Dakako da čuvenog splitskog pisca i kolumnistu Antu Tomića ne treba opširno predstavljati: valjda se svako ko zna čitati u tzv. regionu smejao i plakao uz neko od njegovih satiričnih dela, pre svega romana koji su imali i uspešne filmske i pozorišne obrade. Spomenimo samo romane “Što je muškarac bez brkova” (istoimeni film je 2005. godine režirao Hrvoje Hribar), “Ništa nas ne smije iznenaditi” (pod imenom “Karaula”, ekranizovao ga je Rajko Grlić), “Čudo u Poskokovoj Dragi” (imao nekoliko pozorišnih adaptacija u Hrvatskoj i Srbiji) i “Pogledaj što je mačka donijela”. Sa Rajkom Grlićem napisao je knjigu/scenario za “Ustav Republike Hrvatske”. Svojim umetničkim i novinarskim angažmanom, koji podrazumeva obračun sa primitivizmom nacionalizma, Tomić se visoko plasirao među balkanske “nacionalne izdajnike”. Kaže da nije jednostavno postati “dušmanin”, za to je potreban “dugogodišnji, samoprijegoran trud”.

Sa Antom Tomićem razgovaramo o srpsko-hrvatskim odnosima, iz jednog – malo je reći – neuobičajenog ugla. Direktan povod za intervju je nedavna inicijativa predsednika Srbije Aleksandra Vučića da odnosi između dve zemlje “otople”.

VREME:Šta mislite, otkud sada ta inicijativa? Ima li šanse na uspeh?

ANTE TOMIĆ: Teško je zapravo jednoznačno zaključiti kakav je odnos između Srbije i Hrvatske, jer se on zbiva na više razina. Vučić, Milanović, Plenković, Vulin ili bilo koji drugi pripadnik hrvatske i srpske političke elite će, naravno, tvrditi nam je odnos loš, ali ja bih opet, bez truna zajedljivosti, kazao da je odličan. Pogledajte kulturnu razmjenu, koja se drži iznimno osjetljivom i navodno prva strada ako su zemlje u neprijateljstvu. Srpske arene puni Petar Grašo, a hrvatska se publika ne može nasititi Saše Matića i Lepe Brene. Srbi obožavaju Miljenka Jergovića i Vedranu Rudan, a Hrvatima je srpska kinematografija i dalje najbolja na svijetu. Izlazeći iz kina nakon projekcija Bjelogrlićevog “Tome” i Andrićevog “Leto kad sam naučila da letim” – žalosno vrte glavama postavljajući uvijek isto pitanje: zašto Hrvati ne znaju snimiti nešto tako dobro? Na vrhu ljestvica najslušanijih pjesama među hrvatskim adolescentima meni je neko nepoznato estradno biće po imenu Aleksandra Prijović. Kada vidite kako je, više od trideset godina nakon raspada Jugoslavije i usprkos ratu, mržnji, netrpeljivosti i strogom šengenskom režimu, naš kulturni prostor jedinstven, kako smo povezaniji nego ikad, koga zapravo briga što o tome imaju kazati neki i moralno i intelektualno manjkavi pojedinci poput Vučića i Milanovića. Usputno, ponekad mi se učini da oni u stvari ne postoje i da smo Vučića i Milanovića mi novinari izmislili da imamo o čemu pisati.

Ipak, ako posmatramo javno mnjenje, čini se da su Hrvati u Srbiji poslednjih godina ponovo vodeći arhineprijatelji. Po dolasku na vlast Vučić je slao pomirljive regionalne poruke, što je čak neke navelo neke na mišljenje da je doživeo svojevrsnu katarzu. Istovremeno, mediji, političke i javne ličnosti, koji predstavljaju stub njegovog režima, nastavili su da šalju stereotipne, nacionalističke poruke. Ubrzo smo došli do toga da je u dominantnom javnom govoru normalizovana upotreba termina “ustaše” za hrvatsku vlast, pa generalno i za sve Hrvate. Kako objašnjavate tu dihotomiju, šta joj je smisao?

Ne bih se usudio staviti imenicu “smisao” i imenicu “Vučić” u istu rečenicu. Kako ja odavde mogu vidjeti, njegovo je djelovanje hirovito, kaotično, često i kontradiktorno, mijenja se od prilike do prilike. Nema u njemu ništa stalno, ne vodi ga nikakva vrijednost ili načelo. Pogledajte samo kako je ono što je o Hrvatskoj i Hrvatima govorio prije nekoliko mjeseci različito od onoga što govori posljednjih dana. Ljetos je iznenada i bez jasnog povoda poželio posjetiti Jasenovac, a kad mu je hrvatska vlast to uskratila, uhvatio ga je strahoviti gnjev i žalost, i svi su ga režimski mediji u tome poslušno slijedili kao budalasta djeca frulaša iz Hamelina. Kolektivno se naricalo zbog ustaških zločina i ogorčeno zaključivalo kako je Plenkovićeva Hrvatska u dlaku jednaka onoj Pavelićeve. Danas, međutim, s početkom dvijehiljade dvadeset treće, naš se odnos zagonetno popravlja i nitko više, ni u srpskoj Vladi ni na Pinku ni u “Kuriru”, ne spominje zvjerstva nad srpskim civilima u NDH. Ne možete se ne zbuniti ovim obratom. U čemu je stvar? Kako se Vučić tako brzo umirio? Gdje je nestala ona njegova ahilejska srdžba? Jasenovac je njemu, shvaćate naposljetku, samo kratko trebao. Kad mu više nije trebao, jednostavno ga je zaboravio. On je takav besramni, samoljubivi sociopat da ga tragedija Srba na Kosovu i genocid nad srpskim življem u NDH, uvjeren sam, nimalo ne pogađaju. Mrtvi i raseljeni samo statiraju u Vučićevim naivnim igrokazima. Tuđe mu stradanje služi jedino za vlastiti probitak.

Bez obzira na to što nije došlo do suštinskih promena, ipak se može reći da period od 2000. do 2012. nakon promene vlasti u Srbiji i Hrvatskoj, predstavlja vreme relaksacije odnosa između Srbije i Hrvatske. Već 2012. je, kako neki kažu, došlo do “depetooktobarizacija” Srbije i “demesićizacije” Hrvatske. Da li se slažete sa ovim tvrdnjama?

Istina, bilo je jedno vrijeme između 2000. i 2012. kada smo, činilo se, bili bolji ljudi. Hrvatska je skupila hrabrosti da se suoči sa svojim sranjima, zbog ratnih zločina u Osijeku devedeset prve je, između ostalih, uhapsila i osudila Branimira Glavaša, a sa druge strane se Milorad Dodik kajao zbog srebreničkog klanja. Desetak godina kasnije Glavaš se sa slobode, čekajući novo suđenje koje valjda nikad neće početi, obijesno ruga svojim žrtvama, a Dodik odlučno tvrdi kako je Vojska Republike Srpske bila sušta plemenitost i dobrota. Kad nam se činilo da mic po mic izlazimo iz ponora nacionalizma, ponovno smo pali na njegovo dno. I ja ne vidim da ćemo se skoro dići. Nema u nama, čini mi se, one želje i poleta koje smo imali prije dvadeset godina, kad je u Hrvatskoj izabran Mesić, a u Srbiji srušen Milošević. Ali, možda je to samo moj osobni utisak, posljedica krize srednjih godina, jer sam dvijehiljadite bio tridesetogodišnjak, pun nepobjedive vjere u ljudsku dobrotu, a danas sam obeshrabreni pedesettrogodišnji cinik.

Paralelno sa novim padom u “ponore nacionalizma”, u obe zemlje dominira tzv. kultura autoviktimizirajuće memorijalizacije. Suočavanje sa prošlošću, odnosno suočavanje sa istorijskim faktima prebačeno je na duboku marginu. Kuda sve to vodi? Da li je u pitanju tempirana bomba koja samo čeka da eksplodira?

To mi je osobito bolno gledati, kakva smo sebična govna, nesposobna uživjeti se u tuđu muku, premda su nam muke jednake, jedni drugima činili smo identične svinjarije. Kninski Hrvati, tako, plaču da su ih devedeset prve Srbi otjerali iz njihovih kuća, a vesele se da su im devedeset pete istom mjerom vratili. Naslađuju se nesrećom svojih pravoslavnih susjeda, drago im je da su neke bolesne starice i uplakana djeca bježali na traktorskim prikolicama, a četiri godine ranije bili su u istoj situaciji. Kad ih slušate, takve okrutne, zlurade, lišene svake empatije, kršćane koji ne shvaćaju ni osnove kršćanskog morala – ne možete se pravo ni sažaliti nad njima. Dođe mi često da pomislim kako taj ološ zaslužuje sve ružno što mu se dogodi.

Tokom Svetskog prvenstva u fudbalu u Kataru, opet je eksplodirala mržnja. Ovde su mnogi bili ljubomorni na uspehe hrvatske reprezentacija, pa i oštro prozivali one Srbe koji su navijali za nju. Izašao je i u “ozbiljnom” dnevnom listu “Politika” jeziv tekst visokog funkcionera SNS–a Vladimira Đukanovića od naslovom “Beogradski ljubitelji šahovnice”, u kojem se oni koji navijaju za Hrvatsku proglašavaju izdajnicima i neprijateljima. Sa druge strane, hrvatski navijači su imali nacionalistički okršaj sa golmanom Milanom Borjanom, a uspeh se slavio ponovo sa Tompsonovim pesmama. Neki kažu da su nacionalisti monopolizovali sport?

Izuzme li se rat, fudbal je valjda najgori u raspaljivanju nacionalizma. Čisto se prepadnem kakva se mahnitost krvi i tla podigne oko natjeravanja lopte, kako se svijet nepomirljivo rascijepi na naše i njihove već samo po različitim bojama sintetičkih majica koje igrači nose. Čini mi se uzaludno žaliti da su nacionalisti monopolizirali sport. Nema tu više mnogo džentlmena, kao u davna doba, intelektualaca koji su donosili balun sa studija u Pragu. Kreteni su u ogromnoj većini na stadionima, svojim prostaštvom oni nekako i normalne zaraze. U doba svjetskih prvenstava čak i pametni i dobro odgojeni odjednom izlaze na ulice ogrnuti zastavama i viču kako moramo biti jedinstveni uz Vatrene, a vi ih zapanjeno gledate, ne ide vam u glavu, zašto je to tako sudbonosno? Za koji kurac bi bili jedinstveni, pa ne padaju granate po Vukovaru?!

Mnogi Srbi su, bez obzira na propagandu, navijali za hrvatsku reprezentaciju. Spomenuli ste i razmenu popularne kulture, bilo na mejnstrim ili podzemnom nivou. Kako objasniti tu šizofrenu situaciju, tu istovremenu ljubav i mržnju, bliskost i udaljenost između Srba i Hrvata?

Užasno je zanimljiv ambivalentni moment da svi ustaše na kraju navijaju za Orlove, upravo kao što svi četnici navijaju za Vatrene. Čak je i Vučić, dao bih se zakleti – koliko god je govorio da mu je srce na strani Brazila ili Japana, i trudio se žestoko – davao sve od sebe pred malim ekranom hrabreći protivnike Hrvatske, na koncu je opet poskočio od radosti kada bi Hrvatska dala gol. Sreća je da je Hrvatska iznimno rijetko davala golove, pa se to nije vidjelo. Rekao sam već na početku, naš je odnos zamršen, događa se na više razina. Da je to moguće, Srbima i Hrvatima bi trebalo, kao u slučajevima obiteljskog nasilja, presuditi zabrane prilaska, ali džaba, opet bi i jedni i drugi kršili tu mjeru, dolazili bi čačkati mečku, jer jednostavno ne možemo jedni bez drugih.

Spomenuli ste traktorske prikolice. Nedavno je, ako se na varam, u “Hrvatskom tjedniku”, izašla karikatura na kojoj se i vi nalazite na prilično istaknutom mestu među “traktoristima”. Aludira se naravno na “Oluju”. Traktor ovog puta vozi Vučić, tu je i Milorad Pupovac, a pored njih tumara golman kanadske reprezentacije Milan Borjan poreklom iz Knina. Kako ste se tako visoko plasirali na listi “srbočetnika”, šta je to što u vašim stavovima toliko nervira nacionaliste?

Iza toga stoji dugogodišnji, samoprijegoran trud. Ne može se preko noći postati dušmanin.

Na kraju, kako komentarišete postojanje i opstajanje lista “Novosti”, kojeg izdaje Srpsko nacionalno vijeće, a koji nikako ne izgleda kao manjinsko javno glasilo, bar ne onako kako se zamišlja na ovim prostorima – da treba da se bavi tradicionalističko–folklornim promocijama a ne ozbiljnim političkim problemima? Ovaj list se smatra jednim od ne baš tako brojnih žestoko–kritičnih medija u Hrvatskoj, koja okuplja neke od najboljih hrvatskih književnika i novinara.

Objašnjenje je jednostavno, sve je u jednom čovjeku. Takav dream–team, Ivančića, Đikića, Dežulovića, Gudževića i Rašetu, mogao je okupiti jedino Milorad Pupovac. On je izuzetna osoba koja genijalnim autorima pušta sve što napišu, čak i ako njega samoga Ivančić ponekad otvoreno napadne u tekstu. Znam da Ivančić ne bi bio tako trpeljiv i velikodušan da je njemu to netko učinio dok je sam bio izdavač. Pupovac, istina, nije uvijek dobar. Naježite se od nelagode kad krene hvaliti nekakvo hadezeovsko govedo, ali generalno gledajući, on je najozbiljniji političar u Hrvatskoj. Najdulje traje njegova karijera i, kako god vam to možda čudno zvučalo, daleko je najveći hrvatski domoljub od svih. Kad pogledate kakve gadosti njemu govore, na ulici, u Saboru, u novinama i na televiziji, svaki dan, ustrajno i bez prestanka, svih ovih trideset godina, a on svejedno i dalje živi ovdje, može se zaključiti samo jedno – taj stvarno, stvarno voli Hrvatsku. Ja je sigurno ne bih tako volio. Na njegovom mjestu odavno bih odselio. Da je ovo normalna zemlja, Milorad Pupovac bio bi naš predsjednik.