Prvi osnovni sud u Beogradu osudio je ovoga ponedjeljka, 2. aprila godine 2012, na deset mjeseci zatvora nekadašnjeg ministra zdravlja Milovana Bojića zbog optužbi da je do 2000. godine, iskorištavanjem službenog položaja, oštetio Institut za kardiovaskularne bolesti "Dedinje" za više od 200.000 njemačkih maraka.

Bojić, koji je svojevremeno bio visoki funkcioner JUL-a, oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja u produženom trajanju, jer je kao odgovorna osoba, odnosno direktor tog Instituta, pribavio korist drugim osobama.

Prije nešto više od 13 godina (decembar 1998), "Dnevni telegraf" osuđen je zbog teksta u kojem se piše o ubijenom liječniku Aleksandru Popoviću, koji je "bio u grupi lekara ove bolnice koji već duže vreme upozoravaju nadležne državne organe i institucije, ali i javnost da direktor i nadležni za uvoz lekova i opreme za ovu bolnicu zloupotrebljavaju položaj".

Promptno je Dobrivoje Glavonić, gradski sudija za prekršaje, osudio "DT" i tadašnjeg odgovornog urednika Dragana Novakovića zbog "objavljivanja neistina", čime je Bojić bio uvrijeđen i povrijeđen, na drakonsku novčanu kaznu propisanu zloglasnim Vučićevim Zakonom o informiranju, po kojem žalba ne odlaže izvršenje.

U to vrijeme, "DT" (od oktobra te godine) izlazi, zbog progona vlasti, u Podgorici. Ono malo primjeraka što dolazi u Srbiju plijeni se, što po brzim putevima Srbije, što po Beogradu, ako do glavnog grada uopće neki primjerak stigne.

LAŽNE VESTI: No, u martu zbog iste stvari pred Prvim općinskim sudom počinje i suđenje; optuženi za širenje lažnih vijesti su Slavko Ćuruvija i Dragan Novaković (već novčano kažnjeni u prekršajnom postupku), ali i novinari Zoran Luković i Srđan Janković. Sudski postupak vodi sudac Krsto Bobot (danas advokat) uz dva porotnika. Glavna rasprava održana je 5. marta 1999. godine: prisustvuju Ćuruvija i Luković, ali ne i Novaković i Janković. Sud zaključuje da im je datum glavne rasprave "uredno saopšten" (kao i u ranijem prekršajnom postupku, objavljen je u nekim medijima!), te da je s obzirom na dokaze u spisima zaključio da njihovo prisustvo nije obavezno.

Dokazi u predmetu su: navodna Novakovićeva izjava, u kojoj on spori svoju odgovornost i predočava dokaze da je tih dana bio na bolničkom liječenju, te Jankovićeva izjava istražnom sucu da se brani šutnjom. Ipak, tog petka – jedinoga dana rasprave – donosi se rješenje da se suđenje nastavlja u petak, kada će se saslušati i Janković. On i dolazi u sud u ponedjeljak, 8. marta, ali zaprepašteno ustanovljava da je došao ne da bi dao svoju obranu, već da – čuje presudu!

U presudi se kaže da su okrivljeni Bojića, koji duševno pati zbog objavljenog teksta, doveli u vezu s ubojstvom liječnika Popovića, što nije istina, jer tekst tek konstatira da je on bio u grupi onih koji su upozoravali na malverzacije u bolnici (sudeći po najnovijoj presudi, s pravom). Sud zaključuje i da kontrole tadašnjeg MUP-a (povodom krivične prijave protiv Bojića) nisu utvrdile nikakve nepravilnosti u radu Instituta "Dedinje". No, na stranu to. Sud osuđuje Ćuruviju, Lukovića i Jankovića (oslobađa Novakovića na temelju medicinske dokumentacije) zbog širenja lažnih vijesti, ne vodeći računa da: novine koje su sporni tekst objavile ne izlaze u Beogradu, već u Podgorici, da u postupku nije nedvojbeno utvrđen autor teksta (tekst je potpisan inicijalima), da je Ćuruvija upravo na dan objavljivanja teksta odletio u SAD, te da je u Srbiji na snazi zabrana distribuiranja "DT-a" koja se rigorozno provodi. Sudu je dovoljna Bojićeva tvrdnja da je toga dana novine kupio na Terazijama, u centru grada, iako toga dana – kako tvrde svjedoci – novine nisu stigle ni blizu Beograda. Sve to sud prihvaća i bez saslušanja Bojića, kako je to predložila obrana.

OSUDA I ŽALBE: Kako god, Ćuruvija, Luković i Janković osuđeni su na pet mjeseci zatvora, bezuvjetno. Istina, našao je sud i neke olakotne okolnosti (neosuđivanost i malodobnu djecu optuženih), ali bezuvjetna kazna zatvora jedina je koja je mogla zadovoljiti svrhu kažnjavanja, s obzirom na društvenu opasnost i stupanj odgovornosti (direktni umišljaj), pobude iz kojih su djelo izvršili, kao i "držanje okrivljenih nakon učinjenog krivičnog dela, obzirom da oni po oceni suda nisu shvatili težinu izvršenog krivičnog dela, a našta ukazuje i držanje okrivljenih pred sudom" (nepismenost je sudska, op. a.).

U međuvremenu, 24. marta, počinje bombardiranje SR Jugoslavije. Pravna država, međutim, radi punom parom, pa samo dva dana kasnije (26. marta) Prvo općinsko javno tužilaštvo Okružnom sudu podnosi žalbu, u kojoj traži da se preinači oslobađajuća presuda oslobođenom Novakoviću, te da se stroža kazna izrekne trojici prvostepeno osuđenih, jer je "izrečena kazna blaga i neadekvatna stepenu društvene opasnosti učinjenog krivičnog dela". Žalbu potpisuje zamjenica OJT-a Jasmina Milanović, danas – u reformiranom pravosuđu – zamjenica višeg tužioca u Beogradu.

Žalbe, dakako, podnose i prvostepeno osuđeni i njihovi branioci, tražeći da se osuđujuća presuda preinači u oslobađajuću, upozoravajući na procesne i materijalne greške u postupku.

Bombardiranje uveliko traje, a 11. aprila u haustoru svoje zgrade Slavko Ćuruvija nepovratno je, umjesto na pet mjeseci zatvora, osuđen na smrt. Presuda je izvršena, pa sud 16. aprila donosi rješenje kojim krivični postupak za širenje lažnih vijesti protiv njega obustavlja.

Brzinom na kojoj bi pozavidjelo i današnje reformirano pravosuđe, Okružnom sudu se dostavljaju žalbe tužilaštva i obrane (20. aprila), a već 14. maja sastaje se i vijeće tog suda da ih razmatra. Imena članova vijeća su zanimljiva, no sve je to lijepo sastavila jedna od članica vijeća Nata Mesarović u svom demantiju – jer, kaže, ona nikad nije sudila Slavku Ćuruviji – priloga Branke Trivić s Radija Slobodna Evropa: "Dana 14.05.1999. godine Okružni sud u Beogradu u veću sastavljenom od sudija Siniše Važića, predsednika veća i sudije izvestioca, Nate Mesarović i Nade Zec, članova veća doneo je presudu kojom se odbijaju kao neosnovane žalbe javnog tužioca Prvog OJT u Beogradu i branioca okrivljenih Luković Zorana i Janković Srđana, a presuda Prvog opštinskog suda K br-284/99 od 5. marta 1999. godine u odnosu na okrivljene Novaković Dragana, Luković Zorana i Janković Srđana potvrđuje".

Protiv Ćuruvije, rekosmo, postupak je već obustavljen, te njemu to vijeće stvarno nije potvrdilo kazne; teško da bi se i po tadašnjem shvaćanju zakona i suđenja moglo suditi mrtvom čovjeku.

POTVRDA I NAPREDOVANJE: No, presuda je potvrđena. I ta je sudska instanca zaključila da je bezuvjetni zatvor jedina mjera kojom će se novinari dozvati pameti i da je adekvatna težini počinjenog nedjela, širenja lažnih vijesti o kojima je tek 13 godina potom jedan reformirani sud rekao ono što je trebalo reći davno prije. I ta je instanca stala na stanovište da suđenje Ćuruviji i ostalima nije političko, već striktno rukovođeno dokazima i principima pravne države.

Zanimljiva je, međutim, slika koju daje reformirano pravosuđe. Od svih aktera priče, izvan sudstva su samo dvojica: onaj, po zlu pamćen, prekršajac Glavonjić i prvostepeni sudac Krsto Bobot (koji je u krajnjoj konzekvenci posredno kažnjen nereizborom supruge-sutkinje, koja je očito platila njegove grijehe). Svi ostali su "svoji na svome": o tužiteljici Milanović već rekosmo, Siniša Važić je bio dugogodišnji predsjednik Okružnog suda (do kraja 2009. godine), da bi u reformiranom sudstvu postao sudac Apelacionog suda, jednako kao i Nada Zec, koja je u taj sud izabrana također s mjesta sutkinje Okružnog suda. I Nata Mesarović (iz čijeg demantija Radiju Slobodna Evropa proizlazi da je bila izvjestilac u tom drugostepenom predmetu), koja se vinula najviše: do predsjednice Visokog savjeta sudstva i predsjednice Vrhovnog kasacionog suda, jedine koja nije u statusu vršiteljice funkcije, za razliku od svih ostalih sudaca-v.d. predsjednika u Srbiji.

Podsjećanje na "kostur iz ormara Nate Mesarović", činjenicu da je bila u vijeću koje je potvrdilo režimsku (julovsko-espeesovsko-radikalsku) presudu – ne Ćuruviji, jer je bio mrtav, već njegovim novinarima – odmah je izazvalo reakciju ministarke pravde Snežane Malović, koja je izjavila da je zlonamjeran i licemjeran pokušaj diskreditacije predsednice Vrhovnog kasacionog suda i Visokog savjeta sudstva netočnim informacijama da je bila u sudskom vijeću koje je osudilo novinara Slavka Ćuruviju.

No, paraju uho bešćutni zaključci iz "demantija" Mesarovićeve da se – osim svega – Ćuruvija "i ne vodi kao osuđeno lice, jer je postupak protiv njega obustavljen", kao i da krivično djelo širenja lažnih vijesti i danas postoji u srpskom krivičnom zakonu. Jednako kao što para i mozak i uši navod iz "demantija" da "valja napomenuti, da je Vrhovni sud Srbije 08.02.2000. godine razmatrao zahtev za vanredno preispitivanje pravnosnažne presude u odnosu na okrivljene Luković Zorana i Janković Srđana i 19.05.2000. godine zahtev za vanredno ublažavanje kazne u odnosu na okrivljenog Luković Zorana i oba zahteva je odbio. Iz spisa se vidi da je Prvi opštinski sud u Beogradu dana 19.03.2001. godine utvrdio da osuđeni Janković Srđan ne podleže amnestiji."

O LICEMERJU: Uzgred, valja napomenuti ovo: da je odlukom predsjednika Republike Srbije Vojislava Koštunice od 20. oktobra 2000. godine Zoran Luković, koji je od 15. augusta te godine bio na izdržavanju petomjesečne kazne zatvora u Padinskoj Skeli, pomilovan i oslobođen daljnjeg izvršenja kazne zatvora. U njegovom zahtjevu za uvjetni otpust (9. oktobra 2000) tadašnjoj Komisiji za uslovni otpust on, navodeći da je nezakonito osuđen na petomjesečnu zatvorsku kaznu, piše da – "na ponudu Uprave zatvora" – podnosi zahtjev "u želji da nova državna vlast ne snosi štetu za moje dalje nezakonito držanje u zatvoru, s obzirom na to da ću državu tužiti za naknadu štete zbog nezakonitog držanja u zatvoru i gubitak moje porodice nastao usled moje nemogućnosti da ostvarujem svoje redovne prihode".

Brine činjenica da se Nata Mesarović danas poziva na spis iz 2001. godine, prema kojem ni Luković, niti Janković ne podliježu amnestiji: jedan ju je dobio, drugome je za izvršenje petomjesečne kazne nastupila apsolutna zastara. Čak je i uprava Padinske Skele to shvatila prije skoro 12 godina, kao što je i reformirani sud napokon osudio (pa makar i prvostepeno) Milovana Bojića na deset mjeseci zatvora, tek duplo više no trojac Ćuruvija, Luković, Janković, koji su širili očito istinite vijesti.

Bit je u tome da je drugostepeno Važić-Mesarović-Zec vijeće moralo presudu ukinuti (ili preinačiti) zbog očitih apsolutnih povreda postupka; takve dirigirane presude prepoznaje svaki sudski pripravnik. To što to nisu učinili, nego su se rukovodili političkim motivima, nije razlog za šutnju i nije nikakav zlonamjeran i licemjeran pokušaj njihove diskreditacije.

Naprotiv, to je licemjerno i nadasve bezobrazno potcjenjivanje javnosti koja zaslužuje stvarnu, umjesto njihove virtualne, pravnu državu i vladavinu prava.