Mitovi i mitomani

foto: reuters

Ogledalo srama

Kako se zaklanjaju vlastita nemoć i jalovost

Od trenutka kada je Ratko Mladić uhapšen, dio javnih ličnosti po medijima, a velik broj ljudi po internet forumima, blogovima, u komentarima tekstova na raznim sajtovima javno je obznanio svoj stid. Sramota ih je zbog "likovanja" novinara, "podaničkog" odnosa predsjednika Srbije Borisa Tadića prema Evropskoj uniji i Americi, zato što su u centralnom dnevniku Radio-televizije Srbije emitirane izjave majki srebreničkih žrtava… Stide se svi ti ljudi zbog "niskih grana" na koje su "spali" država Srbija i srpstvo, Srba koji govore da je u Srebrenici ubijeno više od osam hiljada ljudi i samog Mladića zato što se mirno predao umjesto da je pucajući iz pištolja jurišao na policiju ili da je, u stavu mirno, ispalio sebi metak u sljepoočnicu. Jedino zbog čega se ne srame jesu postupci i djela Ratka Mladića, odnosno svega onog zbog čega je završio u Haškom sudu pod optužbom za genocid, zločine protiv čovječnosti i druga ratna nepočinstva.

Zašto ne manjka tipova spremnih da zamijene individualnu sa kolektivnom odgovornošću čitavog naroda, jasno je čim se u nacionalističkoj mitologiji sagleda mjesto Ratka Mladića. Godinama tražen, godinama neuhvatljiv, on je simbolizirao i inat prema svjetskim moćnicima, i vojničku dominaciju, i opojni mrak krvne osvete, i zakletve da još ništa nije gotovo i da će doći ponovo vrijeme da se boj bije i zastava vije. Zato se svaki ostrašćeni nacionalista bez ikakvih problema mogao identificirati sa Mladićem. To što Mladićev mit nije odgovarao istini i činjenicama, nije imalo nikakve veze. Slike stratišta u Srebrenici, eksplozija artiljerijskih granata po sarajevskim ulicama, izgladnjelih logoraša u Manjači i Keratermu, ili slike beskrajnih kolona izbjeglica iz Krajine u augustu 1995, Bosanske krajine u plamenu par mjeseci kasnije i sveopćeg poraza te godine, potisnute su i zamijenjene Mladićem sa uzdignutom bradom i arogantnim držanjem dok se šepuri među vojskom pored tenkova. U ime tog mita o beskompromisnom, nedostižnom i nesalomljivom generalu besramno se izmišljalo i lagalo, a laže se i izmišlja i dalje.

Onog trenutka kada su vidjeli ostarjelog i oronulog Mladića sa kačketom i s plastičnom kesom punom lijekova, kada su čuli kako izgovara nesuvisle rečenice, svi njegovi obožavaoci ugledali su svoj lik u ogledalu. Vidjeli su u punoj svojoj ogoljenosti, prostoti i raspamećenosti da Mladić tjera inat razmaženog djeteta, da je arogantan samo kada je po sebe na bezbjednom terenu, da mu je svejedno tko zbog njega strada pa makar to bili i čitava jedna zemlja i narod za koji se navodno borio i da je, na koncu, nakon što je izgubio rat, hapšenjem ostao i bez mita o nedodirljivosti. I zato se stide. Ne zbog Tadića, novinara, Srbije i Srpstva, pa čak ni zbog samog Mladića, već zbog svoje nemoći i jalovosti koje su krili zaklanjajući se iza mita nakljukanog lažima.

Iz istog broja

Sto godina od rođenja Milovana Đilasa (1911–1995)

Jedini Titov disident

Milan Milošević

Milovan Đilas

Anatomija jednog morala

Milovan Đilas

Dokumenti

Đilasovo pismo Titu iz 1967.

Milovan Đilas

Na licu mesta

Nezavisnost, ponos i šverc

Mirko Rudić

Predrag Marić, načelnik sektora za vanredne situacije MUP-a

Da više završimo s tim

Zoran Majdin

Elektroprivreda – Nova stara dobra ideja

Na reci elektrana

Zoran Majdin

Tribina – Radnici i kapitalizam

Rasuta klasa koja nikad nije nastala

Jovana Gligorijević

Portret savremenika – Goran Hadžić

Mali čamac pun k’o brod

Miloš Vasić

Agrobiznis i Vlada Srbije

Traktorska buna i posledice

Dimitrije Boarov

Kompanija »Dunav osiguranje«

Odgovorno prema društvu i zajednici

R.V

Haški sud

Mladićeva knjiga mrtvih

Tatjana Tagirov

Vreme Evrope (9); Intervju – Dragan Velikić

Ozon iz Srbije

S. Ćirić

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu