Lični stav

foto: marija janković

Praznina i tišina

Uništavanje centra Beograda ima snažno simboličko značenje – ukinuti političke neistomišljenike i ukinuti one kulturne obrasce i načine ponašanja koji se ne uklapaju u jednoglasno klicanje. Populistički credo po kome je jednoumlje sine qua non "dobre vladavine" pored mnogih drugih praksi sprovodi se u život rušenjem, zatvaranjem ulica, ukidanjem saobraćaja, devastacijom parkova, fizičkim uništavanjem tragova prošlosti i životvornosti "kruga dvojke"

U ljudskom svetu postoji ogroman broj iracionalnih, čudnih, teško razumljivih radnji, gestova, praksi, predmeta, telesnih kretnji, reči. Veliki broj humanističkih disciplina, pre svega etnologija, antropologija, kulturologija, teorija umetnosti, pokušavaju da dešifruju i razumeju sve te naoko nerazumljive pojave i stvari. Trude se raznim metodologijama da otkriju racionalnom umu skrivene misli, osećanja, slike, arhetipove, strukture koje nisu lako dostupne ali u najvećoj meri oblikuju smisao individualnog i kolektivnog postojanja. Ono što leži u središtu takvog razumevanja je traganje za simboličkim značenjima koja nadilaze logiku, otkrivaju tajne i podsvesne tokove imajući istovremeno značaj za pojedinca ili zajednicu, često mnogo veći od bilo koje naoko razumne odluke i svesnog izbora.


POPULISTIČKI REŽIM FAŠISTOIDNOG TIPA

Racionalni um ne može da shvati šta beogradska vlast, u dosluhu sa investitorima i drugim interesnim grupama, želi da postigne odlukom da neverovatno ogroman prostor pretvori u pešačku zonu, da napravi gondolu na najznačajnijem istorijskom mestu Beograda, da istovremeno zatvori veliki broj ulica i opštinu Stari grad stavi u kavez do koga će moći da se stiže sa Ušća, vazdušnim putem. Ukoliko, međutim, pogledamo ove odluke sa tačke gledišta njihovog simboličkog značenja, onda sve postaje jasno. Skoro sve.

Populistički režim fašistoidnog tipa, ustanovljen pre sedam godina na osnovu nesrazmerno značajne uloge Prvog Potpredsednika, zasniva se na jednoj ideji vodilji – odvojiti "elitu" od "naroda", ogaditi sve što miriše na "intelektualštinu", obrazovanje, igru duha, dobar ukus, pristojnost, razumevanje slobode, kritičnost, dijalog, toleranciju – marginalizovati do kraja one koji imaju tendenciju da tako misle i ako je moguće, raznim metodama ih ućutkati. Nasuprot tome, indoktrinisati, ubediti, izmanipulisati većinu i njen osećaj za realnost, upravljati njihovim osećanjima i željama prema volji jednog čoveka pomoću neprekidne bujice reči koje se iz sata u sat urezuju u njihovu svest i nesvest. To razdvajanje sprovodi se svestranim i sveobuhvatnim radom na stvaranju kič etosa u kome dominantnu ulogu igraju mrzilački tabloidi, proizvođači vesti u punom kapacitetu, utemeljivači sistema vrednosti koji potvrđuje ideje, stavove, ali i želje i nagone onoga koji misli da drži sudbinu naroda u svojim rukama. Paralelno sa tim čiste se institucije od stručnjaka, znalaca, kritički nastrojenih pojedinaca, odbacuju se ljudi sa mišljenjem i integritetom i uspostavlja se vladavina nekompetentnih podanika. Svima je poznato da su zastrašivanje i ucena pozadina na kojoj se ovaj populistički fašistoidni naum uspešno ostvaruje.

U celoj toj priči, međutim, postoji jedna prepreka – dijabolizovani Krug dvojke sa centrom u srcu grada, u kome se nalazi najveći broj koncentrisanih kulturnih i obrazovnih institucija. Još pre nekoliko meseci osnovana je nazovi "nevladina organizacija" Nacionalna alternativa u čijem planu i programu stoji: "Smatramo da prvi i najvažniji srpski front nije ni u Kninu, ni u Republici Srpskoj, ni na Kosovu i Metohiji, već u Beogradu. Beograd je glavni grad, mozak nervnog sistema Srbije. Tim mozgom u kulturnoj, političkoj, obrazovnoj i svakoj drugoj sferi dominira nacionalna elita Druga Srbija geografski smeštena pre svega u ‘Krug dvojke’." Da bi se Srbija vratila na pravi put, cilj ove "alternativne" ideologije je da se "suprotstavi drugosrbijanskom krugu dvojke", kako se kaže u manifestu ove organizacije, koja je samo kap u moru istih ili sličnih pokušaja agresivne diskvalifikacije i insistiranja na "opasnosti" koja preti – i to iz samog centra glavnog grada. Sa te tačke gledišta, taj epicentar zla i antidržavne zavere mora da bude kažnjen, uništen, zatvoren i pretvoren u još jednu betonsku grobnicu u kojoj se više ništa neće događati i ako je moguće, neće se ni živeti. Stiže kazna za one koji glasaju protiv struje, evo već decenijama. Kazna za Studentski trg na kome se skupljaju oni koji protestuju. Zato i treba da bude pretvoren u brisani prostor bez života iz kog zjapi bezbedna tišina i praznina.

Uništavanje centra, dakle, ima snažno simboličko značenje – ukinuti političke neistomišljenike i ukinuti one kulturne obrasce i načine ponašanja koji se ne uklapaju u jednoglasno klicanje. Populistički credo po kome je jednoumlje sine qua non "dobre vladavine" pored mnogih drugih praksi sprovodi se u život rušenjem, zatvaranjem ulica, ukidanjem saobraćaja, devastacijom parkova, rekonstrukcijom najznačajnijeg kulturnog spomenika kao što je Kalemegdan, fizičkim uništavanjem tragova prošlosti i životvornosti "kruga dvojke". Sve te radnje menjanja i zatvaranja su u funkciji simboličkog poništavanja politički, ideološki, etički i svakojako nepodobnih za režim koji je na snazi. I to je to.

U centru tog simboličkog kruga nalaze se gotovo sve najvažnije kulturne ustanove. Samo oko Studentskog trga nalazi se Rektorat BU, Filološki, Filozofski, Prirodno-matematički fakulteti, Filharmonija, Kolarac, Kinoteka, Etnografski muzej, Narodni muzej, Akademija nauka i umetnosti, Narodno pozorište. Odluka da se zatvori prilaz ovim institucijama, da se ukine saobraćaj jasno govori da je cilj da što manji broj ljudi može lako do njih da stigne, a da građani koji stanuju u širem pojasu zamišljene pešačke zone izgube nerve jer ne mogu da se parkiraju, ne mogu da dozovu hitnu pomoć ili taksi, moraju da pešače do prvog javnog prevoza, neznano gde. I, naravno, da što pre odatle pobegnu jer život postaje nepodnošljiv. I fizički i mentalno. Dakle, isprazniti, dati sasvim novo značenje omraženom centru nepodobnih, koji već decenijama ne glasaju kako treba, i to pod maskom izgradnje i obnavljanja.


BETONIRANJE SRCA GRADA

Interesantno je da se tim graditeljskim poduhvatima postiže politički cilj "arheofuturima", ideje kojom se u proglasu "nacionalne alternative" definiše pakleni plan populističke uravnilovke i rekonstrukcije "nacionalnog bića". Sečenje tramvajskih šina ili trola, ukidanje prevoza, besomučno popločavanje – ništa od toga nije obična radnja rekonstrukcije grada, već duboko simbolički akti poništavanja "političkih neprijatelja", "nervnog sistema druge, neprijateljske Srbije".

Slomiti srce grada putem betoniranja, sečenja drveća – usmrćivanja, zatvaranja – nekrofilni gestovi ukidanja spontanosti i dinamičnosti svakodnevnog života stvaranjem dosade praznine pešačke zone tamo gde joj nije mesto, bez nužnih sadržaja, simbolički oponaša željenu homogenost "naroda", zavedenog, laganog, obrazovanog putem proizvodnje večito istih reči, fraza i slika sa TV ekrana. Egzekutori ovog distopičnog sveta bez razlike, replike su njihovog ideološkog i političkog oca i vođe. U svetu replikanata sve živo i ljudsko odumire, a logika zatvaranja i getoizacije trijumfalno objavljuje definitivni uspeh nakana Prvog potpredsednika, za one koji umeju da čitaju poruke, nagoveštenih još pre sedam godina.

Ono što najviše čudi u odnosu prema ovim podlim namerama je ćutanje svih pomenutih institucija koje se nalaze oko Studentskog trga, koji treba da bude pretvoren u betonsko ništa. Stići do njih od sada biće pravi poduhvat. Stariji (kojih u velikom broju ima u SANU), studenti kojih ima na hiljade, publika pomenutih kulturnih institucija, šetači ka Kalemegdanu, turisti, rečju građani, moraće da se muče da stignu do svojih odredišta. Mučenje u funkciji "izgradnje i obnove", nažalost, dobro je poznato tokom celokupne istorije i eto, ovde se ponavlja u nekoj novoj originalnoj formi.

Uzgred, pešačke zone se otvaraju zbog komercijalnih sadržaja. Da li na Studentskom trgu postoji nešto slično? Ne postoji. Dakle, sve je jasno, osim ćutanja institucija koje bi valjalo da imaju identitet i dignitet, a i znanje da razumeju šta stoji iza svih pomenutih graditeljskih odluka. Ni znaka neslaganja sa tim odlukama koje su osporili i osporavali ne samo građani Starog grada, već i stručnjaci različitih profila, koje bi, po logici stvari, delatnici u tim ustanovama trebalo da poštuju. I ovde, čini se, samo ostaje ćutanje, tišina, praznina.

Zbog toga može se samo reći: replikanti, čestitamo, uspeli ste.

Autorka je profesorka na Fakultetu političkih nauka

Iz istog broja

Portret savremenika – Džon Bolton

Jastreb američkog unilateralizma

Uroš Mitrović

Stadionska groznica

Urbanizam i orbanizam

Slobodan Georgijev

Samit u Berlinu

Svako na svoju stranu

Milica Čubrilo Filipović

Intervju – Dušan Vučićević, docent na FPN

Prokletstvo zatvorenih izbornih lista

Ivana Milanović Hrašovec

Medijski život i smrt

Glad za pravdom

Nedim Sejdinović

Lični stav

Vreme gondola

Mirko Popović

Reagovanje

Predsednikov kosovski safari

Tatjana Lazarević

Slučaj albanskih pekara

Ko stoji iza organizovane mržnje

Jovana Gligorijević

Istraživanje »Vremena« – Tragedija u »Grmeču« (»Vreme« 620, 21. novembar 2002.)

Po naređenju predsednika Srbije i načelnika DB

Dejan Anastasijević

In memoriam – Dejan Anastasijević (1962–2019)

Više od kolege

Filip Švarm

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu