"Ova fotografija dogodila se slučajno, u prolazu", priča Tomas Hepker, iskusni fotograf agencije "Magnum", o jutru 11. septembra 2001. godine, kada se dogodio teroristički napad na Svetski trgovinski centar u Njujorku. "Sledio sam svoj instinkt. Želeo sam da priđem što bliže događaju, čuo sam da je metro zatvoren pa sam seo u auto. Ubrzo sam upao u gužvu, sa radija su dopirale uznemirujuće vesti. Prešao sam most i skrenuo ka jugu, ka Kvinsu i Bruklinu. Povremeno sam se zaustavljao i tražio mesto sa koga ‘puca’ najbolji pogled na katastrofu koja se upravo dešavala. Krajičkom oka video sam gotovo idiličan prizor. Na samoj obali reke u blizini jednog restorana, između dva čempresa, sedela je grupa mladih ljudi. Obasjani suncem kasnog leta, razgovarali su, a u pozadini je kuljao crni dim iz tek srušenih solitera. Napravio sam tri kadra, seo u auto i otišao dalje."

Priča o ovoj fotografiji nastavila je otprilike ovako. Hepker je nešto kasnije istog dana otišao u svoju agenciju da bi pregledao snimljeni materijal i materijal drugih kolega. Odmah su se dogovorili da će napraviti i knjigu. On odabira svoje tri fotografije tog dana snimljene sa mosta, i izostavlja sliku sa mladima koje je snimio u Bruklinskom parku. Kaže da mu je tada pogled na pastoralni prizor delovao zbunjujuće i da ta slika nije odavala atmosferu koja je tog dana vladala u gradu. Fotografiju odlaže u fasciklu sa odbijenim slikama.

Četiri godine kasnije, dok je pripremao materijal za izložbu i knjigu, povodom 50. godišnjice svog rada, Hepker prelistavajući svoju arhivu nalazi sliku mladih ljudi na obali reke. "Sa ove vremenske distance, ta slika mi je delovala nestvarno. Kako ova grupa mladih ljudi sedi tako opušteno dok se u pozadini odvija katastrofa? Da li su gledali previše horor filmova ili gledaju CNN? Ili slika možda laže, možda su oni sekund ranije prošli kroz katarzu?", pita se Hepker.

Slika je tek pet godina pošto je nastala prvi put videla svetlost dana. Osvanula je na izložbi sa još 200 Hepkerovih fotografija, objavljena je u knjizi izdavačke kuće iz njegovog rodnog Minhena i odmah izazvala buru reakcija. Prenesena je u petnaest nemačkih listova i samo jednom u Americi i to na petu godišnjicu 11. septembra.

Prvi koji je reagovao na sliku bio je Frenk Rič iz "Njujork tajmsa", koji ponašanje ljudi sa slike vidi kao simbol ravnodušnosti i kolektivne amnezije. Ubrzo se javlja urednik onlajn magazina "Slejt" Dejvid Ploc, koji kaže da Njujorčani sa slike nisu opušteni, već su u stanju šoka. Ređaju se reakcije, a javlja se i jedan od ljudi sa slike, Valter Spiser, koji u ime svojih prijatelja tvrdi da ih je fotograf zloupotrebio: "Mi smo bili u stanju dubokog šoka i neverice, kao i svi drugi."

Deset godina posle terorističkog napada, u kome je poginulo 3000 ljudi, londonski "Gardijan" objavljuje kontroverznu fotografiju. U tekstu Džonatana Džonsa, autor kaže da se među stotinama prizora razaranja koje su tog dana fotografisali profesionalci i amateri jedino ova izdvaja kao "umetnička", jer predstavlja ironičan, distanciran prikaz događaja.

Ova fotografija je sada istorijska jer prikazuje kataklizmični događaj iz prošlosti, ali i ono što važi za sve istorijske trenutke – život ne prestaje zbog jedne bitke ili jednog terorističkog čina, i tako vekovima. Istorija nije herojska priča – poručuje ta fotografija, a ljudi na fotografiji su jednostavno živi, i ne mogu protiv toga. Ili je možda ključno ono što je Frenk Rič napisao pre pet godina: "Mladi ljudi prikazani na fotografiji nisu bezdušni, oni su samo Amerikanci."