Poput većine najbližih prijatelja, Radoslava Ćebića sam zvao isključivo Ćeba. Ne znam kada smo se i gdje upoznali – kao da je oduvijek bio sa mnom i ja s njim, a tako će zauvijek i ostati. Pamtim jedino da je naš prvi susret bio slučajan i da je razgovor o politici, filmu, ratovima i životu okončan u svitanje u nekoj kafani. Od tada pa do 1. maja 2020. naši životi tekli su isprepleteno, profesionalno i privatno.

Ćeba nije pripadao vremenu u kome je živio. Između dijela i riječi nije vidio razliku. Njegov moral uistinu je bio antički i u tom kontekstu – bez imalo pretencioznosti – podsvjesno sam ga uspoređivao sa Katonom Mlađim, neumornim i tvrdoglavim borcem protiv Cezarove diktature. Svoje stavove je branio oštro i beskompromisno, zastupajući čestitost, etičke i humanističke vrijednosti bez obzira na posljedice. Kada bih ga upozoravao da će tako steći probleme i neprijatelje, samo bi rekao: "Ja s tim mogu da živim." Sa druge strane, nikad nije oklijevao da se žrtvuje i primi udarce namjene drugima. "Ja s tim ne bih mogao da živim", odgovarao bi mi kada bih mu govorio da se malo zakloni, pričeka, ponešto prećuti.

A ipak, u tom vatrenom borcu za istinu i pravdu, koji se ni pred i ni pred čim nije sklanjao i povijao, kucalo je ogromno srce puno iskonske, dječje bezuvjetne dobrote i ljubavi. Stalno je bio tu – a pogotovo kada je najteže – da nam pomogne, podrži, posavjetuje… Ćebu je najbolje opisao naš zajednički prijatelj Stevan Ristić rekaši da smo ga mogli pozvati u dva ujutro, reći mu da hitno dođe i ponese pištolj i on bi, ne zapitavši zašto, odmah krenuo. Svima je bio na usluzi, sebi nikada.

Ćeba i ja smo zajednički uradili dva dokumentarna serijala od po tri epizode i tri ista takva dugometražna filma – da računam samo ono "krupnije". Većinu onog što znam o filmu, on me je naučio: tempo, ritam, kontekst i još mnogo toga što je njemu kao školovanom montažeru i iskusnom filmskom radniku bilo lakše da uradi nego mene da nauči. A to svoje veliko znanje dijelio je lako i jasno kao da je riječ o nečem bagatelnom i samorazumljivom. Kreativan i briljantan, Ćeba je bio otvoren za nove trendove, ali je pravu inspiraciju tražio i nalazio u klasičnim ostvarenjima. Volio je da samoironično citira Gorana Bregovića: "Bolje da na nešto liči, nego ni na šta." Iz nekih, samo njemu razumljivih razloga, nije posebno cijenio dramske serije, čak ni poslije velikog kvalitetnog buma u protekloj deceniji. S druge strane, filmsku produkciju je pažljivo pratio.

U životu i u filmu Ćeba nikada nije išao linijom manjeg otpora. Od drugih je tražio mnogo, a od sebe najviše. Sjećam se da je u dotjerivanju finalne verzije Pada Krajine proveo uz kompjuter bar trideset i šest sati; da nam gotovo nije iscurio rok, ostao bi još… Rijetko kad je bio zadovoljan onim što je uradio, bez obzira što bih mu ja ili netko drugi iz ekipe rekao. Stalno je pokušavao da nešto poboljša, sagleda iz drugog kuta, ustanovi kako se uklapa u cjelinu. Prezirao je dosjetke, ishitrena i laka rješenja, nastojao da studiozno pristupi svakom problemu. Kada bi mu pošlo za rukom da zaista postigne ono što je htio i smatrao dobrim, pokazivao bi mi to sramežljivo na monitoru, smiješeći se poput dječaka uhvaćenog u nekoj nepodopštini. Taj ću osmjeh pamtiti čitav život.

Ćeba je volio da nam organizira druženja, putovanja i, uopće, bio je čovjek koji je različite ličnosti držao na okupu. Taj dio njegove ličnosti posebno se ispoljavao na snimanjima: nastojao je da sve bude pomno isplanirano, zaduženja podijeljena, zadaci jasni i da improvizacija – ako je baš mora biti – bude svedena na minimum. Opet, u promijenjenim okolnostima, nikada nije gubio glavu. Snalazio se sa štapom i kanapom, iz rukava izvlačio rješenja i redovno vraćao stvari na svoje mjesto. U tim trenucima bi mi govorio kako je Hičkok rekao da veći dio igranog filma režira režiser, a dokumentarnog – Bog. Inače, bio je iskreni vjernik, kome su svaka bigotnost i netolerancija bili strani i nedopustivi.

Kurtoazne pohvale Ćeba je odbijao i nikada ih nije davao. S njim je čovjek uvijek znao na čemu je: bez dlake na jeziku iznosio je kritike – podjednako dobre i loše. Ali, ako bi shvatio da nije bio u pravu, odmah bi to rekao i prilazio da čestita i pohvali. Upravo zbog te svoje beskompromisnosti i spremnosti da prizna grešku, njegove riječi su u našim krugovima imale posebnu težinu.

Ni malo me nije iznenadilo kada je Ćeba "prešao" u novinare. Zapravo, to je dugo i bio, samo što nije pisao – politička, društvena i kulturna zbivanja pomno je i sa strašću pratio. Sve ostalo je imao: veliko znanje, široku kulturu, životno iskustvo. Otvoren i iskren, brzo je i lako stekao veliko poštovanje sugovornika i kolega. Često je posljednji predavao tekstove; na svakom je radio pažljivo važući argumente i izjave, vodeći računa da ni na kakav način ne ugrozi javni interes.

Sa Ćebom sam proputovao desetine i desetine hiljada kilometara. Bio je odličan i iskusan vozač. Prije deceniju i po, kada smo radili Jedinicu, prve kadrove smo snimili na Avali u gluho doba noći – bile su to linije u krivinama i prelazi farova po krošnjama; Ćeba je vozio, Zoran Stojičić snimao, a Slaven Kranjc i ja izigravali mrke i nezgodne tipove. Smijali smo se, šalili, zadirkivali – četvorica prijatelja. Prošle nedelje Ćeba je vozio po sličnim krivinama, noću i kroz šumu. Sam. Nikad nije stigao kući – stradao je u saobraćajnoj nesreći u mjestu za koje nikad nisam čuo, a ubjeđen sam, ni on. Ne mogu i dalje povjerovati da više nije s nama pa, dok pišem ove redove, svako malo krajičkom oka pogledavam na vrata očekujući da će iznebuha banuti i reći: "Stani, čekaj da ti ispričam…"

Tragičan odlazak Radoslava Ćebića otvorio je prazninu koju nije moguće popuniti. Sada je sve samo sjećanje na bezbrojne trenutke koje smo zajedno proveli. A to sjećanje mi niko i nikad ne može oteti. Čuvaću ga iz dana u dana, iz noći u noć, beskompromisno, uspravno i nesebično – onako kako je Ćeba živio.