Ubistvo osmoro učenika i školskog čuvara u Osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar” na Vračaru, kao i masovna pucnjava u selima pokraj Mladenovca samo dan kasnije, u kojoj je smrtno stradalo osmoro ljudi a ranjeno četrnaestoro, potvrdili su dugo poznatu tezu da je vatreno oružje rijetko koga spaslo, ali je mnogima život oduzelo. Odmah nakon tragedija čula su se obećanja da će se država izboriti sa problemom široke rasprostranjenosti vatrenog oružja u rukama privatnih lica.

Vatreno oružje samo je sredstvo izvršenja zločina, njegova prezastupljenost i laka dostupnost, što na legalan, što na ilegalan način, olakšice su da se zločin izvrši. Ni na Vračaru, ni u Mladenovcu, a ni u ostalim masovnim ubistvima u Srbiji, porodičnom nasilju, femicidima, niti bilo kom nasilju privatnog konteksta nije glavni krivac dostupnost i rasprostranjenost vatrenog oružja, već višegodišnja normalizacija nasilja. Dok je to tema za psihijatre, psihologe, sociologe i druge, ovaj tekst će se ipak baviti vatrenim oružjem, kao sredstvom, koje svakako ima značajnu ulogu u tragedijama koje su zadesile Srbiju.

CRNA STATISTIKA

Ono što zabrinjava kada je u pitanju upotreba vatrenog oružja jesu podaci Klirinške kuće za kontrolu malokalibarskog i lakog naoružanja za jugoistočnu i istočnu Evropu (SISAK), osnovane u okviru UNDP-a. Naime, ove godine je zabeleženo više smrtnih slučajeva prouzrokovanih upotrebom vatrenog oružja u privatnom kontekstu nego u kriminalnim obračunima. Pod privatnim kontekstom smatraju se porodično nasilje, femicidi, javni sporovi, kao i masovne pucnjave gde su žrtve izabrane slučajno, odnosno sve što nije povezano sa kriminalom. Kada se uporedi ukupan broj incidenata privatnog konteksta i kriminalnih obračuna, broj je otprilike isti. Iako je neki široko prihvaćeni sinonim za vatreno oružje bio kriminal, ispada da u praksi i nije baš tako.

U 2022. godini ukupan broj incidenata privatnog konteksta u kojima je korišćeno vatreno oružje takođe je sličan broju kriminalnih obračuna. Isto važi i za prethodnu godinu. Treba imati u vidu ograničenost ove statistike, s obzirom da je njen najveći deo potekao iz medijskih tekstova, a jako mali od zvaničnih institucija, što znači da ukupan broj može biti i veći. Postoji i skoro jednak broj incidenata u kojima kontekst nije definisan, ali je verovatno da većina njih nije u kriminalnom kontekstu, s obzirom da su takva uglavnom mapirana.

Podaci iz iste baze za monitoring nasilja počinjenog vatrenim oružjem sa smrtnim ishodom daju slične nalaze za celi region koji se posmatra (Zapadni Balkan i Moldavija). Naime, broj smrti povezan sa porodičnim nasiljem, javnim sporovima i ostalim nekriminalnim kontekstima veći je od ubistava vatrenim oružjem u kriminalnim obračunima. Kada se posmatraju zemlje regiona pojedinačno, vidi se da Srbija u većini statistika prednjači.

Prema podacima UNDP objavljenim početkom 2022. godine u publikaciji o nasilju u porodici, broj incidenata u porodičnom nasilju počinjenih vatrenim oružjem u Srbiji u vremenskom periodu od 2017. do 2020. godine skoro uvek je u korist legalnog oružja. Najveća razlika je bila 2017. godine kada je u 83 odsto slučajeva korišćeno legalno izdato oružje. Sa druge strane, zanimljiv je podatak da je mnogo više incidenata vatrenim oružjem u porodičnom nasilju zabeleženo u urbanim nego ruralnim sredinama.

Ista statistika kaže da se godišnje u proseku oko 20 odsto femicida izvrši vatrenim oružjem. U većini slučajeva takođe se radi o legalnom.

KOLIKO ČEGA IMA

Prema informacijama Ministarstva unutrašnjih poslova iz 2016. godine, u Srbiji je bilo registrovano skoro milion komada vatrenog oružja u vlasništvu civila. To se, naravno, odnosi samo na legalna posedovanja, odnosno na oružje za koje je izdata dozvola. Za ono drugo, ilegalno, tačne brojke koliko ih je u opticaju, naravno nema, već se sve zasniva na procjenama. U svakom slučaju, više nego legalnog. Od ovih skoro milion, prema tadašnjim podacima, oko 270 hiljada je bilo pištolja i revolvera, 450 hiljada komada lovačkog oružja i oko 90 hiljada primjeraka sportskog.

Prilikom obraćanja naciji nakon dve masovne pucnjave, predsjednik republike Aleksandar Vučić izjavio je da u Srbiji trenutno oko 400 hiljada civila ima registrovano vatreno oružje. Naglasio je da nakon pooštravanja mjera i revizije, u Srbiji “neće biti više od 30, 40 hiljada komada oružja” u civilnim rukama. Policijski pukovnik i pomoćnik državnog sekretara MUP-a Srbije Milan Andrić izjavio je u ponedeljak, gostujući na K1 televiziji, da trenutno ima oko “766 hiljada komada” vatrenog oružja što je, kako je rekao, manje nego 2015. godine kada je bilo “900 hiljada”. Andrić je dodao da od 400 hiljada lica koja imaju registrovano oružje, njih 211 hiljada ima ono za ličnu bezbjednost, u pitanju su pištolji i revolveri.

Sa druge strane, podaci svjetskog istraživanja za malokalibarsko oružje iz 2018. godine procjenjuju da je u Srbiji tada postojalo 2.720.000 komada oružja u posjedu civila. Od toga 1.186.000 registrovanih i 1.533.000 neregistrovanih. Kada je u pitanju broj komada vatrenog oružja po glavi stanovnika (civila), Srbija se, prema sajtu World population review, 2023. godine nalazi na petom mjestu na svijetu, sa indeksom 39,1 na sto ljudi. Važno je napomenuti da je Srbija jedina evropska država u prvih pet rangiranih.

KAKO DO ORUŽJA

Zakonom o oružju i municiji u Srbiji propisuje se da se oružje dijeli u četiri kategorije. U A kategoriju, iz koje fizička lica ne mogu nabavljati oružje, spadaju minsko-eksplozivna sredstva, automatsko kratko i dugo vatreno oružje, oružje skriveno u drugim predmetima i vatreno oružje sa prigušivačem pucnja. Za civile je namjenjena B kategorija, gdje se ubraja svako vatreno oružje (kratko, dugo, poluautomatsko, repetirajuće, jednometno, dvometno, sa olučenim i glatkim cevima), osim onog iz kategorije A i C i konvertibilno oružje. Pod treću vrstu potpada onesposoblјeno vatreno oružje, staro oružje i njegove moderne kopije koje ne koriste metak sa centralnim ili ivičnim palјenjem, kao i vazdušno oružje. Oružje iz kategorije C može se slobodno nabavlјati u slučajevima predviđenim Zakonom o oružju i municiji, a držati uz prijavu nadležnom organu. Kategorija D obuhvata hladno oružje, gasne sprejeve, elektrošokere i određeno vazdušno oružje.

Kada fizičko lice hoće da nabavi vatreno oružje iz B kategorije, mora dokazati opravdanost razloga za nabavljanje. Tu imaju tri opcije: ugrožena lična bezbjednost, lov ili sportska takmičenja. Pored toga, lica moraju ispuniti niz drugih uslova uključujući adekvatno mjesto za držanje, što je metalna kasa ili sef sa šifrom. Pomoćnik sekretara MUP-a Dušan Andrić rekao je prilikom gostovanja da policija, prilikom provjere, neće dati dozvolu u slučaju da neko pokaže “drveni ormar pod ključem”. Propisana procedura sama po sebi jeste striktna, međutim, teško je povjerovati da svih 400 hiljada ljudi o kojima se priča imaju striktno utvrđene uslove za držanje. I u slučaju ubistva u školi na Vračaru, način držanja oružja nije bio adekvatan. Uprkos tome što otac dječaka tvrdi da je oružje bilo pod ključem po propisima, ispostavilo se da ključ nije imao samo vlasnik.

Istraživač Beogradskog centra za bezbednosnu politiku (BCBP) Bojan Elek objašnjava za “Vreme” da najavljena pooštravanja Zakona mogu samo da dovedu do kontraefekta, odnosno do toga da će dosta ljudi koji hoće da imaju oružje “otjerati u ilegalu”. Takođe, kako kaže, problem je što u praksi policijski službenici ne vrše povremene kontrole načina držanja oružja već samo po prijavi, “što bi trebalo redovno”, ali “nema kapaciteta” za tako nešto.

Elek smatra da je “teško povjerovati” kako zakonski 400 hiljada ljudi ima potrebu da posjeduje pištolj i dodaje da je “više u pitanju procena na terenu kako policajci odlučuju”. Kako kaže, “sigurno da ima nekih propusta, posebno na lokalu”, gdje lice možda i zna policajca “koji jednom dođe kod njega i nikad više”.

Iako oružje ne smije stajati napunjeno, municija se može držati u istoj kutiji. Takođe, ne postoji nikakav limit za njenu nabavku, a lica koja žele da nabave pet ili više komada vatrenog oružja mogu dobiti olakšice jer će biti podvedena pod “kolekcionarsku” dozvolu. Sa druge strane, policija može privremeno oduzeti oružje usljed porodičnog nasilja ili sličnog, te se onda na upravnom postupku odlučuje da li će ono biti vraćeno ili trajno oduzeto. Sve i da je u pitanju ovo drugo, lice može nakon nekog perioda ponovo podnijeti zahtjev za nabavku.

Vatrenog oružja i dalje ima na pretek, i te brojke koje su se mogle čuti prethodnih dana po televizijama i gostovanjima su prilično paušalne. Ako se zakon još više pooštri, država rizikuje da otvori Pandorinu kutiju ilegalnog naoružanja. Takođe, može se dogoditi da lica počnu da prijavljuju da im je oružje ukradeno, a zapravo ga prodaju na crnom tržištu, te onda, ako zaista žele, na njemu nabave novo. Zakon ih vjerovatno neće detektovati, a oni će nastaviti da posjeduju vatreno oružje.