Vatreno oružje u Srbiji
foto: pexels
Pištolj nikog nije zaštitio
Crna hronika je puna naslova u kojima je neko nekoga ubio registrovanim oružjem, a slučajeva da je neko u samoodbrani uspeo da se domogne pištolja i tako sebi spase život skoro da i nema
Nije mnogo prošlo nakon pucnjave u OŠ “Ribnikar” i okolini Mladenovca, a pištolj je opet zapucao. Nije se radilo o samoodbrani – u Novom Sadu muškarac je ubio bivšu djevojku, a potom i sebe. Prema njegovim fotografijama, čini se da je volio vatreno oružje, koje mu je policija zaplijenila kada ga je nesrećna djevojka prijavila za maltretiranje neposredno pred ubistvo.
Ubistva vatrenim oružjem nižu se već godinama. Djeca se igrala očevim pištoljem koji je slučajno opalio; mladić nehotice ubio brata dok je vitlao oružjem; pucanje u vazduh na proslavi završilo se tragično; prijatelja slučajno ubio pištoljem; ubio ženu vatrenim oružjem; ranio komšiju u svađi, naslovi su tekstova u crnoj hronici koje je većina ljudi bar jednom zapazila u protekle dvije decenije.
LAŽNA BEZBEDNOST
U Srbiji se dozvola za držanje oružja izdaje iz tri razloga: lov, sport i zaštita lične bezbjednosti. Kada se uzme u obzir da se ubistva u privatnom kontekstu uglavnom dešavaju upotrebom pištolja, a da se dozvola za isti dodjeljuje u trećoj kategoriji, ispada da navodna ugroženost lične bezbjednosti vrlo lako postane ugrožavanje tuđe bezbjednosti.
Policijski pukovnik i pomoćnik državnog sekretara MUP-a Srbije Milan Andrić izjavio je nakon masovnih ubistava, gostujući na K1 televiziji, da u Srbiji oko 400.000 ljudi ima dozvolu za posjedovanje oružja, od čega je preko 210.000 dobilo zarad lične bezbjednosti. Šta to uopšte znači? Da je toliko ljudi u Srbiji ugroženo, teško je za povjerovati. Sve i da jesu, da li će ih to oružje spasiti? Neće. Crna hronika je puna naslova u kojima je neko nekoga ubio registrovanim pištoljem, a slučajeva da je neko u samoodbrani uspio da se domogne pištolja, otključa sef, napuni pištolj, a tek onda opali iz njega i tako sebi spasi život, skoro da i nema.
Takođe, iako u srpskom zakonu postoji institut nužne odbrane, često je vrlo teško dokaziv. Odnosno, primjenjuje se samo u slučajevima kada je sredstvo za napad bilo opasnije od sredstva za odbranu, što znači da bi, sve i da osoba dođe do pištolja, u samoodbrani mogla da ga iskoristi tek u krajnjoj nuždi.
Prema važećem zakonu, pištolj mora biti odložen u metalnu kutiju sa ključem ili sef. Ne može stajati u noćnom ormariću, na ormaru, niti bilo gdje drugo nadohvat ruke. Takođe, mora biti prazan, a municija odvojeno odložena. U prevodu, ako se drži striktno kako zakon nalaže, ne može biti od prevelike koristi sve i da se vlasnik zaista nađe u opasnoj situaciji.
Pored držanja oružja zbog lične bezbjednosti, sljedeći korak je dozvola za nošenje oružja. Da bi neko lice moglo nositi vatreno oružje (pištolj), mora prvo ispunjavati uslove za redovno nabavljanje, ali i “učiniti vjerovatnim da mu je lična bezbednost bitno ugrožena” ili bi “mogla biti ugrožena u tolikoj meri da je za njegovu bezbednost neophodno nošenje oružja”.
Izdavanje dozvole za nošenje oružja odobrava direktor policije rješenjem ili policijski službenik koga on za to ovlasti. Izdaje se na pet godina, a imalac dozvole može, u isto vrijeme, nositi samo jedan komad oružja za koje mu je izdat oružni list. Sa druge strane, na javnom mestu oružje ne smije biti vidljivo drugim licima, odnosno ne smije biti nošeno na način koji izaziva uznemirenje drugih lica. Prema podacima iz medija iz 2018. godine, ovu dozvolu posjedovalo je oko 400 ljudi, dok se 2016. godine pominjala brojka od oko 800. U svakom slučaju, razlozi nekih od njih sigurno su jako upitni.
Primjera radi, poznat je slučaj iz 2019. godine, kada je generalni sekretar Auto-moto saveza Srbije i funkcioner SNS-a Predrag Đurđev usmrtio direktora AMSS-a, a potom izvršio samoubistvo, pištoljem koji je legalno nosio. Njegova funkcija nije bila specifična ni bezbjednosno ugrožena, što procedura za dobijanje dozvole za nošenje nalaže.
I držanje i nošenje vatrenog oružja stvaraju samo placebo efekat lične sigurnosti, dok u praksi ne mogu biti od velike koristi. Međutim, jasno je da dobar dio onih 200.000 koji navodno imaju pištolje zarad lične bezbjednosti, oružje posjeduje zapravo iz čiste opčinjenosti prema ovom sredstvu destrukcije.
ŽMURENJE NA JEDNO OKO
Kampanja Ministarstva unutrašnjih poslova za predaju nelegalnog oružja traje još dvadesetak dana (do 8. juna). MUP tvrdi da niko one koji predaju oružje neće pitati odakle im, koliko dugo ga imaju, niti vršiti provjere da li su predali cijeli arsenal. U suštini, ako je vjerovati institucijama, ovo je idealna prilika da građani pokažu društvenu odgovornost. Sa druge strane, nakon isteka roka najavljene su represivne mjere prema onima koji se ogluše o poziv.
Informacije MUP-a pokazuju da je u prvih nedelju dana kampanje predato oko 13.500 komada oružja, uključujući i automatske puške i snajpere, ali i 2000 minsko-eksplozivnih sredstava. Građani su donosili ručne bombe, granate i ručne bacače, manje-više sav asortiman pokupljen iz ratova. TV Nova je objavila prilog u kome prenose priču profesora fizičkog vaspitanja, koji je navodno predao nelegalnu malokalibarsku pušku, a potom bio ispitivan o porijeklu oružja od pripadnika MUP-a u policijskoj stanici Voždovac. Da li je slučaj istinit, zvaničnih informacija nema, ali se vijest vrlo brzo proširila društvenim mrežama. Ako se takvi slučajevi budu ponavljali ili se širile dezinformacije na tu temu, početni entuzijazam građana mogao bi vrlo brzo opasti.
Naime, znatan je broj onih kojima se predaja oružja ne dopada. Monitoring kanala i grupa na Telegram aplikaciji, uglavnom bliskih desničarskim organizacijama, sa dosta pratilaca pokazuje da je dosta prisutno stanovište da je predaja nelegalnog oružja pogubna. Nepovjerenje u MUP i strah da će kazneno odgovarati čak nisu ni presudni razlozi. Neki od glavnih narativa protiv vraćanja oružja koji se ponavljaju jesu tvrdnje da vlast želi da razoruža ljude “kako bi ih lakše kontrolisala”, da članovi SNS-a “neće vratiti svoje”, kao i agenda da to žele “strane službe”. Ovome posljednjem u prilog ide i činjenica da se pojavljuju razni samoproklamovani obavještajci i “eksperti” koji po opskurnim portalima (koji su nažalost prilično posjećeni) tvrde da nisu krive samo “zapadne vrednosti” već i “strane službe”. Po njima, to onda znači da se oružja nikako ne treba riješiti. Najmilitantnije desničarske organizacije, sa druge strane, zalažu se da je “samo naoružan narod, slobodan narod”.
ČEMU ZVECKANJE GVOŽĐEM
Nedavno je član Glavnog odbora SNS-a advokat Vladimir Đukanović napisao na Tviteru da pod udar budućih izmjena i dopuna Krivičnog zakona “nikako ne bi smeli da dođu ljudi koji legalno poseduju oružje” već, kako je rekao, samo oni koji ga nelegalno drže. Svoje stavove potkrepio je navodnim podatkom da se 98 odsto krivičnih djela vatrenim oružjem vrši nelegalnim oružjem. Izvor za ove brojke nije naveo niti je precizirao da li se tu računaju i kriminalni obračuni. Svakako da se u njima više koristi oružje sa crnog tržišta, ali obećane izmjene niti mogu iskorijeniti kriminal, niti idu u tom pravcu.
Samo pooštravanje zakona neće riješiti problem, jer je sam po sebi već striktan. Ako se institucije budu vodile samo time, mogle bi lica koja više ne budu ispunjavala uslove, a budu željela da imaju oružje, otjerati u ilegalu.
Široka rasprostranjenost vatrenog oružja i upotreba u incidentima privatnog konteksta nije zakonske prirode, već društvene. Nema tog zakona niti restriktivne mjere koji ovo mogu riješiti u kratkom vremenskom periodu. To je proces koji traje. Svakako, što više država okrene kursor i počne promovisanje mirnodopskih vrijednosti, što više ljudi počnu uviđati da im vatreno oružje u kući nije potrebno i da im samo može donijeti nesreću, to će promjene doći brže.
Ubistva vatrenim oružjem nižu se već godinama. Djeca se igrala očevim pištoljem koji je slučajno opalio; mladić nehotice ubio brata dok je vitlao oružjem; pucanje u vazduh na proslavi završilo se tragično; prijatelja slučajno ubio pištoljem; ubio ženu vatrenim oružjem; ranio komšiju u svađi, naslovi su tekstova u crnoj hronici koje je većina ljudi bar jednom zapazila u protekle dvije decenije.
LAŽNA BEZBEDNOST
U Srbiji se dozvola za držanje oružja izdaje iz tri razloga: lov, sport i zaštita lične bezbjednosti. Kada se uzme u obzir da se ubistva u privatnom kontekstu uglavnom dešavaju upotrebom pištolja, a da se dozvola za isti dodjeljuje u trećoj kategoriji, ispada da navodna ugroženost lične bezbjednosti vrlo lako postane ugrožavanje tuđe bezbjednosti.
Policijski pukovnik i pomoćnik državnog sekretara MUP-a Srbije Milan Andrić izjavio je nakon masovnih ubistava, gostujući na K1 televiziji, da u Srbiji oko 400.000 ljudi ima dozvolu za posjedovanje oružja, od čega je preko 210.000 dobilo zarad lične bezbjednosti. Šta to uopšte znači? Da je toliko ljudi u Srbiji ugroženo, teško je za povjerovati. Sve i da jesu, da li će ih to oružje spasiti? Neće. Crna hronika je puna naslova u kojima je neko nekoga ubio registrovanim pištoljem, a slučajeva da je neko u samoodbrani uspio da se domogne pištolja, otključa sef, napuni pištolj, a tek onda opali iz njega i tako sebi spasi život, skoro da i nema.
Takođe, iako u srpskom zakonu postoji institut nužne odbrane, često je vrlo teško dokaziv. Odnosno, primjenjuje se samo u slučajevima kada je sredstvo za napad bilo opasnije od sredstva za odbranu, što znači da bi, sve i da osoba dođe do pištolja, u samoodbrani mogla da ga iskoristi tek u krajnjoj nuždi.
Prema važećem zakonu, pištolj mora biti odložen u metalnu kutiju sa ključem ili sef. Ne može stajati u noćnom ormariću, na ormaru, niti bilo gdje drugo nadohvat ruke. Takođe, mora biti prazan, a municija odvojeno odložena. U prevodu, ako se drži striktno kako zakon nalaže, ne može biti od prevelike koristi sve i da se vlasnik zaista nađe u opasnoj situaciji.
Pored držanja oružja zbog lične bezbjednosti, sljedeći korak je dozvola za nošenje oružja. Da bi neko lice moglo nositi vatreno oružje (pištolj), mora prvo ispunjavati uslove za redovno nabavljanje, ali i “učiniti vjerovatnim da mu je lična bezbednost bitno ugrožena” ili bi “mogla biti ugrožena u tolikoj meri da je za njegovu bezbednost neophodno nošenje oružja”.
Izdavanje dozvole za nošenje oružja odobrava direktor policije rješenjem ili policijski službenik koga on za to ovlasti. Izdaje se na pet godina, a imalac dozvole može, u isto vrijeme, nositi samo jedan komad oružja za koje mu je izdat oružni list. Sa druge strane, na javnom mestu oružje ne smije biti vidljivo drugim licima, odnosno ne smije biti nošeno na način koji izaziva uznemirenje drugih lica. Prema podacima iz medija iz 2018. godine, ovu dozvolu posjedovalo je oko 400 ljudi, dok se 2016. godine pominjala brojka od oko 800. U svakom slučaju, razlozi nekih od njih sigurno su jako upitni.
Primjera radi, poznat je slučaj iz 2019. godine, kada je generalni sekretar Auto-moto saveza Srbije i funkcioner SNS-a Predrag Đurđev usmrtio direktora AMSS-a, a potom izvršio samoubistvo, pištoljem koji je legalno nosio. Njegova funkcija nije bila specifična ni bezbjednosno ugrožena, što procedura za dobijanje dozvole za nošenje nalaže.
I držanje i nošenje vatrenog oružja stvaraju samo placebo efekat lične sigurnosti, dok u praksi ne mogu biti od velike koristi. Međutim, jasno je da dobar dio onih 200.000 koji navodno imaju pištolje zarad lične bezbjednosti, oružje posjeduje zapravo iz čiste opčinjenosti prema ovom sredstvu destrukcije.
ŽMURENJE NA JEDNO OKO
Kampanja Ministarstva unutrašnjih poslova za predaju nelegalnog oružja traje još dvadesetak dana (do 8. juna). MUP tvrdi da niko one koji predaju oružje neće pitati odakle im, koliko dugo ga imaju, niti vršiti provjere da li su predali cijeli arsenal. U suštini, ako je vjerovati institucijama, ovo je idealna prilika da građani pokažu društvenu odgovornost. Sa druge strane, nakon isteka roka najavljene su represivne mjere prema onima koji se ogluše o poziv.
Informacije MUP-a pokazuju da je u prvih nedelju dana kampanje predato oko 13.500 komada oružja, uključujući i automatske puške i snajpere, ali i 2000 minsko-eksplozivnih sredstava. Građani su donosili ručne bombe, granate i ručne bacače, manje-više sav asortiman pokupljen iz ratova. TV Nova je objavila prilog u kome prenose priču profesora fizičkog vaspitanja, koji je navodno predao nelegalnu malokalibarsku pušku, a potom bio ispitivan o porijeklu oružja od pripadnika MUP-a u policijskoj stanici Voždovac. Da li je slučaj istinit, zvaničnih informacija nema, ali se vijest vrlo brzo proširila društvenim mrežama. Ako se takvi slučajevi budu ponavljali ili se širile dezinformacije na tu temu, početni entuzijazam građana mogao bi vrlo brzo opasti.
Naime, znatan je broj onih kojima se predaja oružja ne dopada. Monitoring kanala i grupa na Telegram aplikaciji, uglavnom bliskih desničarskim organizacijama, sa dosta pratilaca pokazuje da je dosta prisutno stanovište da je predaja nelegalnog oružja pogubna. Nepovjerenje u MUP i strah da će kazneno odgovarati čak nisu ni presudni razlozi. Neki od glavnih narativa protiv vraćanja oružja koji se ponavljaju jesu tvrdnje da vlast želi da razoruža ljude “kako bi ih lakše kontrolisala”, da članovi SNS-a “neće vratiti svoje”, kao i agenda da to žele “strane službe”. Ovome posljednjem u prilog ide i činjenica da se pojavljuju razni samoproklamovani obavještajci i “eksperti” koji po opskurnim portalima (koji su nažalost prilično posjećeni) tvrde da nisu krive samo “zapadne vrednosti” već i “strane službe”. Po njima, to onda znači da se oružja nikako ne treba riješiti. Najmilitantnije desničarske organizacije, sa druge strane, zalažu se da je “samo naoružan narod, slobodan narod”.
ČEMU ZVECKANJE GVOŽĐEM
Nedavno je član Glavnog odbora SNS-a advokat Vladimir Đukanović napisao na Tviteru da pod udar budućih izmjena i dopuna Krivičnog zakona “nikako ne bi smeli da dođu ljudi koji legalno poseduju oružje” već, kako je rekao, samo oni koji ga nelegalno drže. Svoje stavove potkrepio je navodnim podatkom da se 98 odsto krivičnih djela vatrenim oružjem vrši nelegalnim oružjem. Izvor za ove brojke nije naveo niti je precizirao da li se tu računaju i kriminalni obračuni. Svakako da se u njima više koristi oružje sa crnog tržišta, ali obećane izmjene niti mogu iskorijeniti kriminal, niti idu u tom pravcu.
Samo pooštravanje zakona neće riješiti problem, jer je sam po sebi već striktan. Ako se institucije budu vodile samo time, mogle bi lica koja više ne budu ispunjavala uslove, a budu željela da imaju oružje, otjerati u ilegalu.
Široka rasprostranjenost vatrenog oružja i upotreba u incidentima privatnog konteksta nije zakonske prirode, već društvene. Nema tog zakona niti restriktivne mjere koji ovo mogu riješiti u kratkom vremenskom periodu. To je proces koji traje. Svakako, što više država okrene kursor i počne promovisanje mirnodopskih vrijednosti, što više ljudi počnu uviđati da im vatreno oružje u kući nije potrebno i da im samo može donijeti nesreću, to će promjene doći brže.
