Studije - država blagostanja

Siromašni u zemlji čuda

Gubitnici tranzicije između Kejnsa i Fridmana. Treba li siromašni da se odreknu koncepta države blagostanja

Vladajući ideološki talas opisuje državu blagostanja kao "pase temu", kao "istorijski bagaž" koji zajedno sa idejama pravde i solidarnosti predstavlja samo levičarski anahronizam. Tema je dodatno proskribovana i onim ironičnim otklonom prema jednom od olakih obećanja Slobodana Miloševića iz tragične 1990. godine o "švedskom standardu za deset godina". Jedna autorka, Slobodanka Nedović (1955–2004), pokazala je hrabrost i upustila se u opsežnu studiju fenomena, ideološke i teorijske osnove i prakse socijalnog kompromisa u zapadnim društvima, u tzv. državi blagostanja, kao i u onima koji tu ideju osporavaju.

Predočavamo čitaocu ponešto iz njene upravo štampane studije "Država blagostanja – ideje i politika", koja je zapravo predmet njene doktorske disertacije na Pravnom fakultetu u Beogradu (1992). Objavljivanje te studije u okviru njenih "Izabranih spisa" deo je omaža Slobodanki Nedović, koja je svoje intelektualno poštenje pokazivala i na drugim vrućim problemima – bila je jedan od osnivača CeSID-a u vreme izborne krađe 1997, ali o ovoj temi i to govori za sebe. Na našem haotičnom intelektualnom tržištu jedna tema, važna za aktuelno traženje strategija, pojavljuje se, eto, pred čitaocem tek zahvaljujući tužnom podsećanju. Ovde se stvari kreću u dogmatskim talasima i prolaznim modnim isključivostima.

Državu blagostanja Slobodanka Nedović opisuje kao poseban oblik kapitalističkog društva koji ima tri karakteristična obeležja: mešovitu privredu zasnovanu na kejnzijanskoj doktrini podsticanja tražnje, pluralističku (masovnu) partijsku parlamentarnu demokratiju i veoma razvijen sistem socijalne sigurnosti, a koja je nastala kao odgovor na agoniju neregulisanog laissez faire iz devetnaestog veka.

Zapadni svet koji je za sobom ostavio iskustvo velikih ekonomskih kriza, totalitarnih i fašističkih režima i katastrofa ušao je sredinom prošlog stoleća u epohu koja je obeležena ubrzanim razvojem i ekonomskim rastom neslućenih razmera, društvenim konsenzusom i socijalnom harmonijom, sve oličeno u modelu države blagostanja. Doba katastrofe od 1914. do kraja Drugog svetskog rata zamenilo je 25-30 godina izuzetnog ekonomskog rasta i transformacije društva.

BEDA I MRŽNJA: Autorka podseća kako je Beveriž (Beveridge, Sir William Henry, 1879–1963, britanski ekonomista koji je predložio socijalno osiguranje za sve britanske državljane) svojim planom osiguranja od rizika tržišne ekonomije pružio čvrste temelje za socijalnu komponentu države blagostanja. On je otpočeo oštru kritiku pet gigantskih zala – nemaštine, bolesti, neznanja, prljavštine i besposlice. Beveriž je pisao kako je nekorišćenje naših proizvodnih snaga izvor beskrajnog sleda zala, a na jednom mestu je citirao i rečenicu Šarlote Bronte: "Beda rađa mržnju…"

U knjizi autorke, koja je tečno govorila engleski, francuski i italijanski i služila se španskim, citirano je oko 400 autora.

AMERIČKI DIL: Upečatljivo ilustruje kako sistem države blagostanja služi različitim ciljevima. Bizmark uvođenjem mera socijalne politike i zaštitnog zakonodavstva zadaje preventivni udarac radničkom pokretu, dok za vreme vajmarske socijaldemokratske republike to predstavlja socijalni reformizam. Reforme socijalnog i radničkog zakonodavstva liberalnih britanskih vlada 1906–1914. imale su za cilj da obezbede unutrašnju podršku imperijalističkoj politici i ratnim naporima (potrebe odbrambenih ratnih napora bile su značajne i u otpočetim reformama tokom Drugog svetskog rata). Reforme nakon Drugog svetskog rata imale su za cilj stabilizovanje poslovnog ciklusa, odnosno predupređivanje ekonomskih kriza.

Mada SAD nisu nikada izgradile državu blagostanja, Ruzveltova politika Nju dila (New deal) iz tridesetih obuhvatila je niz mera državne intervencije radi podsticanja investicija privatnog kapitala u industriju i rešavanje hiperprodukcije u poljoprivredi, izvođenje masovnih javnih radova, uvođenje kolektivnih radnih ugovora, zabranu dečjeg rada, minimalno radno vreme i minimalnu platu, uvođenje socijalnog osiguranja, osiguranja za slučaj nezaposlenosti i delimično zdravstveno osiguranje. Ideje Nju dila oživljavaju se u Trumanovom Fer dilu (Fair deal), Kenedijevim Novim granicama (New frontiers) i, posebno, za vreme Lindona Džonsona, u projektu Velikog društva (Great society) i Rata protiv siromaštva (War on poverty).

Geneza države blagostanja govori o uticaju hrišćanskog socijalizma, socijaldemokratije, organizovanih radničkih sindikata i prosvećenih građanskih elita. Slobodanka Nedović se više puta osvrće na uticaj britanskih fabijanaca. U Britaniji Fabijansko društvo dobija ime po rimskom vojskovođi Maksimilijanu Fabiju, koji je taktikom izbegavanja krupnih sukoba u ratu sa Hanibalom zaradio nadimak Kunktador (Oklevalo) i pobedio. Zaštitni znak društva bila je kornjača. Za razliku od Marksa, fabijanci ne smatraju da je klasni sukob primaran. Za razliku od anarhista, pokazuju ogromno poverenje u državu. Na prelazu u XX stoleće zapažena je njihova borba za reformu Zakona o sirotinji iz 1835.

KEJNS: Zagovornici države blagostanja su i socijalno-liberalni umereni kolektivisti. Važnu ulogu ima Kejns (Keynes, John Maynard, 1883–1946, engleski ekonomista), koji zaključuje da je nezaposlenost rezultat slabe kupovne moći i preporučuje razne oblike deficitarno finansirane saradnje države i privatnog preduzetništva, dajući državi ulogu izvršioca javnih radova regulativnog tipa. Smanjenje ekonomske nejednakosti građana može biti funkcionalno, jer bi se liberalna tržišna društva tako učinila produktivnijim, harmoničnijim i stabilnijim.

Veliki deo studije posvećen je programima, politici i idejama socijaldemokratskih partija koje se opisuju kao kreator i glavni branilac države blagostanja, mada su mnoge njene tekovine uvodile i konzervativne vlade. Cilj je smanjenje nejednakosti kako bi se uvećao osećaj pripadnosti zajednici, čime se poredak štiti od ozlojeđenosti. Pažnja je poklonjena socijalističkim humanistima, koji ukazuju da ozlojeđenost zbog društvene nejednakosti može ozbiljno da ugrozi neke veoma važne vrednosti kao što su demokratija, socijalni i ekonomski mir, tolerancija pa i lična sloboda.

Okvir socijaldemokratske politike opisan je rečima konzervativca Vinstona Čerčila da treba obezbediti sigurnosnu mrežu ispod koje niko u društvu ne može pasti i lestvice po kojima se svi mogu slobodno popeti. Socijaldemokrate se razlikuju od konzervativaca po tome što tu mrežu žele da postave mnogo više nego što bi se to konzervativcima dopalo.

Švedska je već tridesetih godina stekla reputaciju primenom modela socijalnog blagostanja – u vreme kada u Evropi na vlast dolaze totalitarni režimi. Uspeh Švedske je posledica niza državnih mera koje su se odnosile na sistem javnih radova, državne kredite, finansijske i ekonomske planove, socijalno osiguranje, radničko zakonodavstvo, politiku zapošljavanja, stambenu politiku i drugo. Glavni izdaci usmereni su na investicije u zapošljavanju, obrazovanje odraslih, programe prekvalifikacije, dok se za beneficije za nezaposlene troši relativno malo. Švedski model podjednako odbacuje i liberalnu strategiju slobodnog i neregulisanog tržišta, i tradicionalni socijalistički nostrum (tajni lek), nacionalizaciju. Švedska ima izuzetno skroman državni sektor privrede (posle 44 godine vladavine socijaldemokrata tek negde oko pet odsto švedske industrije je u državnom vlasništvu). Buržoaske vlade u Švedskoj za nekoliko godina na vlasti (1976–1982) nacionalizovale su više privrednih preduzeća nego socijaldemokrate za 44 godine. U stvari, s izuzetkom francuske industrije naoružanja (1936), nijedna socijaldemokratska vlada u Zapadnoj Evropi nije nacionalizovala nijednu kompaniju.

Mešovita privreda, sa manje ili više širokim ingerencijama države u privredi, uz poštovanje načela liberalne demokratije nije, međutim, ono što socijaldemokratske partije odvaja od konkurentskih građanskih partija. Tačka razlaza se nalazi pre svega u oblasti socijalne politike. Socijaldemokrate su svoju veru u jednakost želeli da potvrde širenjem socijalnih davanja i usluga daleko preko okvira liberalnih zahteva za jednakost šansi.

Pedesete i šezdesete su doba zenita socijaldemokratije. Intelektualno, ona tada dominira Zapadnom Evropom. Marksizam je diskreditovan događajima u istočnom bloku, ali i pozitivnim procesima u zapadnom. U tim vremenima brzih socijalnih promena liberalizam se uglavnom smatra prevaziđenim, a konzervativizam neprikladnim. Legitimacijski osnov države blagostanja, koji je istovremeno i pretpostavka socijaldemokratskog socijalnog pakta, jeste neprekinut ekonomski rast.

GRANICE RASTA: Kada je on prestao nakon naftne krize sedamdesetih, odnosi snaga su se bitno izmenili. Ekonomska stagnacija praćena je inflacijom i porastom nezaposlenosti u gotovo svim zemljama, što je ozbiljno uzdrmalo poverenje u sposobnost države da upravlja ekonomijom. S vidljivom sumnjom gleda se na ponašanje stanovništva. Švedski ekonomista Ekerman upozorava na "paradoks Badnje večeri": "Kad Šveđanina pitaš da izabere između unapređenja bolničkih standarda i putovanja na Majorku, on izabere oba."

Dovedena je u pitanje i sama ideja rasta. Razmišlja se o ograničenju prirodnih resursa. Još jedan problem pogađa socijaldemokrate. Rana fabijanska tradicija ostavila je u nasleđe veliko poverenje u stručnjake, profesionalce. Ekonomija je smatrana ravnopravnom s pravim tehničkim naukama, a moglo se očekivati da za njom takvu pouzdanost dostignu i druge društvene nauke poput sociologije, politikologije… Međutim, ekonomska nauka se nije pokazala tako pouzdanom. Razočarala je nauka, razočarali su i profesionalci i stručnjaci. Radikalna sociologija vidi profesionalizam pre svega kao strategiju uvećanja ličnih prihoda, moći i uzdizanja opšteg položaja samih stručnjaka. Birokratizacija njihovog položaja je predmet kritika marksista i nove desnice.

Sedamdesete su dovele u pitanje i kejnzijansku pretpostavku o tome da se nacionalnom ekonomijom može upravljati nezavisno od međunarodnih ekonomskih uslova. Napetosti između svetske tržišne integracije i razvoja nacionalne države blagostanja izazvale su brojne probleme, a među odgovorima na njih razlikuju se dva osnovna tipa. Prvi je karakterističan za kejnzijansku koaliciju u SAD i obuhvata proširenje sopstvenog uticaja na svetskom tržištu, uvećanje vojnih rashoda, uvećanje realnih zarada i ograničene mere socijalne politike. Drugi je dominantan u zapadnoevropskim državama blagostanja i usmeren je na ograničeno, protekcionističko, selektivno izlaganje svetskom tržištu, na umereno povećanje vojnih rashoda i simultano povećanje realnih zarada sa ekspanzivnom socijalnom politikom.

Zlatno doba doživelo je kraj ranih sedamdesetih, kada je posle naftnog šoka došlo do nadiranja konzervativnih ideologija oličenih u Novoj desnici i istovremenog demontiranja mnogih elemenata države blagostanja. Rukovodioci socijalističkih i socijaldemokratskih partija Zajedničkog tržišta okupili su se u Hagu 1974. da bi razmotrili probleme ekonomske krize. "Atmosfera smetenosti, zabrinutosti i straha vladala je u haškoj kongresnoj hali", svedoči italijanski socijalista Finopiaro. Lideri socijaldemokratije shvatili su da su iznenađeni i skoro goloruki pred licem krize.

FRIDMANOVA LABORATORIJA: U najizoštrenijem obliku taj se lom manifestovao u Čileu, nakon Pinočeovog udara 1973, gde je nastala jedinstvena situacija u kojoj je prvi put u istoriji jedan ekonomista dobio čitavu državu kao sopstvenu laboratoriju. Ekonomista je Amerikanac Milton Fridman (Friedman, Milton, 1912), predvodnik čikaške škole monetarne ekonomije koja ističe važnost novčane mase kao instrumenta vladine politike i kao determinante poslovnog ciklusa. Fridman je nobelovac za doprinos kompleksnosti stabilizacione politike (1976). Zemljama u tranziciji preporučio je da ne uzimaju kao uzor SAD, Veliku Britaniju i druge razvijene države, zato što vlada SAD troši na sebe oko 40 odsto nacionalnog dohotka, dok je u Britaniji taj procenat još veći. Podsetio je da u XVIII veku, kada su SAD nastale kao država, rashodi vlade u Vašingtonu nisu premašivali deset odsto nacionalnog dohotka, a da je kao sadašnje trošila 40 odsto nacionalnog dohotka, SAD nikada ne bi mogle postati razvijena zemlja.

Država je Čile. Rezultat eksperimenta je tragična katastrofa. Fridmanovu monetarističku politiku koju je sprovodila hunta, Andre Gunder Frank (autor Šta posle reganomije i tačerizma) ocenjuje kao ekonomski genocid: sračunatu i opsežnu politiku genocida putem gladi i nezaposlenosti. Proklamovana je politika liberalizacije koja ističe individualnu slobodu, a praktično ukida državne intervencije, vrši destrukciju javnog sektora i ustanova države blagostanja. To je praćeno mnogostrukim uvećanjem broja vojnika, policajaca i represivnim aparatom uporedivim sa onim u nacističkoj Nemačkoj.

Dolazi do obnove klasičnih desnih ideja liberalizma i konzervativizma i nekih oblika represivnog puritanizma. Neoliberalizam svoj sistem vrednosti bazira na tri uporišne tačke: sloboda, individualizam i nejednakost kao uslov napretka. Neoliberali potpuno odbacuju ideju socijalne pravde, za koju Hajek (Hayek, Friedrich August von, 1899–1992, ekonomista i nobelovac austrijskog porekla, na Čikaškom univerzitetu predavao moral i ekonomiju 1950–1962) kaže da je pojam potpuno isprazan i bez značaja, kao reč "veštica".

Neoliberali su ogorčeno protiv egalitarizma: nemoćni su krivi za svoj neuspeh. Proklamovani princip je da pojedinac treba da teži da bude uspešan u nadmetanju sa drugima i u skladu sa pravilima igre. Svako treba da startuje sa jednakim mogućnostima. Niko ne sme da stekne nepoštenu prednost pomoću sile, prevare ili veze. Ponegde se to zove american creed i american way, američki način života. Neokonzervativizam najplodnije tlo nalazi u SAD – Kristol, Hantington, Lipset; u Francuskoj – Andre Gliksman, Anri Levi; u Nemačkoj – Binding, Meler, Kunasta; u Britaniji – Džordž Gel, Edvard Norman, Kolin Velč… Pedesetih godina, u atmosferi hladnog rata, postaju žestoki antikomunisti, šezdesetih konzervativci. Demonizacija šezdesetih jeste trajna tema neokonzervativaca u SAD, ali i u Velikoj Britaniji. Tako je već 1972. jedan od njih, Najzbet, dao svoju ocenu: "Mislim da bi bilo teško naći i jednu dekadu u istoriji zapadne kulture u kojoj je toliko varvarizma – toliko smišljenih napada na kulturu i konvencije u bilo kom obliku ušlo u štampu, u muziku, u umetnost i na američku pozornicu kao što je to bilo šezdesetih."

Interesne grupe koje se organizuju radi zaštite deprivilegovanih po osnovu prirodnih svojstava (polnih, rasnih, nacionalnih i slično) trpe kritiku nove desnice sa stanovišta očuvanja načela jednakih šansi. Socijalni programi za koje se ove grupe zalažu i koji u osnovi imaju tzv. pozitivnu diskriminaciju, ugrožavaju, po mišljenju nove desnice, formalno načelo jednakih šansi. Idealan tip neoliberalizma čine pojmovi pojedinac, sloboda izbora, tržišno društvo, laissez faire, minimum države. Kritika neoliberala upućena je kejnzijanskoj politici za koju tvrde da je krivac za nastalu situaciju zapadnih društava. Neokonzervativizam: nacija, hijerarhija i subordinacija, disciplinovano društvo, socijalna autoritarnost, snažna država. Jedna klasifikacija vezuje konzervativizam za prihvatanje tradicije, biblijskih otkrovenja, vlasništva nad zemljom. Po drugoj, konzervativizam znači prihvatanje klasičnog liberalizma, konkurentskog kapitalizma, tržišne privrede nasuprot državnom intervencionizmu.

Stavovi neoliberala i neokonzervativaca se u političkoj praksi na jednoj tački spajaju u maksimi "free economy, strong state" – slobodna ekonomija, jaka država.

Kriza koncepta socijalne države pokazuje da nije više samo kapitalizam taj koji treba da bude ukroćen, nego i intervencionistička država sama. Ipak, Slobodanka Nedović zaključuje da su procesi koje je uvela država socijalnog blagostanja ireverzibilni, a da bi ukidanje države blagostanja proizvelo konsekvence, ako ne destruktivne, onda mnogo skuplje nego sama država blagostanja. Ona piše svoju studiju sa uverenjem da će taj koncept preživeti. Više od toga, ona naglašava, citirajući Habermasa (Habermas, Jürgen, 1929-2002, nemački kritički filozof, frankfurtska škola): "Zemlje koje su još zaostale u razvoju socijalne države nemaju nikakvu plauzibilnu osnovu da s ovoga puta skrenu."

Iz istog broja

Dvovlašće u Prosveti

Ropac stogodišnjaka

Sonja Ćirić

Skandal u nastavcima

Olimpijski duh i vampiri

Aleksandar Ćirić

Iz ličnog ugla

Minus na Plusu

Dr Rade Veljanovski, docent na Fakultetu političkih nauka u Beogradu

Ko kupuje zemlju u Srbiji (2)

Gazde i na tuđem

Zoran Majdin

Intervju - Gordana Matković

Sirotinja i državi teška

Tamara Skrozza

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu