Istraživanje – Ubistva i samoubistva policajaca

Oružje, obuka i stres

Po podacima MUP-a i Republičkog zavoda za statistiku policajci su 2005. i 2006. izvršili osam ubistava. Stvarnost beleži mnogo slučajeva u kojima pripadnici policije i dalje rade uprkos javnom ispoljavanju agresivnosti, suspenzijama, disciplinskim, ali i krivičnopravnim kaznama

Šest meseci tekuće godine beleži osam ubistava izvršenih od strane pripadnika policije, dok je njih dvoje diglo ruku na sebe. Doduše, od ovih osam valja otpisati dva pošto su izvršena na dužnosti i u samoodbrani. Prvi u nizu događaja koji je za posledicu imao smrtni ishod, dogodio se u februaru kada je N. C., policajac iz Požarevca, iz službenog pištolja usmrtio bračni par Đurić. Motiv ubistva bio je neraščišćen dug. Nakon dva meseca dogodio se sličan slučaj: pripadnik Policijske brigade u Beogradu, N. P., usmrtio je svog poverioca u njegovom stanu na Novom Beogradu.

Početkom maja javnost je bila iznenađena saznanjem da su dva policajca, uz pomoć saučesnika, oteli, likvidirali pa zatim zakopali na planini Goč Jakupa Hajdinija, državljanina Hrvatske. Razlog ovog teškog ubistva je nekoliko hiljada evra "zarađenih" prodajom automobila marke "citroen C4". Ova dva policajca, po priznanju same policije, bili su "problematični". Jedan je nekoliko puta bio suspendovan, u gradu u kojem radi poznat je po nasilničkom ponašanju i čestom potezanju službenog pištolja; Drugi je takođe bio pod suspenzijom nekoliko puta. U vezi sa njihovim slučajem nameću se dva pitanja. Prvo, kako je uopšte moguće da su i pored reputacije koja ih bije, i, mnogo važnije, ponašanja kakvo su demonstrirali u više navrata, ova dva policajca i dalje nosila uniformu. Drugo, način na koji su izvršili ubistvo ukazuje na to da je ono moralo biti planirano. Tu se kao problem postavlja činjenica da je očigledno da nisu bili pod prismotrom kako to tvrde u policiji, jer da jesu, teško da bi uspeli da svoj plan sprovedu u delo i izvrše takvo surovo ubistvo. Čak i ako se uzme u obzir da su bili nadgledani od strane svojih kolega i unutrašnje kontrole, jasno je da to nadgledanje nije bilo adekvatno.

Stvarnost beleži mnogo sličnih slučajeva u kojima pripadnici policije i dalje rade uprkos javnom ispoljavanju agresivnosti, suspenzijama, disciplinskim, ali i krivičnopravnim kaznama.

Poslednje u nizu je dvostruko ubistvo u selu Šašinci kraj Sremske Mitrovice, gde je policajac I.Č. u alkoholisanom stanju i nakon svađe sa žiteljem tog sela, otvorio vatru na njega i njegovog oca, a nakon toga izvršio samoubistvo. Bilans samoubistava policajaca od početka godine zaustavljen je, uključujući i ovo, na tri slučaja. Najpre je u martu komandir Stanice pogranične policije u Bajinoj Bašti D. M. izvršio samoubistvo, a samo nekoliko nedelja kasnije, V. J., policajac iz Valjeva, takođe je oduzeo sebi život.

KAKO SE POSTAJE UBICA: Prof. dr Milo Bošković, predavač na Pravnom fakultetu u Novom Sadu, kao i na Policijskoj akademiji u Beogradu, inače od 1978. do 1990. pomoćnik pokrajinskog sekretara za unutrašnje poslove, a u svojstvu eksperta angažovan od strane OEBS-a na izradi krivičnog izvršnog zakonodavstva, kao specifična krivična dela čiji su izvršioci policajci navodi nam dela sa elementima nasilja (razbojništva, otmice, reket…), pa i sa smrtnim ishodom. "Policajci poznaju tehnike i zaštićeni su (ili bar misle), položajem i statusom. Obično se nalaze u organizovanim kriminalnim grupama za čiji račun obavljaju zadatke, neretko su to penzionisani, izbačeni iz službe, ali i aktivni policajci. Razlog za ovakvo ponašanje je često neadekvatan socijani status. Protiv mnogih visokih funkcionera se vode postupci, ili su oni sami već kažnjavani", kaže Bošković.

Zvanične brojke koje nude MUP i Republički zavod za statistiku govore da su za 12 meseci 2005. i 11 meseci 2006. godine policajci izvršili osam ubistava, dok su 162 ubistva izvršena od strane drugih lica samo tokom 2005. godine. Problem, međutim, nije učestalost ovih dela već, pre svega, kako obrazložiti uzroke i ukazati na što efikasnije načine rešavanja ovog problema.

Šta je to što čuvara reda učini zločincem ili samoubicom, pokušo je da nam odgovori Dušan Davidović, direktor Centra za prevenciju kriminaliteta, pri Institutu za kriminološka i sociološka istraživanja. On smatra da uzroke ovog fenomena treba tražiti kako u uticajima koji na pojedinca dolaze iz njegovog okruženja tako i u psihološkoj strukturi te individue. Loš društveno-ekonomski status policajaca, udružen sa stalnim pritiskom koji im dolazi od strane nadređenih, ali i očekivanja javnosti od pripadnike službe, čine jedan skup spoljašnjih uticaja i činioca koji su od presudnog značaja za njihovo ponašanje. Prema Davidovićevim rečima, uzroci devijantnog ponašanja su prevashodno u psihološkoj strukturi pojedinca koja bi morala biti češće kontrolisana. "Psihološka podrška zaposlenima u policiji trebalo bi i u našoj zemlji da postane ne samo praksa već i zakonska obaveza, kao što je to u zemljama zapadne Evrope i Amerike. Dva su osnovna razloga tome – pre svega da bi sačuvao samog čoveka, a drugo, da takvi istupi policajaca vremenom ne bi dobili epidemiološki karakter", navodi Davidović.

KOD PSIHIJATRA: Zaista, iako su provere psihološke osposobljenosti kandidata za policiju jedan od prvih koraka u njihovom angažmanu, ipak, kontinuirane, redovne godišnje provere tokom službovanja izgleda da nisu praksa u policiji. Po tvrdnji jednog bivšeg policajca koji je želeo da ostane anoniman, psihotestovi ili razgovori sa službenim psihologom nisu bili obavezni, a još manje popularni kod samih policajaca. Za svojih devet godina rada u policiji nije nijednom posetio psihologa, niti ima saznanja o tome da je neki njegov kolega imao takva iskustva. Drugi bivši policajac s kojim smo razgovarali, koji je proveo dvadeset i pet godina radeći u policiji, između ostalog i kao komandir, imao je prilike da vidi takve slučajeve. On kaže da policajci nisu kolegijalni i da, na onog koga vide ili čuju da je posetio psihologa, gledaju sa podsmehom i podrugljivo.

Psihijatar psihoterapeut dr Aleksandar Vučo, predsednik Beogradskog psihoanalitičkog društva, inače do 1997. zaposlen u bolnici "Dr Dragiša Mišović", koja je prva otvorila posebno odeljenje za pripadnike policije, kaže da su najviše molbi, po nekoliko mesečno, policajci podnosili kako bi se "skinuli sa oružja". "Razlog koji su navodili je da neće da komanduju bivšim zatvorenicima u policijskim uniformama. Komisija za proveru policajaca na godišnjim pregledima je inherentno počela da previđa stvari. Psiholozi, kao i psihijatri setovani su da veruju svom klijentu, odnosno nisu vešti da otkriju ko laže, a ko ne. Sva ta psihološka i psihijatrijska ispitivanja nisu dovoljna kao odabir pri ulasku u službu jer ostavljaju mogućnost da se psihopate pridruže normalnim policajcima", kaže dr Vučo, navodeći da odeljenje više ne postoji, ali da pripadnici službe po inerciji nastavljaju da dolaze.

Značaj psihološke potpore i redovnih provera raste imajući u vidu da su mnogi psihički poremećaji povezani sa traumatskim iskustvima koja su na ovim prostorima bila izuzetno česta. Pre svega ratovi u kojima je učestvovao veliki broj policajaca, pogotovo na Kosovu i Metohiji, turbulentne društvene promene, socijalno raslojavanje i teška ekonomska kriza neki su od faktora destabilizacije društva i pojedinca u periodu tranzicije. Takođe, ne treba izgubiti iz vida ni činjenicu da traumatski događaj može biti vezan i za neko individualno iskustvo, kao što je, na primer, saobraćajna nesreća ili gubitak drage osobe.

Kako nam objašnjava Sandrina Špeh-Vujadinović, psiholog iz Međunarodne mreže pomoći (IAN), traumatski događaj izlazi iz okvira uobičajenog iskustva i, u određenoj meri, narušava životni integritet osobe i njoj bližnjih. "Ljudi koji su imali traumatska iskustva mogu, ali i ne moraju imati akutne stresne reakcije, isto kao što neće svi razviti ni hronične posledice. Da li će se kod nekoga ispoljiti neka od psiholoških posledica ili neće zavisi od mnogo faktora: pre svega od opšte psihološke snage pojedinca, postojanja psihičkih poremećaja u porodici, ranijih traumatskih iskustava itd. Samo lečenje podrazumeva tretman lekovima i psihoterapiju. Što se tiče psihoterapije, ona sobom može nositi mnoga ograničenja, kao to da nemaju svi ljudi volje niti iste kapacitete za psihoterapiju, pre svega intelektualne. Drugim rečima, mnogi ugroženi pojedinci izbegavaju pomoć. To je posebno problem sa policajcima kojima motiv za izbegavanje stručne pomoći može biti strah od gubitka službe", kaže Sandrina Špeh-Vujadinović.

IAN je, kako kaže ovaj psiholog, tokom prošle godine ostvario kratkoročnu saradnju sa Ministartvom. Ova organizacija je pokrenula niz radionica za stručnjake i psihologe iz MUP-a na kojima su predstavljeni neki od načina provere psihološkog stanja pojedinaca. Da li su saznanja stečena tokom ove razmene iskustava kasnije i primenjena nije poznato IAN-u, a kako nismo uspeli da dođemo do odgovornih u MUP-u koji bi nam odgovorili na ovo i druga pitanja, ostaće nepoznato i nama. Naime IAN je pokušao da, u saradnji sa odgovornim licima, utiče na utvrđivanje adekvatnog psihološkog profila policajca i time kvalitetnije tretira zaposlene prilikom provere njihovog psihopatološkog stanja. U pitanju je takozvani CAPS (klinički primenjena skala), instrument koji se koristi prilikom intervjua za otkrivanje posttraumatskog stresnog poremećaja, (koji češće nazivaju sindrom vijetnamski ili balkanski sindrom). Drugi instrument je SCID, strukturisani klinički intervju, primenjiv u opštoj psihopatologiji pri pojavi depresije, anksioznih napada…

UNUTRAŠNJA KONTROLA: Prema Zakonu o policiji iz 2005. godine, Sektor unutrašnje kontrole je nadležan da "vrši kontrolu zakonitosti rada policije, a naročito u pogledu poštovanja i zaštite ljudskih prava pri izvršavanju policijskih zadataka i primeni policijskih ovlašćenja". Faktički, Sektor je u svemu podređen ministru. Tome na čast ide i podatak iz izveštaja Helsinškog odbora "Reforma u policiji", da je, od donošenja novog zakona, uloga Sektora u obavljanju zadataka i poslova unutrašnje kontrole opala za trećinu. Reforma policije, koju svaka vlast počinje, a ne završava, mora biti deo jedne šire celine, a to je reforma Državne uprave. Od planirane demilitarizacije, depolitizacije, decentralizacije i dekriminalizacije policije videli smo spoljašnje kozmetičke promene i po koju uspešnu akciju kakve su im svakako u opisu radnog mesta.

Tradicionalna zatvorenost policijskog aparata ne sme biti paravan za izbegavanje promena unutar samog aparata kao hermetički zatvorenog sistema. Kontrola, kako unutrašnja, koju vrši Sektor, tako i spoljašna, od strane Skupštine i drugih za to relevantnih subjekata, mora biti potpuna i ujednačena na svim nivoima. Kako profesor Bošković kaže, tzv. Badžina reforma bio je momenat kada je srpska policija počela svoj sunovrat. "Njen operativni deo potpuno je zapostavljen, a interventni ojačan. Došlo je do potpunog zanemarivanja civilnog sektora, na rukovodeće položaje stizalo se pravo sa ulice i takva politika ima za rezultat današnje stanje u policiji iz koje su pobegli svi koji su mogli. Neko u pravosuđe, neko u privatnike svih vrsta, poneki sezonski građevinski radnik, dok su mnogi mesto pod Suncem našli u agencijama za obezbeđenje imovine i lica", navodi Bošković.

Kada i kako će srpska policija biti reformisana u potpunosti, teško je reći. Činjenica je da su sredstva nedavno usvojenim budžetom namenjena pripadnicima Ministarstva izdašna, kao i strane donacije namenjene ospososobljavanju funkcionisanja naše policije. S pravom očekujemo da u što skorije vreme stignu i prvi pozitivni rezultati u ovoj oblasti.

Tipične bolesti i poremećaji

Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP), jedna je od čestih psiholoških posledica izloženosti traumatskom događaju, koja se javlja i kod policajaca. Manifestuje se na više načina: ponovno proživljavanje događaja, noćne more, znojenje, drhtavica i drugi simptomi javljaju se kada se primeti nešto što podseća na traumu, pojačana vegetativna razdražljivost… Izbegavanje svega što je vezano ili podseća na određeni događaj, praćeno povlačenjem iz društvenih aktivnosti i kontakata, što može biti velika smetnja izlečenju.

Prisustvo PTSP-a kod određene osobe znatno utiče na njeno dalje funkcionisanje u svakodnevnom životu. Konkretno govoreći, PTSP može imati jakog uticaja na radnu sposobnost pojedinca. U nekim slučajevima ova sposobnost pojedinca da se vrati na svoje redovne dužnosti u okviru posla kojim se bavi ne mora biti ugrožena, ali u svakom slučaju je neophodno da bude proverena.

Osim pomenutog poremećaja, koji je poznatiji i kao vijetnamski sindrom, kod pripadnika policije i vojske zabeležene su i pojave drugih oboljenja kao što su bolest drhtavaca i tzv. shell shock, kaže psihijatar psihoterapeut Aleksandar Vučo, predsednik Beogradskog psihoanalitičkog društva.

Nikako se ne smeju zanemariti, na našim prostorima relativno tolerisan alkoholizam i, u manjoj meri, narkomanija. Ova oboljenja, po rečima specijaliste medicinske psihologije Vlajka Panovića, predstavljaju "dugotrajan samoubilački čin". Osim toga, javnost je imala priliku da se uveri kako alkohol na radnom mestu može biti opasan i na primeru kada je, nedavno, jedan pripadnik policijske stanice u beogradskom naselju Banovo brdo izvesno vreme svoje kolege držao kao taoce.


Obrazovanje policajaca

Još je Arčibald Rajs, čuveni švajcarski kriminolog, ukazivao na težinu i delikatnost policijskog posla koji sobom nosi veću odgovornost nego što je imaju neka druga zanimanja. Stoga je i zaključio da "policajac ne može biti stvoren na brzu ruku, već da obrazovanje policajaca treba da bude brižljivije nego kod drugih".

Ambasador OEBS-a u Beogradu, Hans Ula Urstad smatra da je upravo restrukturiranje Edukativnog i Trenig centra suština policijske reforme. On je 21. juna dodelio 150 diploma prvom trening kadru za obuku i osposobljavanje policije i tako okončao prvu etapu ovog dela reforme započetu pre godinu dana.

U našoj javnosti dosta polemike je bilo oko toga da li je bio pametan potez ukinuti Srednju školu unutrašnjih poslova u Sremskoj Kamenici i umesto nje organizovati Trening centar koji će za 11 meseci uraditi ono što je srednja škola radila za četiri godine. Dušan Davidović, direktor Centra za prevenciju kriminaliteta, smatra da je ovo bio jedan od pametnih reformskih poduhvata jer se sadašnjom edukacijom mladih kadrova obezbeđuje "socijalizacija policije".

Kako objašnjava Davidović, prethodni sistem koji je podrazumevao pohađanje srednje škole stvarao je policajca od dečaka. Naime, tu školu su upisivali dečaci od 15 godina kojima je odmah po ulasku obučena uniforma i koji su ceo taj period od značaja za socijalizaciju ličnosti provodili u okviru policije, izlazeći iz škole kao policajci okrenuti profesionalnom obavljanju dužnosti, ali i sa jednim zastarelim pogledom na svoju ulogu u policiji i same te policije u društvu. Kako navodi Davidović, takav sistem obrazovanja u razvijeniim zemljama više nije praksa. Štaviše, u Sjedinjenim Američkim Državama policijski pozornik može postati lice koje završi 200 sati obuke.

Ipak, preuređenje edukativnog sistema policije nije pozitivno u svojoj celini. Po mišljenju Davidovića, Viša škola unutrašnjih poslova je bespotrebno ukinuta, iako je tokom trideset godina davala najbolje obučene inspektore. Nekome je, po rečima Davidovića, više odgovaralo da Policijska akademija, koja postoji od 1993. godine, dobije tu čast da bude ustanova za visokoškolsko obrazovanje pripadnika policije. Vrlo je diskutabilna i činjenica da naučno istraživački rad na ovoj akademiji određuje, utvrđuje i odobrava ministar unutrašnjih poslova, čime se samo potvrđuje postojanje duboke politizacije čitave oblasti unutrašnjih poslova.

"Unutrašnja bezbednost je prioritet svake države i stoga je neophodno potpomagati taj sektor i ulagati u njega. U Srbiji, međutim, jagma za unutrašnjom bezbednosti među političarima govori nešto drugo, govori o samom poimanju unutrašnje bezbednosti od strane političara – to je vlast, sama vlast i ništa više", zaključuje Davidović.


Samoubistva policajaca

Zbog stava koji policajci gaje prema svojim kolegama samoubicama, a to je da su slabići, da je njihov čin kukavčki izlaz, i zbog sramote i stigme koja je neodvojiva od samoubica, prijatelji i porodice ovih nesretnika su osramoćeni, a neprijatnosti koje preživljaju razlog su što se teško odlučuju na razgovor o toj temi. Prof. dr Milo Bošković, profesor Kriminologije sa penologijom na Pravnom fakultetu u Novom Sadu, kaže da su za policajce karakteristična anomična i fatalistička samoubistva, bez racionalnog objašnjenja, ili da su razlog nesigurnost, strah od otkaza, smene, a ranije i materijalni status. Osim toga profesor još kaže da su penzioneri najkritičnija grupa, a da se takođe javljaju i bilansna (svođenje računa), tendenciozna (osveta) i altruistička samoubistva.

Vodeći uzrok suicida je depresija. Depresija funkcioniše kao posledica hemijske reakcije i leči se antidepresivima. Međutim, mnogi policajci odbijaju da se na ovaj način leče zbog straha od gubitka službe usled bojazni od kontrole na prisustvo droga u organizmu.

Sredina koja neguje agresivno ponašanje, izražavanje kroz psovke, viceve, pesme, sport ili toleriše agresivnost beleži nižu stopu samoubistava od drugih, gde je agresija potisnuta. Sredina u kojoj postoji široka razmena emocija štiti čoveka od autoagresivnih impulsa. Nasuprot tome, sredine u kojima se ljudi ne poznaju, gde suprimiraju izražavanje emocija, kako prema drugima tako i prema sebi, one su u kojima se beleži najveći stepen suicida ili pokušaja suicida, objašnjava specijalista medicinske psihologije dr Vlajko Panović.

Sjedinjene Američke Države su sredina u kojoj više policajaca strada od suicida nego od kriminalaca. Svaki policajac u SAD, ali i svi oni čiji je život na neki način povezan sa čuvanjem reda i zakona moraju proći specijalizovani kurs čiji je zadatak da ih upozna sa ovom opasnošću. Pošto se računa da svaki dan jedan policajac izgubi život na ovaj način, policajci u SAD su se angažovali tako što putem interneta, ali i drugim sredstvima informisanja, apeluju na javnost porukom "Pomozite nam. Zaustavimo statistiku". Američko udruženje za suicidologiju je iznelo u javnost zabrinjavajuće podatke da na svakih 16,2 minuta jedna osoba izvrši samoubistvo, koje je jedanaesti razlog smrtnosti u SAD, a kod mladih treći. Ubistva su tek na petnaestom mestu.

Iz istog broja

Vreme uspeha

Biznis

Rekonstrukcija Gazele

U iščekivanju saobraćajnog kolapsa

Zoran Majdin, Dragana Cigoja

Mediji

Neću da budem novinar

Vera Didanović

Hapšenja i novi kadrovi

Slučaj Terzić i njegova pozadina

Slobodan Georgijev

Na Zmajevcu, a u toj Belanovici

Žikino nacionalno saborovanje

Dragan Todorović

Skupštinski život

Klupski nastupi

Jovana Gligorijević

Vojvodina uoči izbora

Mučno manevrisanje

M. Milošević

Srbija i Kosovo

Šta li konta Kontakt grupa

Milan Milošević

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu