Od samog uvođenja "specijalnog zakonodavstva" vodi se žestok rat između, kako to mediji nazivaju, "krugova bliskih Jovanu Prijiću", dosadašnjem specijalnom tužiocu za borbu protiv organizovanog kriminala, i "krugova bliskih" onim drugima (ministru Zoranu Stojkoviću, DSS-u, optuženima i advokatima u "slučaju Đinđić", itd., dodati po nahođenju). Smjena Jovana Prijića, kojem je mandat istekao u subotu 23. jula, bila je danima najavljivana od krugova bliskih predstavnicima nekadašnjeg DOS-a (Centar za modernu politiku, GSS, SDU), zatim tekstovima u nekim novinama, a cijelu tu atmosferu podgrijavalo je kašnjenje republičkog javnog tužioca Slobodana Jankovića da rješenje o starom ili novom specijalnom tužiocu donese s danom isticanja mandata dosadašnjem tužiocu.

Republički tužilac Janković (i sam donedavno v.d.) svoju je odluku objavio četiri dana potom, 27. jula: novi specijalni tužilac je Slobodan Radovanović, dosadašnji okružni tužilac u Kragujevcu, a Jovan Prijić ostaje da radi u Specijalnom tužilaštvu kao njegov zamjenik.

Time će, glasili su neki komentari, biti osiguran "kontinuitet" u postupcima koji su u toku, a koji su započeli u mandatu Jovana Prijića, pri čemu je za stručne krugove mnogo značajniji onaj drugi dio objašnjenja, na kojega se mediji nisu "primili": zamjenici dosadašnjeg specijalnog tužioca ostaju na svojim funkcijama i dalje, u predmetima u kojima su zastupali tužilačku stranu.

Tu dolazimo do pitanja koje javnost, u cijeloj toj tužilačkoj specijalnoj trakavici (Prijića, naime, mediji i dio izvršne vlasti smjenjuje već mjesecima), najviše intrigira: da li će ta promjena na kormilu imati posljedice na postupke koji su u toku, pogotovo na suđenje za ubojstvo premijera Zorana Đinđića, s obzirom na Prijićev prijedlog sudu da Dejan Milenković Bagzi dobije status svjedoka saradnika.

Odgovor na to pitanje je: ne, promjena specijalnog tužioca neće imati utjecaja na tok suđenja.

Naime, odluku o statusu Milenkovića vijeće sudije Marka Kljajevića još nije donijelo, iako je ispitivanje (zasad još) optuženog Milenkovića obavljeno prošloga tjedna. Kako se nagađa, vijeće bi odgovor da li Milenkovića prihvaća kao svjedoka saradnika moglo dati do početka septembra, prije nastavka suđenja "zemunskom klanu", ili u drugoj polovini septembra kad se nastavlja suđenje optuženima za ubojstvo premijera. Novi specijalni tužilac, istina, može dotad – ako vijeće prije tih nagađajućih rokova ne donese odluku – odustati od prijedloga svog prethodnika, ali čak niti ta činjenica ne mijenja suštinu stvari. Naime, nečiji status svjedoka saradnika tokom cijelog postupka (do kraja glavnog pretresa) u potpunosti je u rukama tužioca: on taj status predlaže, on ga može i oduzeti u bilo kojoj fazi postupka, sve do kraja pretresa, ako zaključi da svjedok saradnik i u postupku ne postupa u skladu s obavezama (da o svemu potpuno istinito svjedoči i da ništa ne prešuti, bez pogodnosti koje inače imaju svjedoci: da ne odgovara na pitanja kojima bi sebe ili svog bliskog srodnika izložili krivičnom gonjenju, na primjer). Po Zakonu, na odluku sudskog vijeća kojom se odbija prijedlog tužioca da netko postane svjedok saradnik, državni tužilac može izjaviti žalbu (u roku od 48 sati) Vrhovnom sudu Srbije, koji je obavezan donijeti odluku u roku od tri dana od prijema žalbe. Ako pak specijalni tužilac u nekom trenutku odluči oduzeti svjedoku saradniku taj status, zato što ne postupa u skladu s dogovorom, tj. zakonski preuzetom obvezom, on će nastaviti krivično gonjenje.

Potpuno je, dakle, svejedno – kad je o sudu riječ – tko je specijalni tužilac, Prijić ili Radovanović, jer sud u rukama nema mogućnost da odlučuje o tome da li će netko zadržati svoj status svjedoka saradnika: ta je stvar cijelo vrijeme u tužilačkim rukama.

Nedostatak sudske prakse vezane za specijalno zakonodavstvo vidljiv je u ovim pionirskim suđenjima: kako upozoravaju znalci, svjedok saradnik je najčešće dragocjen u prvim fazama postupka, pretkrivičnom ili istražnom, rijetko kad i u toku postupka. Problem je u ovom konkretnom postupku, suđenju optuženima za ubojstvo Đinđića, što optuženi nisu od početka svi na klupi: Ulemek Legija se predao lani u maju, Bagzi je izručen u februaru ove godine, te valja bar zasad vjerovati procjeni dosadašnjeg specijalnog tužioca da njegova priča zaslužuje povlašteni status.

Drugi razlog iz kojega tužilačka promjena neće imati utjecaja na suđenja je zakonski: specijalni tužilac za sve što radi treba dozvolu od republičkog javnog tužioca. On ne može sam pokrenuti postupak, već prenos nadležnosti – po hijerarhiji – mora tražiti od republičkog, koji ga i postavlja, produžava mu mandat eventualno za još dvije godine, ili ga smjenjuje prije isteka mandata, kao što i postavlja njegove zamjenike na "porodiljski mandat" u trajanju od devet mjeseci, kojega – opet – produžava ili ne.

Zato su sve te igre bez granica s funkcijom specijalnog tužioca posve političke: najprije je prethodna vlada donijela loše propise da bi ugodila svojim potrebama, a ova je samo nastavila s istim trendom. Pri tom je prethodnoj vladi, iz nekog razloga, bilo važnije da pod mandatnom kontrolom ima tužioce za organizirani kriminal: specijalnog tužioca i njegove zamjenike postavlja republički javni tužilac.

Sasvim je, naime, drugačija situacija s tužiocem za ratne zločine, koji – za razliku od onog za organizirani kriminal nije "specijalni": njega s mandatom od četiri godine bira Skupština Srbije, a on sam bira svoje zamjenike na mandat od četiri godine, bez "ovjere" nekog u hijerarhiji višeg od njega.

Problem je lošeg zakonskog okvira, u kojem zasad cijenu plaćaju svi: Prijić koji je izložen napadima i obranama za cijelog svog mandata, kao i novi prvi čovjek Specijalnog tužilaštva kojem već kopaju po – po svemu sudeći nespornoj – stručnoj biografiji, pri čemu je većina tih priučenih kritičara zaboravila na činjenicu da je upravo Radovanović bio "protukandidat" Prijiću za istu funkciju prije nešto više od dvije godine, kad je procijenjeno da od prijavljenih jedino njih dvojica i imaju sve potrebne, stručne i ljudske kvalifikacije.