Štrajk u Pošti

foto: vladimir šporčić / tanjug

Poštar nema kome da zazvoni

Posle propasti EPS-a pre dve godine zbog lošeg upravljanja naprednjačkog kadra iz Obrenovca, sada je na red došla Pošta, koja živi od usluga koje svi dobrovoljno plaćamo i osećamo se dobro kada vidimo svoje poštare. Ono što nisu uspeli da unište jedan Aleksa Jokić, jedan od glavnih Vučićevih ljudi za “ljudske resurse” od 2012. godine naovamo i docnije naprednjački direktori, ugrozio je Zoran Đorđević (na slici)

Nekada se govorilo: Taj bi i ekser pokvario. Odnedavno se govori: Ti bi i Poštu upropastili. Kako je moguće da neko dovede na rub propasti najveće javno preduzeće u državi, i da dovede do toga da nedeljama nema poštara na ulicama i poštanskih usluga u domovima na teritoriji cele Srbije?

V.D. direktora JP Pošta Srbije Zoran Đorđević tragom je nestao. A taj čovek je više od svih odgovoran što ovo javno preduzeće ne radi u kapacitetu koji je neophodan da bi poštanski saobraćaj funkcionisao u Srbiji. Dok traje štrajk poštara – započet još krajem oktobra u Novom Sadu – o dešavanjima u ovoj najvećoj državnoj firmi koja zapošljava više od 14 hiljada radnika i koja je, kako kaže ovih dana predsednik SPS-a Ivica Dačić, “simbol države”, u medijima isplivavaju priče i izjave poštara, pokojeg ministra, predsednice Vlade Srbije i predsednika Srbije, ali nigde nema onoga koji nosi pečat i koji je trebalo da radi tako da do ove obustave nikada ne dođe.

Javnost, ona koja ima mogućnost da dođe do nezavisnih medija, upoznala se sa pojedinim sindikalnim liderima, čula je kako oni vide i ocenjuju stanje u firmi, čula je i izvesnu Draginju Vlk i saznala da je JP Pošta Srbije poslednjih godina postala mesto čerupanja za partijske prijatelje dok su oni koji vuku firmu na svojim nogama (bukvalno) tj. poštari dovedeni pred egzistencijalnu propast.

Saznali smo tako da poštar koji nam u moderno vreme uglavnom donosi samo račune i bele i plave koverte iz sudova jer se pisma pišu elektronski a razglednice šalju preko mobilnog, radi za prosečnu platu od pedesetak hiljada dinara. To je svakako više od minimalca i u rangu medijalne zarade u Srbiji (one koju ima polovina zaposlenih), ali koja ne omogućava ljudima koji radni vek provode na ulici i na nogama da žive sa svojim porodicama na način dostojan čoveka.

A IZ POŠTEMILION

Da li zato što je Srbija u međuvremenu postala Meka za sve vrste poslova i što je standard svima “skočio”, ono što je decenijama bio jedan od najsigurnijih poslova u državi i preduzeće koje je imalo svoje škole u kojima je školovalo one iz svih delova zemlje da bi obezbedilo stručnu radnu snagu, sada je svedeno na nivo socijalnog slučaja i zanimanja od koga se beži ako se ima neke pameti. Što bi neko po kiši, snegu i vrućini provodio sate na ulicama gradova, obilazio najudaljenija sela po Srbiji a da za platu ne može da priušti iole pristojan život sebi i svojoj porodici?

Za to vreme, saznalo se, Pošta se bahatila, a njen direktor je sklapao razna čudne ugovore koji su tokom poslednje nedelje postali internet hitovi. U najvećoj meri, reč je o poslu rebrendiranja logoa Pošte za koji je plaćeno više od milion evra. Iako je žena iz podmlatka SNS-a Draginja Vlk demantovala da je ona uzela taj novac, priča se proširila i postala simbol jednog propadanja: za razliku od velikih korupcionaških afera u kojima se pominju milijarde i obično izgledaju nesaznatljiva stvar za većinu građana, ovde se uznemirila čitava država jer se radi o ljudima koje viđamo svakodnevno u svojoj ulici ili na svom pragu.

Poštar je specifično zanimanje. On nam donosi vesti koje se tiču ne samo nas, svako s njim uspostavlja poseban odnos, i zato su poštari, svuda u svetu, kao i policajci pozornici, ljudi za koje se vežemo u mestu u kome živimo. Škola, pošta, dom zdravlja, crkva (bogomolja) – ako toga ima u nekom mestu, onda u tom mestu žive ljudi i ono ima neku “perspektivu”. Ako nečega od toga nema, onda nije izvesno da će se neka zajednica održati.

Zbog te specifične veze poštara sa celom Srbijom, ova tema je nadskočila druge teme poslednje dve nedelje i uz protest dela paora naterala režim da nešto uradi kako bi se nezadovoljstvo stišalo a protest zaustavio, jer režimu ne treba nikakva pobuna pred izbore.

Poruka koja je došla u jedan deo javnosti, onaj koji je imao gde da je čuje i pročita, jeste: poštari rade za minimalac, a Pošta živi skupo, troši milione na različite ugovore a da nije jasno zbog čega i u koju svrhu. Dodatno, veliki novac se sliva u džepove onih koji su povezani sa vladajućom partijom, koja je u međuvremenu postala toliko bogata i bahata da kada neko kaže “zašto ste tamo potrošili milion evra kada za to nije bilo potrebe?”, oni sa gađenjem to odbacuju kao da im je ispod časti da komentarišu tako male iznose.

DVA LICA JEDNOG NOVČIĆA

Zoran Đorđević, koji je u politiku ušao kao vozač Jorgovanke Tabaković (takođe radnice PTT Srbija, zaposlio je Aleksa Jokić), našao se u nekoj vrsti nebranog grožđa. Ali je on inače toliko nevidljiv i toliko je svih ovih godina V.D. na svakoj funkciji na kojoj je bio, pa kao da niko i ne primećuje da ga nema i da ga još nisu “oterali” sa tog mesta.

Ova eksplozija informacija pokazuje i dva lica jednog novčića – jedno zlatno i bogato, drugo odrpano i gladno. Vlada Srbije je pokrenula ofanzivu protiv “D Expressa”, kompanije koja obavlja kurirske poslove na teritoriji Srbije (jedne od mnogih), optuživši njenog posrednog vlasnika Dragana Šolaka da zajedno sa Draganom Đilasom organizuje štajk u Pošti sa ciljem rušenja i Pošte i Vlade Srbije te preuzimanja svih poslova Pošte.

Ako je Vlada u prvom trenutku bila spremna da razgovara sa poštarima, pa je poslala svog ministra za telekomunikacije i informisanje Mihaila Jovanovića (proslavio se odbranom Telekoma poslednjih meseci), koji je i sam na neki način bio povezan sa Telekomom i Poštom, u danima nakon propasti razgovora opredelila se za napad na drugu kompaniju iako ona ni na jedan način ne može da bude konkurencija velikoj državnoj kompaniji sa poslovnicom u svakom, pa i najmanjem mestu u Srbiji. Policija i poreska policija poslate su u prostorije “D Expressa” u ponoć, bez naloga suda ili javno objavljenog zahteva tužilaštva za pokretanje postupka.

Videli smo u snimku policije iz Uprave kriminalističke policije kako dolaze u upravu kompanije i traže nešto od zaposlenih. Uporedo sa tim krenuo je pritisak na zaposlene u Pošti kojima se nudi povećanje koje je već ukalkulisano ranije: sad deset odsto, pa kasnije u 2024. još deset odsto. Zahtevi poštara bili su 30 odsto povećanja odmah, pa onda da pregovaramo o daljem statusu.

Poštari, odnosno predstavnici dela sindikata prihvatili su pregovore sa Vladom Srbije u Vladi i javljeno je da je dogovor postignut, a da u obustavi ostaju samo oni koji su tu “politički” i koji ne predstavljaju većinu zaposlenih. Pored toga, početkom nedelje Vlada je učinila još jedna korak, ponudila je po 20 hiljada dinara svima u Pošti (osim onima koji su rukovodioci i čije plate se kreću od 170 hiljada dinara pa naviše) odmah, samo da bi se požar nekako ugasio i da bi, još važnije, do kraja meseca stigli računi na sve adrese, da pola Srbije ne bi imalo problema sa likvidnošću pred Novu godinu.

LOVE MI TENDER

Posle upada u “D Express” i reakcije dela javnosti, Vlada je organizovala i upad u samu Poštu, da bi se pokazalo kako se tu vodi neka dublja istraga i da niko od odgovornosti neće biti pošteđen. Oni koji prate ovakve stvari znaju da bi se odgovornost mogla jednostavno utvrditi samo proverom javnih i tajnih nabavki pod upravom Zorana Đorđevića i pre njega Mire Petrović – ona je valjda po “babinoj linije” dobila da upravlja ovim velikim preduzećem posle Milana Krkobabića iz PUPS-a i njegovog prelaska u Vladu Srbije.

Pošta je godinama bila ono čemu inače služe javna preduzeća u Srbiji: krava muzara koja je najpre stranački plen, deo koalicionih sporazuma i namirivanja stranačkih kvota. Jer ono što je u regularnom demokratskom svetu preuzimanje odgovornosti, kod nas je pod vlašću naprednjaka ogoljeni plen i budžet koji se po pravilu daje na upravljanje ljudima koji pre toga nisu upravljali ni trafikom.

Da bi se lakše razumeli neki odnosi, treba reći da je celokupan fond za plate u 2022. godini, prema finansijskom izveštaju, iznosio oko 17 milijardi dinara, a da je Pošta samo jednoj kompaniji, slovenačkom startapu “Direct me” dala kroz četiri ugovora o nabavci i održavanju paketomata skoro milijardu dinara ili oko 9 miliona evra. Za to je pronađen novac, a nema novca da poštar dobije “deset hiljada na platu” koja je u proseku oko 50 hiljada dinara. A kada se pogleda ponuda tih limenih paketomata na portalu slovenačke firme i kada se pogleda šta je Pošta tražila u okviru javnog poziva, lako se može zaključiti da je tender pravljen za tu kompaniju, i tužilaštvo bi svakako lako moglo da utvrdi da li je to tako i ko je za to odgovoran.

U predstavništvu ove kompanije u utorak niko nije odgovarao na poziv novinara “Vremena”.

Pomenuta izmena logoa firme koja ne izgleda kao promena, već je postala deo regionalnog viralnog sveta i na čudan način možda podigla pažnju oko ove srpske kompanije. Ovaj viralni uspeh i podaci o Draginji Vlk i njenoj sestri, koja je jedan od direktora u Pošti, dešava se u vreme kada jedna druga javna kompanija takođe objavljuje da menja ime i radi “promenu brenda”. I, javnost je tako saznala da će se ubuduće Srbija Voz zvati Srbijavoz, i to nije šala, nego je “lukav” način da se još koji milion potroši na promenu vizuelnog identiteta kompanije, kao da je to najvažnija stvar u njenom poslovanju i kao da je do takve odluke rukovodstva došlo posle detaljnih analiza i prognoza razvoja.

Ako ovih dana otvorite svoje sanduče i vidite koverte sa računima za struju, infostan i opomene iz Parking servisa, znaćete da su poštari prekinuli obustavu i da su prihvatili ponudu Vlade u tehničkom mandatu. Uprkos digitalizaciji, e-upravi i drugim čudima, kako to naziva predsednik Srbije, veliki boj ljudi u Srbiji i dalje dobija penziju “na ruke” i plaća račune kada mu budu dostavljeni u papiru.

TAKTIKA KUD PUKLO DA PUKLO

Situacija u kojoj glavno Vučićevo biračko telo ne bi dobilo svoje račune ili im ne bi bila isplaćena penzija početkom decembra jeste nešto što on sebi u kampanji ne sme da dozvoli, i zato se štrajk rešava na brzinu, pa kud puklo da puklo. Vlada i režim kombinuju pretnje i nuđenje nekog novca, što je njihov davno utvrđeni metod: ako ne pristaneš na ponudu, poslaćemo BIA agente da se bave tobom.

Ovim se ne rešava ništa trajno, povremeno i uz nasilje se “krpi rupa”, a onda se kasnije vidi ko je dizao buku i kako s njim da se postupa. Posle propasti EPS-a pre dve godine zbog lošeg upravljanja naprednjačkog kadra iz Obrenovca, sada je na red došla Pošta, koja živi od usluga koje svi dobrovoljno plaćamo i osećamo se dobro kada vidimo svoje poštare. Ono što nisu uspeli da unište jedan Aleksa Jokić, jedan od glavnih Vučićevih ljudi za “ljudske resurse” od 2012. godine naovamo, i docnije naprednjački direktori, ugrozio je Zoran Đorđević, koga se već videlo kao ambasadora u nekoj od susednih država.

Kada je sve puklo, kada se rana otvorila i svi pohitali da vide šta se to tamo zapravo dešava, i kada su počeli da iskaču novi dokazi o tome da se imovina i zarada državnog giganta troše nemilice da bi se platili troškovi partijskih poslušnika i s njima povezanih osoba, vođa ove družine na vlasti se setio da na televiziji kaže da “poštari nisu krivi”, da je uprava odgovorna i da će on svakako da vidi ko je tu napravio najveću grešku i zašto se sa ljudima nije razgovaralo na vreme. Idu izbori, valja obećavati, a videćemo da li će ljudi na to da nasednu ili će istrajati u svojim zahtevima.

Ako je narod nešto naučio, nažalost, to je da se u kampanji i pred izbore nešto može dobiti, a kada prođu izbori, nekako se sve umrtvi i svi postanu gluvi na zahteve koji su i opravdani i nisu ponekad opravdani. Priča o Pošti je jedna od priča o kompanijama kojima upravlja država, a trebalo bi da upravljaju stručnjaci. Kao u EPS-u i u EMS-u juče (gde je godinama kolo vodio Vučićev kum Nikola Petrović formalno, a po odlasku neformalno), kao u Pošti danas i u Telekomu Srbija sutra.

foto: sava radovanović / tanjug


Svuda partijski kadrovi, svuda krađa, svuda otimačina i nameštene nabavke ili nabavke koje su nepotrebne. U najave o profesionalizaciji ne veruje niko jer je sramota dati obučenom menadžeru platu od nekoliko hiljada evra, već je bolje sakrivati se iza “malih primanja” i velike krađe u načinu upravljanja budžetima javnih preduzeća i ostalih firmi čiji je država vlasnik.

Pokušaj vlasti da nezadovoljstvo minimizuje i predstavi ga kao diverziju neodgovornih “neprijatelja režima” sve manje pali, jer je činjenica da poštar sa medijalnom zaradom ne može da preživi mesec u Srbiji. A oni koji vode vladu, koji imenuju direktore, oni koji dovode svoje ljubavnice, ljubavnike, svoju braću i sestre, stričeve i strine, vide i sami da će se na taj način teško ići u budućnosti. Nekako se došlo do kraja, a šta će biti posle, možda saznamo 18. decembra na preslavu Svetoga Nikole.

Iz istog broja

Lični stav

Nužni korak za ozdravljenje

Bojana Savović

Lični stav

Išli slon, majmun, lav, nosorog…

Vladimir Cvetković

Lični stav

Domet određujemo sami

Predrag Voštinić

Kampanja opozicije

Opstrukcije, nasilje i optimizam

Nedim Sejdinović

Naprednjaci na Tiktoku

Potez očajnika, ili možda znaju šta rade

Jovana Gligorijević

Naprednjačka agrarna politika

Korupcija koja je pojela meso, sir i hleb

Goran Ješić

Intervju: Petar Peca Popović

Neću da budem porobljen u rođenoj zemlji

Jelena Jorgačević

Vruća jesen 2023.

Bauk kruži Srbijom – bauk štrajkova

Milica Srejić

Navigator

OpenAI saga ili zadruga za elitu

Zoran Stanojević

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu