Istraživanje – peripetije s diplomatijom

Samostalna Srbija u velikom svetu

Ko nas predstavlja i kakvi ljudi bi trebalo da predstavljaju Srbiju u svetu? Dobro bi bilo da kandidat nije alkoholičar ili kleptoman. Poželjno je da ne demonstrira svoju moć sazivanjem sastanaka celokupnog diplomatskog osoblja u rane jutarnje sate, isključivo radi provere budnosti ekipe. Takođe bi bilo dobro da su svi ambasadori fakultetski obrazovani i da ne moraju svuda da vode prevodioca. Ima li takvog kadra u Ministarstvu spoljnih poslova koji bi pokrio mesta kao što su Moskva, London, Madrid ili Rim

Dobar dan. Ministarstvo spoljnih poslova? Možete li nam reći kada ćemo dospeti na šengensku belu listu? Imamo li ambasadora u Vašingtonu i Briselu? Kako odluka bosanskih vlasti da se ograniči slobodna trgovina sa Srbijom utiče na regionalnu saradnju u celini? Da li izvozimo u Iran ili u Saudijsku Arabiju?

Imaginarni radoznalac bio bi na pravoj adresi kada bi se za odgovore na ovakva pitanja uputio kod ministra spoljnih poslova. Ali… Imamo li uopšte ministra otkako se Srbija – istina, bez predumišljaja – osamostalila?

Za sada se medijske "pouzdane informacije" o tome ko će biti ministar spoljnih poslova, ko će za njega glasati i pod kojim uslovima, ko neće i zašto, kada će se sve to desiti i može li se još malo odložiti itd., još nisu ostvarile. Većina vesti koje dopiru u javnost odjekuje konfuzno i neujednačeno. Prošla je Evrovizija, pa referendum i čestitke, i sve se završava letnjim raspustom.

Kako je Crna Gora svojom prugom s onog dvostrukog koloseka otišla, pored problema hapšenja Ratka Mladića i statusa Kosova, otvorile su se dodatne teme. Znali smo ko su ministri u zajedničkoj državi, a sad, samostalni, više nismo tako sigurni.

NI NA NEBU NI NA ZEMLJI: Kako je posle "odlaska" Crne Gore sve ingerencije bivše državne zajednice preuzela Srbija, postavilo se pitanje da li to podrazumeva i direktan prelazak ministara spoljnih poslova i odbrane sa saveznog na republički nivo? Prema jednom tumačenju, koje se poziva na Ustavnu povelju bivše SCG, automatizam je legalno rešenje. Na osnovu toga su ministri Vuk Drašković i Zoran Stanković nastavili da obavljaju funkcije ministra spoljnih poslova i ministra odbrane. Ima, međutim, i onih koji osporavaju legalnost rada dvojice ministara, nazivajući ih čak i "pučistima".

Prema mišljenju Vatroslava Vekarića iz Centra za strategijske studije, pozicija Vuka Draškovića je "možda legitimna, ali nije legalna". Propuštanje da se blagovremeno donese odgovarajući zakon o ministarstvima i na osnovu njega obavi procedura izbora ministara spoljnih poslova i odbrane u Skupštini Srbije, po Vekarićevom mišljenju u osnovi je protivzakonito ponašanje. "Ono, pored svega ostalog, ruši ugled Vlade Srbije u inostranstvu, a de facto slabi i poziciju ministra spoljnih poslova", smatra Vekarić.

Sam Drašković se slaže da je "neosporno da se Skupština mora izjasniti o izboru svakog ministra, pa i ministra spoljnih poslova."

Bivši ministar spoljnih poslova Goran Svilanović smatra da takva, za Draškovića neprijatna situacija, umanjuje njegov značaj i autoritet i ostavlja utisak u svetu kao da se u njega nema poverenja. U vrtlogu velikih spoljnopolitičkih zbivanja, u kojima se već duže vreme nalazi naša zemlja, politička elita odlučuje da ovaj problem odloži za 45 dana posle letnje pauze. To čitavu stvar odlaže do oktobra.

PRAZNE STOLICE: Izlaskom Crne Gore iz državne zajednice pojavio se i problem upražnjenih ambasadorskih mesta. Problem se čini većim zbog činjenice da se pored odlaska crnogorskog kadra, javljaju upražnjena mesta i zbog isteka mandata. Radomir Diklić, bivši ambasador SCG u Parizu, podseća da od devet ambasadorskih mesta u zemljama Kontakt grupe, u samo četiri trenutno imamo ambasadora: Pariz, Berlin, Peking i Vašington. Prazna su mesta u Njujorku (sedište UN-a), Beču (OEBS), Londonu, Moskvi i Rimu. Uskoro će biti upražnjeno i mesto u Vašingtonu, zbog isteka mandata Ivanu Vujačiću. Ta mesta, u situaciji kada ističu krajnji rokovi za konačno rešenje statusa Kosova i eventualno obnavljanje pregovora o pridruženju EU-u, smatra Radomir Diklić, moraju hitno biti popunjena.

Naš sagovornik ukazuje da je uvreženo mišljenje javnosti kako su nepopunjena ambasadorska mesta posledica činjenice da se i pozicija resornog ministra dovodi u pitanje – netačno. "Ministarstvo sprovodi spoljnu politiku, ali je ne kreira", kaže Diklić. Praktično, iako ministarstvo predlaže ambasadore, vlada i premijer imaju ključnu ulogu u odobravanju predloga ministarstva. Prema tome, imenovanje novih ambasadora moglo se obaviti i bez "razjašnjavanja" statusa ministra. "Ja sam obavestio i premijera i predsednika – molim vas, razmislite o kadrovskim rešenjima za te i te ambasadore i misije i posle toga da se sastanemo utroje da razmotrimo sve to i da sa usklađenim predlozima idemo pred vladu", kaže Vuk Drašković za "Vreme". Kao dodatni problem on ističe običaj javnog kalkulisanja o tome ko će ili neće biti ambasador, što se u civilizovanom svetu ne radi pre dobijanja agremana.

U ovom trenutku funkcije opozvanih ambasadora i generalnih konzula su po automatizmu privremeno preuzeli otpravnici poslova (žerani) ili konzuli koji su kadrovi Srbije. Koliko god oni bili kvalitetni, oni su prosto hijerarhijski na nižem nivou od ambasadora i njihov autoritet je manji. Kofiju Ananu se možda može desiti da ne nađe vremena za susret sa otpravnikom poslova, ali kada je u pitanju šef misije šansa za tako nešto je mnogo manja.

REPREZENTACIJA: Ko nas predstavlja i kakvi ljudi bi trebalo da predstavljaju Srbiju u svetu? Dobro bi bilo da kandidat nije alkoholičar ili kleptoman. Poželjno je da ne demonstrira svoju moć sazivanjem sastanaka celokupnog diplomatskog osoblja u rane jutarnje sate, isključivo radi provere budnosti ekipe. Takođe bi bilo dobro da su svi ambasadori fakultetski obrazovani i da ne moraju svuda da vode prevodioca. Analitičari ocenjuju da je diplomatski kadar bivše Jugoslavije obuhvatao i mnogo profesionalaca, a srpsko-crnogorski – posle 5. oktobra – mogao se smatrati uspešnim. Procena ministra Draškovića je da, ipak, u ovom trenutku nema tog profila tzv. karijernih diplomata u Ministarstvu spoljnih poslova koji bi pokrili mesta kao što su Moskva, London, Madrid ili Rim.

U diplomatiji bivše Jugoslavije uobičajeno je bilo da diplomata prođe kroz sva zvanja od najnižeg ranga atašea do ambasadora. Sada za to nema vremena. Većina naših sagovornika je primetila da veliki profesionalci često nemaju sreće kad dođu do višeg ranga. Sretnu se sa nesposobnim kadrom koji je često, makar tek jednim delom, "nasleđen" od prethodnih vlada. Radomir Diklić ističe da "diplomatija ima dobar deo zanatskog u sebi". Upravo je zbog toga neophodno da diplomate budu okružene profesionalcima. Ovo bi naročito olakšalo zadatke funkcionerima kojima diplomatija nije osnovno zanimanje i koji su zbog toga na dodatnom testu. S druge strane, umetnica koja se donedavno privremeno bavila ambasadorskim poslom u Norveškoj, Vida Ognjenović, smatra da se na nekarijerne diplomate gleda s predrasudama. "Na diplomatu koji nije stalno zaposlen u Ministarstvu gleda se kao na muzičara koji nema sluha. Ako ima nekih problema u radu, onda se kaže da se uopšte nije snašao, naravno – zato što nije karijerni, ako pak posao obavlja izvrsno, priznaje mu se tek toliko da ne radi loše – s obzirom na to da nije karijerni."

KVALIFIKACIJE: Dobar deo diplomatskog kadra ipak nisu karijerne diplomate. Samo 15 je završilo Fakultet političkih nauka, a ostali Pravni (14), Ekonomski (12), Filološki (9), Filozofski (5), Elektrotehnički (3), Medicinski (2), odnosno Mašinski fakultet, Muzičku akademiju i Fakultet dramskih umetnosti (po jedan). "Neophodno je da osnovni kriterijum izbora ambasadora bude stručnost i profesionalni ugled, što danas nije slučaj", kaže Vatroslav Vekarić. "Najpogubnije za kvalitet diplomatije jeste nametanje stranačkih interesa i vlastitih nesposobnih kadrova što se javlja kao rezultat unutrašnje političke kombinatorike i trgovine. Još uvek su u svežem sećanju izrazito nesposobni ambasadori koje je delegirao SNP Crne Gore u periodu 2001–2003, a takvih slučajeva ima i u sadašnjoj diplomatiji Srbije."

Docent Fakulteta političkih nauka Milica Delević-Đilas ističe da diplomatska služba mora biti profesionalna služba, nezavisna od partijskih talasanja. Ona takođe naglašava da su jasno definisani ciljevi spoljne politike od izuzetne važnosti za formiranje kredibiliteta diplomata.

Po rečima Radomira Diklića, nakon otcepljenja bivših jugoslovenskih republika, Republika Srbija je nasleđivala diplomatske aparate prethodnih Jugoslavija. Zbog stalnih nasleđivanja starih šema, Srbija je znatno zaostala u procesu modernizacije svog Ministarstva spoljnih poslova. Diklić smatra da je Hrvatska otišla znatno dalje u modernizaciji, o Sloveniji i da ne govorimo, i predlaže da se na prvom mestu uvedu institucije političkog direktora, koji predstavlja najvišeg karijernog diplomatu u svim razvijenijim evropskim zemljama. "Problem u izostanku ove funkcije može se pojaviti kao važan u bilateralnim odnosima jer zapadnoevropski politički direktori nemaju odgovarajuće partnere kod nas. Takođe bi bilo idealno da svaki diplomatski aparat ima svog portparola koji bi bio neka vrsta političkog PR menadžera." Na taj način diplomate bi bile rasterećene stalne obaveze obraćanja javnom mnjenju jer bi portparol predstavljao određenu odstupnicu i znao kad je pravo vreme da se javnosti saopšte određene informacije. Za utakmicu je važno da igrač ume da šutira loptu – pred mikrofonima mogu da se slikaju i drugi.

BABE, ŽABE, PA OPET ISTO: U SFRJ je postojalo pravilo izbora diplomata putem velikih konkursa. Vesna Petrović, bivša šefica Svilanovićevog kabineta, smatra da je nepotizam u to vreme pre bio izuzetak nego pravilo. Praksa konkursa je prekinuta raspadom Jugoslavije i dolaskom Slobodana Miloševića na vlast. Devedesetih počinje da se ustaljuje princip zapošljavanja kadrova prema partijskoj pripadnosti. Posle oktobarskih promena 2000. godine i dolaskom Gorana Svilanovića na mesto ministra spoljnih poslova, obnovljena je praksa konkursa. Svilanović je uveo i druge promene u Ministarstvu. Od 1378 zaposlenih, 478 je ostalo bez posla, ali je primljeno novih 200, na tri načina. Prvi su došli direktno iz Instituta za međunarodnu politiku i privredu (koji je deo Ministarstva inostranih poslova), kao i iz drugih instituta i nevladninih organizacija. Druga grupa su bili novoimenovani ambasadori. Osim toga, organizovana su i dva javna konkursa, na koje se prijavilo 1000, a primljeno je 60 novih, mlađih diplomata. Nakon toga, ugovori su potpisani sa svim društvenim fakultetima univerziteta Srbije i Crne Gore, na osnovu kojih je radno mesto dobilo deset novih diplomata. Rezultat je trebalo da bude smanjenje broja radnih mesta na 1100. Otpuštanja, po rečima bivšeg ministra, nisu bila uslovljena ličnim odnosom. Goran Svilanović tvrdi da su karijerne diplomate iz MIP-a napravile vrlo pažljivu analizu prema kojoj su otpušteni zaposleni koji nisu kvalitetno radili taj posao. "Bilo je onih koji su na razne druge, neredovne načine došli u tu kuću, nisu imali neophodno znanje jezika, nisu se usavršavali, prosto nisu bili u stanju da kvalitetno obavljaju taj posao u novim uslovima", kaže Svilanović.

Otpušteni su pre isteka radnog odnosa imali godinu dana plaćeno, da bi za to vreme našli posao. Prema rečima Gorana Svilanovića, proces nije finaliziran zbog promene vlade i dolaska novog ministra Vuka Draškovića – koji ih je vratio na stare pozicije. "Moja je greška što odmah nisam dao otkaz tim radnicima, već sam iskoristio mogućnost koja je postojala u zakonu i dao im plaćenu godinu, kao deo nekog internog socijalnog programa, kako bi za tih godinu dana trazili drugi posao, a posle isteka godinu dana dobili bi otkaz. U međuvremenu je došlo do promene vlade i novi ministar ih je vratio u radni odnos. Mislim da danas i on zna da je pogrešio."

Vuk Drašković smatra da je upravo sada povoljan trenutak da se radi na ovoj vrsti racionalizacije. Predloženo je da se broj zaposlenih smanji na 900. Pre nego što dođe do reorganizacije Ministarstva, po Draškovićevim rečima, čeka se specifičan socijalni program koji bi trebalo da zbrine oko 300 ljudi koji će ostati bez posla. Taj novi, smanjeni diplomatski tim trebalo bi da, sudeći prema proklamovanoj listi prioriteta u strateškom smislu, nastavi kontinuitet i borbu za ostvarenje ciljeva zacrtanih u vreme prve postpetoktobarske vlade, čiji je premijer bio Zoran Đinđić. Milica Delević-Đilas procenjuje da, iako su ciljevi ostali isti, diplomatska služba je tada funkcionisala drugačije: "reformski zamah je stao".

DEUS EX MACHINA: Uz sve probleme sa kojim se Srbija suočava na putu u evropske i prekoatlantske integracije, situaciju dodatno komplikuje činjenica da ne postoji jasno definisana strategija spoljne politike zemlje. Prema rečima Milice Delović-Đilas, strategiju u osnovi čine tri politike: ministra, predsednika i premijera – koje moraju biti u saglasnosti kad dođe do odlučivanja o važnim pitanjima. Različita tumačenja kriterijuma koje je postavio Brisel za ulazak u Evropsku uniju, dodatno nam otežavaju probleme s Hagom i Kosovom. Prolongiranje problema saradnje sa Tribunalom i pitanje statusa Pokrajine doveli su do sve kritike javnosti da "Srbija kupuje vreme".

Svi naši sagovornici slažu se da na listi prioriteta prvo mesto zauzima ulazak u Evropsku uniju, početkom naredne decenije. Sledi razvoj bilateralnih odnosa u regionu. Pored bitnog ekonomskog aspekta, što zahteva da se i dalje nesmetano odvija slobodna trgovina na Balkanu, od ključnog je značaja i politički. Srbija je (tada još sa Crnom Gorom) bila osma zemlja koja je pristupila Paktu za stabilnost za jugoistočnu Evropu, u oktobru 2000. Pored Pakta za stabilnost, od velikog značaja su i Centralnoevropska inicijativa, Jadransko-jonska inicijativa, Proces saradnje na Dunavu i druge. Prema Goranu Svilanoviću, regionalna saradnja je upravo najbolji način da mi unapredimo naš spoljnopolitički položaj, jer "time ćemo ispuniti ključni uslov za približavanje EU-u". Treći cilj je da se uspostave uravnoteženi odnosi sa velikim silama, EU-om, SAD, Ruskom Federacijom, Indijom, Kinom… To se naročito odnosi na pristupanje programu Partnerstvo za mir, za šta je neophodna saglasnost NATO-a. Sve države iz regiona – osim Srbije, Crne Gore i BiH – ili su već članice NATO-a, ili su u programu Partnerstvo za mir. Uz problem saradnje s Haškim tribunalom i kosovski problem, pred Srbijom je i prepreka u obliku tužbe zbog bombardovanja SRJ 1999. protiv Belgije, Holandije, Francuske, Italije, Kanade, Nemačke, Velike Britanije i Portugala pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu.

Pitanje obnavljanja saradnje sa zemljama Azije, Afrike i Južne Amerike je uvek prisutno, ali retko posebno isticano. To navodi na pomisao da su odnosi s tim delovima sveta potpuno zaboravljeni, podseća bivši ministar za ljudska i manjinska prava u saveznoj vladi Rasim Ljajić. "Mi objektivno imamo vrlo mali broj proizvoda koje možemo da plasiramo na tržište EU-a – proizvoda koji zadovoljavaju sve standarde. Tržište afričkih zemalja još nije tako zahtevno. Jedino gde imamo još neke šanse jesu ta tržišta, iako je sve teže jer su upravo zapadne kompanije tamo prisutne, a i kineske firme su nagrnule ka tim zemljama. Ako ne iskoristimo poslednju šansu, plašim se da ćemo biti istisnuti i sa tih tržišta." Ljajić podseća na veliko tržište Irana, geografsku blizinu Turske i potrebu za uspostavljanjem odnosa sa najjačom zemljom Zaliva, Saudijskom Arabijom.

META I ODSTOJANJE: Iako su sve demokratske stranke jednoglasne u stavu da je osnovni prioritet srpske spoljne politike pridruživanje evroatlantskim integracijama, o učinku može da se polemiše. Nesloga u okviru demokratskog bloka jasno se vidi iz skorijih kritika premijerove "bahate politike" koje dolaze prvenstveno iz Demokratske stranke. Sve zamerke se uglavnom odnose na premijerov stav prema politici uslovljavanja i mešanja u unutrašnje poslove zemlje, tj. na kritiku načina na koji Zapad tretira Srbiju. Nasuprot tome, predsednik saveta za saradnju sa Haškim tribunalom smatra da mi moramo konačno shvatiti sopstvenu specifičnu političku težinu koja danas nije velika – i da sa njom uskladimo naše interese.

Za razliku od DOS-ove vlade, koju uglavnom prati sećanje na jasan pečat premijera Đinđića i reputacija koherentne vlade – vladi premijera Koštunice pripisuje se različito glasnogovorništvo. Premijerov komentar na ove zamerke je da se vlada slaže i da "ljudi mogu različito da govore, a da misle isto". Svoj rad on objašnjava rečima da će se sve rešiti "korak po korak, imamo veliko spremanje u Srbiji, ta pitanja se rešavaju sporo i postepeno, bez mnogo buke i problema".

Predsednik Srbije Boris Tadić je 8. juna obavestio generalnog sekretara UN-a Kofija Anana da je Srbija nakon otcepljenja Crne Gore nasledila stolicu SCG u Ujedinjenim nacijama. Istog dana predsednik skupštine Srbije Predrag Marković javio je predsednicima skupština Saveta Evrope i OEBS-a da je Srbija naslednica članstva. Na međunarodnom skupu u Firenci, kom smo predsedavali, ministar spoljnih poslova Vuk Drašković je predstavljao "novu" Republiku Srbiju. Promenjene su zastave i pozdravne poruke. Ostaje još mnogo posla, a premalo entuzijazma. Želje i čestitke nisu dovoljne. Kada smo napokon priznali nezavisnost Crnoj Gori, vreme je da prihvatimo i sopstvenu.

Laku noć, komšija?

S obzirom na ekonomsku situaciju s kojom su se suočavale ranije i sadašnja vlada, racionalizacija u diplomatiji je tema o kojoj se već raspravlja.

Bivši šef diplomatije Goran Svilanović smatra da nema mnogo prostora za smanjivanje sadašnjeg broja od 65 ambasada. U njegovo vreme 2001. godine privremeno je zatvoreno 12 ambasada, a otvorene su u Savetu Evrope, Koreji itd. Svilanović smatra da je, ako uđemo u Parnterstvo za mir, neophodno da otvorimo još jednu, pri NATO-u. On smatra da nikako ne treba zatvarati ambasade u zemljama članicama EU-a. "S obzirom na to da pretendujemo na članstvo, besmisleno bi bilo zatvarati predstavništva – da bismo ih opet otvarali."

Vuk Drašković smatra da je ozbiljna racionalizacija u srpskoj diplomatiji neminovna. Osim smanjenja broja zaposlenih sa 1200 na 900, plan racionalizacije koji je pripremio MIP podrazumeva i ukidanje nekih konzulata i ambasada. Kojih – znaće se kad ceo pripremljeni plan odobri vlada.

Još uvek se pregovara o mogućnosti da Srbija i Crna Gora imaju zajednička predstavnišva. Ministar Drašković je zagovornik ideje da Srbija zastupa interese Crne Gore tamo gde Crna Gora ne bi imala predstavništva, što je dogovor kakav postoji sa BiH ali, dodaje Drašković, "u praksi još nije primenjen".

Predlog ministra Draškovića je da uvedemo "putujućeg ambasadora", što je skandinavski model. Finska, na primer, ima jednog putujućeg ambasadora u tri balkanske zemlje (BiH, Albanija i Makedonija). Drašković objašnjava da bi ti ambasadori boravili u Beogradu, odakle bi pratili sva zbivanja u zemljama za koje su zaduženi, a obilazili bi ih tri- četiri puta godišnje. Takav princip bio bi mnogo jeftiniji, naročito s obzirom na to da uz ambasadora idu dodatni troškovi smeštaja, prevoza i ostalih službenika u pratnji.

Rasim Ljajić smatra da bi ekonomska predstavništva u zemljama za koje postoji interes mogla da budu značajnija od "čisto" diplomatskih.


Sirotinjska podela

Srbija i Crna Gora uspostavile su diplomatske odnose 22. juna, sastankom dva ministra spoljnih poslova, Vuka Draškovića i Miodraga Vlahovića. Idiličnu sliku o unapređenju odnosa između dve zemlje i dva naroda pomalo je pokvario drugi dijalog, ovog puta između ministra Vlahovića i srpskog ministra finansija Mlađana Dinkića. Gotovo odmah posle objavljivanja rezultata referenduma, ministar finansija izdao je budžetskoj inspekciji nalog za kontrolu, kako imovina Srbije ne bi bila prebačena u Crnu Goru. Prema Dinkiću, Crnoj Gori može da pripadne 5,5 odsto ukupne imovine. Vlahović smatra da je Dinkićeva odluka da prekontroliše državne finansije legitimna, i diplomatski dobacuje da je to tema o kojoj tek treba da se raspravlja, pošto još ni podela ambasada bivše SFRJ nije završena.


Konsultacije natenane

Sva mesta na državnim funkcijama koje su obavljali državljani Crne Gore odmah su ispražnjena. Pored 11 ambasadorskih mesta, ostale su upražnjene i četiri fotelje generalnih konzula u Sidneju, Štutgartu, Diseldorfu i Bariju, kao i tri mesta pomoćnika ministra spoljnih poslova. Diplomatsko-konzularna predstavništva napustiće i Crnogorci ministri savetnici ambasadora, sekretarice, pa i vozači. Pojedini diplomatski predstavnici višeg ranga iz Crne Gore vrlo su brzo ostali bez uobičajnih privilegija: automobila i vozača, dok su još mogli da koriste kancelarije i stanove. U Ministarstvu spoljnih poslova bivše zajednice od 1200 zaposlenih, 40 ih je iz Crne Gore.

Iako su neka od ovih mesta od velikog uticaja na našu spoljnu politiku, nije poznato kada i na koji način će biti postavljeni novi funkcioneri. Čeka se na konsultacije predsednika i premijera Srbije. Drašković je istakao da, što se njega kao ministra tiče, "ovde ništa ne kasni."

Iz istog broja

Vreme uspeha

Biznis

Lični stav - Stranke i država

Izbori i prepreke

Dušan Pavlović, docent na Fakultetu političkih nauka

Kako leteti jeftino

Nebo iznad Srbije

Igor Salinger

Akcioni plan

Tačke, tačke, tačkice

Dejan Anastasijević

Reagovanje

Netačnosti i neistine

Copechim Group, Pariz

Ekonomija

Ozbiljan posao za ozbiljne ljude

Tamara Skrozza

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu