Više od dvadeset hiljada građana ove godine je odalo počast Zoranu Đinđiću, premijeru Srbije ubijenom u atentatu 12. marta 2003. U toj "Šetnji za Zorana", prvi put su zajedno učestvovali političke vođe i pristalice Liberalno demokratske partije i Demokratske stranke. Prethodno je Vlada na čelu sa premijerom Ivicom Dačićem i prvim potpredsjednikom Aleksandrom Vučićem položila vijenac na mjesto gdje je, prije ravno deset godina, strijeljan Zoran Đinđić.

Čiji je zapravo danas Zoran Đinđić? Ko se sve bori za njegovo političko nasleđe? Ima li uopšte neko pravo da se nazove Đinđićevim političkim naslednikom? Zbog čega, deset godina nakon atentata, ta bitka djeluje tako neubjedljivo?

"Na desetogodišnjicu atentata na Zorana Đinđića, građani Srbije su, čini mi se, značajno promenili svoj odnos prema tom događaju", kaže Žarko Korać. "Kada smo 2004, u jednoj televizijskoj emisiji gostovali Čedomir Jovanović, Latinka Perović i ja, novinarka nam je rekla da je jedva uspela da pronađe nekoga ko bi o njemu govorio; a pogledajte šta se danas događa!"

"VREME": Šta se događa?

ŽARKO KORAĆ: Zoran Đinđić se beatizira, pretvara se u sveca i cela Srbija se iza njega ili zaklanja ili ćuti. Po svemu sudeći, Đinđić je ušao u kolektivnu svest, pa se na njega danas pozivaju čak i populisti koji nemaju nikakvu ideju Srbije kao modernog društva.

Ti populisti će se odmah pobuniti i pitati vas – odakle vam pravo da se predstavljate kao jedini i ekskluzivni tumač, zastupnik i nastavljač politike Zorana Đinđića?

Kao neko ko nikada nije pokazao tu vrstu posesivnosti, ne verujem da sam prava adresa za takva pitanja. Uostalom, davno sam rekao da Zoran Đinđić nije ničije ekskluzivno vlasništvo i da će mi biti drago ako jednoga dana ljudi o njemu budu govorili kao o svom političkom uzoru. Nevolja je u tome što, ponavljam, to često čine oni koji ne dele Đinđićeve poglede na državu i društvo. A ti pogledi su veoma različiti od populističke i nacionalističke politike koja je danas dominantna.

U čemu se razlikuju?

Matrica našeg kolektivizma ogleda se u pokušaju da se nacija podredi demokratiji, a država društvu; Đinđić je to drugačije video. Čitajući njegove radove, našao sam, recimo, tekst "Srbija, šta je to", iz 1989. godine, u kome on objašnjava da kod nas, umesto ideje slobode, nekako uvek pobeđuje ideja kolektivizma. Đinđić želi demokratsko, razvijeno društvo i kaže da se do njega ne može doći neprekidnim pozivanjem na zaostalost, kolektivizam i na istoriju. Govorim u najširem smislu. Nažalost, imam utisak da ljudi koji se danas predstavljaju kao Đinđićevi politički naslednici nisu svesni da je njegova ideološka koncepcija toliko različita od njihove. Pa, ne možete institucije države zameniti sopstvenim jakim egom! Pored toga, Đinđićevi "politički naslednici" ignorišu nešto što se zove politički i moralni integritet, pa ispada da svako i u svakom momentu može da promeni svoju političku poziciju ili da javno brani ideje koje su u suprotnosti sa onim u šta suštinski veruje… Znate, mi nikada nismo čuli kako ti ljudi definišu državu. Kako vide naše društvo? Umesto toga, nudi nam se puki politički pragmatizam: "ja ću pregovarati", "ja ću rešiti pitanje Kosova", "ja ću hapsiti"… Ali vi i dalje ne znate šta oni uopšte dalje žele sa tom državom.

(…)

Ceo tekst možete pročitati u novom broju nedeljnika Vreme koji je u prodaji od 21. marta 2013. Pretplatnici na internet izdanje nastavak mogu pročitati sa ovog linka. (Pretplatnici: prvo se ulogovati pa onda kliknuti.)