Da odmah bude jasno: puna podrška svakoj afirmaciji antifašizma. I drugo – Srbija je nezavisna i suverena država; koliko je neukusno podilaženje kada je riječ o posjetama stranih državnika, toliko je izlišno pravdanje zbog njih.

A sada na našu stvar. Nema pretraživača dokumentacije koji je u stanju da izbaci iole pozitivnu i suvislu izjavu premijera Aleksandra Vučića i predsjednika Republike Tomislava Nikolića o partizanima, maršalu Josipu Brozu Titu, Sutjesci, Neretvi i uopće Narodnooslobodilačkoj borbi naroda Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu. Kako su je i zbog čega sada otkrili? Tokom gotovo dvije decenije, ova dvojica su kad god bi se našli pred kakvom krupnom državnom, političkom i nacionalnom alternativom, nepogrešivo birali onu pogrešnu. Sve ih iscrpivši, na kraju su – kao jedini način da dođu na vlast – otkrili sve ono što je odavno poznato i prihvaćeno: pregovori i sporazumjevanje umjesto paravojnih formacija i sukoba; Evropska uniju naspram Velike Srbije; podrška Baraku Obami u obračunu sa terorističkom Islamskom državom nasuprot Sadamu Huseinu i ratu protiv Novog svjetskog poretka… Nabrajanje može da se otegne unedogled. Posljednje Vučićevo i Nikolićevo "otkriće" je antifašizam kao univerzalna vrijednost bez koje nije moguće zamisliti suvremni svijet…

Konvertitstvo zahtjeva kolektivnu amneziju i što veću teatralnost. Ako se do jučer oslobođenje Beograda tretiralo kao komunistička okupacija, danas se slavi vojnom paradom, prvom u glavnom gradu nakon 1985; ako se ranije oštrio glogov kolac za Tita i poziralo ispod crnih četničkih zastava, sada će se stajati mirno dok se pronose crvene zastave sa petokrakom Prve proleterske, Šeste ličke i drugih partizanskih divizija… Zato, ovo iznenadno izbijanje antifašizma – kao i prethodne zaokrete aktuelne vlasti – nije moguće razumjeti bez krajnje pragmatičnog motiva. U konkretnom slučaju – jedinog povoda za dolazak Vladimira Putina.

Bez vojne parade malo je vjerojatno da bi Srbija ove godine vidjela ruskog predsjednika. I obrnuto – bez njega, teško da bi Vojska Srbije gazila svečani "strojak" po beogradskim ulicama. Nebitno je u tom kontekstu što se parada umjesto 20. održava 16. oktobra, odnosno što je proslava Dana oslobođenja Beograda prilagođena obavezama Vladimira Vladimiroviča. Poklopilo se kako se poklopilo na obostrano zadovoljstvo s tim da se zna kome se izlazi u susret; snishodljivost u odnosima sa velikim i moćnim stranim državama ionako je postala manir nosilaca vlasti u Srbiji. Uostalom, kao i osionost prema neistomišljenicima i političkim protivnicima u zemlji.

Manifestacije poput vojne parade imaju svoj simbolički značaj, ali i aktualne poruke. Zbog Ukrajine, zapadnih sankcija Rusiji i novog hladnog rata, čitav svijet očekuje Putinovo obraćanje i, s te točke gledano, Dan oslobođenja Beograda zaista će imati globalnu vidljivost. Sa druge strane, Vučić i Nikolić u prilici su da zabilježe ogroman poen: em je predsjednik Rusije enormno popularan u ovdašnjoj javnosti, em njegovim ugošćavanjem još jednom demonstrira privrženost nacionalnim interesima uprkos navodno teškim pritiscima sa Zapada. A nije zanemariva ni činjenica da će leđa visokih gostiju iz Rusije i partizanske zastave dodatno pojačati zastor zaborava nad onolikom dojučerašnjom, najblaže rečeno, revizionističkom teorijom i praksom.

Ipak, može li – kako se navodi ovih dana – dolazak Putina omesti evropski put zemlje? Pod jedan – priključenje Evropskoj uniji dospjeva na dnevni red tek za nekih desetak godina i tu malo što može da se uspori ili ubrza. Dva – sve što evropski i američki kreatori politike traže, Vlada Srbije u potpunosti sprovodi u regionu, a to je jedino polje gdje ima izvjesnu važnost. Konačno i najvažnije – ako je Putin prisustvovao obilježavanju iskrcavanja u Normandiji u jeku rata u Ukrajini, zašto bi smetao u Beogradu, prestolnici oslobođenoj zajedničkim snagama domaće antifašističke vojske i Crvene armije?

Vajkanje zato da li je "pravi trenutak" za dolazak ruskog predsjednika deplasirano je kako zbog samog značaja Dana oslobođenja glavnog grada Srbije tako i zbog elementarnog samopoštovanja. Aktualna politika je jedno, civilizacijske tekovine poput antifašizma nešto sasvim drugo. Mada je miješanje nemoguće izbjeći, razlika se nikad ne smije zaboraviti bez obzira tko u datom trenutku predstavlja državu i kakve motive ima.