sa "evropske strane". Četvorka, u kojoj se nalazi i jedan od najupornijih crnogorskih sledbenika Slobodana Miloševića i protivnika saradnje sa Haškim tribunalom, predstavljena je kao grupacija kojoj se ama baš nikako ne može pripisati nacionalizam ili bilo kakav retrogradan stav. Prosta matematika kaže da se i bez nategnutih, bilo pozitivnih, bilo negativnih kvalifikacija, u subotu desila ozbiljna stvar: istraživanja javnog mnjenja ukazuju da bi zbir glasova Medojevićeve buduće stranke (verovatno, prema najavama, i formalno ojačane Jovićevićem i Lekićem) i Bulatovićevog SNP-a (sa partnerima u liku, pre svega Narodne stranke Predraga Popovića i Demokratske srpske stranke Ranka Kadića) svakako bio veći od zbira glasova na koje može da računa Đukanović sa svojim partnerima. Sve to, naravno, ukoliko bi do parlamentarnih izbora (a redovni bi trebalo da se održe u oktobru) članice novog bloka uspele da se koncentrišu na zajednički interes i ozbiljno koordiniraju svoje delatnosti, ali tako da ne dođu previše u sukob sa svojim dosadašnjim stavovima i tako oteraju svoje pristalice.

SAD i EU: Iako bi se činjenica da je formiranje "antiđukanovićevskog bloka" obelodanjeno tek nakon što se Medojević vratio sa molitvenog doručka u Vašingtonu (na kome je bio jedini predstavnik Crne Gore) mogla tumačiti kao argument za Jovićevićevu tvrdnju objavljenu u podgoričkom opozicionom dnevniku "Dan" o "punoj podršci EU-a i SAD političkom projektu demokratskog smenjivanja sa vlasti premijera Đukanovića", izvršni direktor GZP-a u izjavi beogradskoj štampi nije bio spreman za tako eksplicitnu tvrdnju: preciznije bi, prema njegovim rečima, bilo reći da "SAD i EU više ne podržavaju Đukanovića".

U čaršijskim analizama već odavno označen kao nova karta na koju će zaigrati Zapad (naročito Amerika), Medojević je, umesto pozivanja na spoljnu podršku, pokušao da animira sve raspoložive domaće snage. Ističući da je poziv da se "priključe pokretu za ozdravljenje Crne Gore i deblokadu evropskih integracija poslije referenduma" uputio svim "zdravim, demokratskim opozicionim snagama u Crnoj Gori", Medojević je na zajedničku akciju pozvao i "zdrave snage u vlasti, koje su uspjele da se odupru korupciji i kriminalu naraslom tokom petnaestogodišnje vladavine Demokratske partije socijalista".

Po receptu nekadašnjeg DOS-a, sve tvrdeći da sličnosti sa koalicijom koja je srušila Slobodana Miloševića nema ("nije u pitanju politička koalicija" već koordinacija opozicione delatnosti), na saradnju su pozvane sve proevropske i reformske snage, građanski sektor, sindikati, nezavisni intelektualci… Bubnjari i nosioci pištaljki, bar za sad, nisu pozvani, a posle izbora – videće se: prema rečima Lekića, naime, "inicijativa za formiranje demokratske alternative sadašnjoj crnogorskoj vlasti nije poziv na revoluciju, mitinge i populističko-nacionalnu politiku", već je njen cilj "izlazak iz konfliktnog političkog stanja".

Pozitivan odgovor odmah je stigao od malih koalicionih partnera Bulatovićevog SNP-a – Popovićevog NS-a i Kadićevog DSS-a, čiji su predstavnici izjavili da je Bulatović u razgovoru sa Medojevićem, Lekićem i Jovićevićem zastupao njihove stavove. Međitim, takođe omanja, Srpska narodna stranka Andrije Mandića, iako "podržava svako udruživanje reformskih i demokratskih snaga u Crnoj Gori", nije previše oduševljena idejom: "Nije dobro kada se kaže da je neophodno prvo definisati državni status Crne Gore na referendumu, pa se tek onda boriti za demokratizaciju društva", rekao je potpredsednik SNS-a Novica Stanić, ocenivši da su "stvari okrenute naglavačke". On je, čak, ocenio da se stvaranjem novog partnerstva "svjesno ili nesvjesno – ide na ruku crnogorskom premijeru Milu Đukanoviću", dodavši da je "mnogo pošteniji bio predlog nekadašnjeg Liberalnog saveza i njegovog lidera Slavka Perovića da se prvo demokratizuje Crna Gora, pa da se onda rješava njen državni status". Oglasio se i Miodrag Živković, predsednik Liberalne partije, koji je ocenio da poziv "četvorke" na formiranje fronta protiv Đukanovića može dodatno zbuniti građane suverenističke opcije.

Formiranje "antiđukanovićevskog fronta" odmah je proizvelo i glasine o navodnoj "vezanoj trgovini", u kojoj bi, u akciji svrgavanja Đukanovića s vlasti, različiti akteri zadovoljili svoje interese. Međunarodna zajednica, prvenstveno u liku Havijera Solane, imala bi, tvrdi se, interes da kazni glavnog rušitelja projekta državne zajednice, koji ju je koštao onolikog vremena provedenog u tumačenju arhaičnog govora srpsko-crnogorskih pregovarača, a pominje se i međunarodni interes u vidu obuzdavanja izvesnih specifičnih vidova trgovine koji cvetaju u državi pod Đukanovićevom vlašću. A čak bi, prema tim tumačenjima, i sam crnogorski premijer mogao u svemu dugoročno da profitira, time što bi dobio garancije da, nakon konstruktivnog pristupa pregovorima o referendumskim uslovima a potom i mirnog silaska sa vlasti, njegova dotadašnja delatnost ne bi bila naročito preispitivana.

PROCENAT: Ne tako daleka budućnost pokazaće da li postoje ikakve realne osnove u takvim teorijama, ali i u tumačenjima radikalnih suverenista prema kojima međunarodna zajednica vrši pritisak na Đukanovića kako bi ga navela da pristane na referendumske uslove koji bi onemogućili osamostaljenje Crne Gore, što bi, navodno, bila cena za davanje nezavisnosti Kosovu. Nešto bi moglo biti jasnije već i u trenutku kad se ovaj broj "Vremena" pojavi na kioscima. U utorak, u vreme nastajanja ovog teksta, naime, izaslanik EU-a Miroslav Lajčak u Briselu je objašnjavao da se za kvalifikovanu većinu razmatraju formule od 55 odsto izašlih ili 41 posto upisanih birača, da bi već u sredu u Podgorici zainteresovanim stranama trebalo da prenese mišljenje EU-a. Zahtevani procenat glasova za donošenje validne crnogorske odluke, prema tumačenjima mnogih analitičara, unapred bi sa velikom verovatnoćom mogao najaviti i ishod izražavanja slobodne narodne volje.

Ne čekajući evropski stav, međutim, predsednik crnogorskog parlamenta i lider manje vladajuće Socijaldemokratske partije Ranko Krivokapić, u ponedeljak je za subotu 25. februar zakazao vanrednu sednicu na kojoj bi trebalo da se razmatra Predlog zakona o referendumu o državnom statusu Crne Gore. Odmah su reagovale opozicioni SNP, NS i DSS, ocenivši da je reč o "jednostranom potezu" i zatraživši od EU-a da utiče da crnogorsku vlast kako bi taj predlog povukla iz skupštinske procedure. "Predlog (Skupštini) je učinjen i pored toga što su pregovori političkih subjekata za zajedničku državu i za nezavisnu Crnu Goru uz posredovanje EU-a u toku i što je postojala orijentacija svih strana da se Predlog zakona nađe u Skupštini tek nakon završetka pregovaračkog procesa", navodi se u saopštenju tri opozicione stranke.

Datum održavanja skupštinske sednice jednom je već pomeran, a iskustvo delovanja spoljnog pritiska na domaće političare pokazuje da će i ovoga puta, najverovatnije, biti onako kako Lajčak i oni koje Slovak, kome u razgovorima u Beogradu i Podgorici nije potreban prevodilac, odobre. Crnogorski pregovarači već su pristali na neke ustupke, kao što je saglasnost postignuta nakon pet dana pregovora da predsednik republičke izborne komisije bude – predstavnik međunarodne zajednice, što je, prema rečima crnogorskog ustavnog pravnika Blagote Mitrića – direktan protektorat.