Ovako stoje stvari: protest (obustava rada) advokata jasno pokazuje da je svim građanima Srbije, što potvrđuje aktualni i mlađahni, čak i neiskusni, ministar pravde Nikola Selaković, oduzeta poslovna sposobnost. Naime, početkom ljeta ove godine Ministarstvo pravde je odlučilo da, pod krinkom odgađanja uvođenja notarskog sistema (od januara na septembar ove godine), odstrani dio norme u kojoj se kaže da su notari u poslovima nekretnina nadležni samo kad je riječ o osobama lišenima poslovne sposobnosti. Ispostavilo se da im je dat monopol i da smo svi mi – građani laici, advokati, sudije, svi koji se iole razumiju u ugovore i svoja privatna posla, ali i oni koji koriste usluge advokata – nesposobni u svakom smislu i da javni bilježnici, njih 94 dosad imenovanih (nedovoljno, zakonski upitno, kriterijima upitno itd.), nadomještaju našu poslovnu sposobnost. Nadomještaju i zdravu pamet i ugovore koje ćemo skinuti s interneta, ili stručno znanje koje upotrebljavamo kad darujemo stan djeci, kad kažemo da nam "koautor" zajedničkog djeteta s njim može u inozemstvo otputovati na nekoliko dana; stručno znanje koje upotrebljavamo kad hoćemo da se ispovijedimo advokatu (liječniku o cisti na jajniku, da prostite, i popu o dilemama, pa tko kome i o čemu hoće), koji je vezan s nama tajnom, za razliku od bilježnika-notara, kojega bira i imenuje država, i još nas u tome teritorijalno ograničava, kad je riječ o našem raspolaganju našim vlastitim imovinama.

PRAVO JAVNOSTI DA ZNA: U svu tu – po ljudska prava – strašnu priču, umiješala se i priča sudije Višeg suda u Beogradu Vladimira Vučinića. Dugogodišnji sudija iz čije se profesionalne biografije ne može izbaciti da je tek drugi predsjednik Posebnog odjeljenja tog suda za borbu protiv organiziranog kriminala (nakon sedmogodišnjeg mandata sudije Milana Ranića, koji je otišao u penziju), bezobrazno je smijenjen nakon što je – ma zamislite – odlučio braniti svoj pravni stav odgovorivši medijima (pravu javnosti da zna) na pitanja za koja, kako je sasvim jasno, postoji javni interes.

Sudija Vučinić je, naime, postupajući (raspravni) sudija u slučaju za zloupotrebu službenog položaja ("putarska preduzeća", kaže on) Miroslava Miškovića. U jednom trenutku, nakon što je Mišković položio jamstvo dovoljno da se – po ocjeni sudskog vijeća – brani sa slobode, zatražio je i pasoš da bi otišao poslovno u (valjda) London. Odobreno mu je: otišao Mišković u London i vratio se na iduću raspravu, ali se – i nema to veze sa Miškovićem – u međuvremenu sručila sila optužbi na sudiju koji mu je vratio pasoš, pravo da otputuje, ali i da se vrati i ponovo pasoš deponira u sudski depozit (poslije mu je isti sudija odbio dati pravo da putuje, ali to je posebna priča, koja nema veze sa odlukom sudije u konkretnom predmetu i svemu što je uslijedilo).

Uglavnom tabloidna javnost se digla: bit će da je sudija Vučinić Miškoviću dao pasoš na nekoliko dana da ode obaviti poslovne razgovore u bijelom svijetu zato što naginje tajkunima. Kad je dara prevršila mjeru, kad nitko na uvrede i objede nije reagirao, sudija Vučinić je istupio u javnosti, dajući – ali samo s pravnim argumentima – izjavu o cijeloj stvari: nisam se, rekao je, rukovodio bilo čime osim zakonima i činjenicama, jedini sam – kao i svaki drugi sudija – ovlašten da vodim suđenje, po zakonskim pravilima. Badava! Krenuli su tekstovi po raznim novinama, koji insinuiraju da je sudija Vučinić nešto pogriješio (blago rečeno). On je reagirao na to, usput je i smijenjen kao predsjednik Posebnog odjeljenja Višeg suda za organizirani kriminal, pa se obratio i Visokom savjetu sudstva, koji – eto, baš ih briga za meritum – nije odlučio ama baš ništa, nego da ih suština ne zanima, ali da sudija Vučinić nije u pravu. Nisu ga pritiskali niti tadašnji predsjednički vršilac funkcija (v.f.) sudija, niti bilo tko drugi, iako o svemu ima pomalo i dokaza, a zdrave pameti koja proizlazi iz činjenice da nam reforme pravosuđa, osim u negativnom i silaznom smislu, nema ni od korova.

Sad je vrijeme da se sve ovo sažme u dvije suvisle rečenice: sudija Vučinić je, shodno zakonima, odlučio nešto u postupku kojega (kao jedini ovlašten) vodi. Napali su ga tabloidi – spinovi, politika, nazovite to kako hoćete – na što je on odlučio odgovoriti argumentima: to je njegov krimen. Prije nego što je odlučio da brani sebe, profesiju, pravdu na kraju krajeva, probao je da svom v.f. ukaže da bi morao reagirati na (ne samo) medijske napade; ovaj na to nije reagirao.

Ne samo to, nego je taj v.f. Aleksandar Stepanović, kojega se u javnosti spominje po problematičnom shvaćanju pretpostavke nevinosti, kako tvrdi sudija Vučinić, na njega vršio pritisak zbog toga što je u javnosti objašnjavao – a to mu je dužnost, među ostalim – svoje odluke. Mogao je to i Stepanović, koji je (i to valja znati) inicirao postupak protiv kolege sudije i portparoli njegovi, ali nisu: njihova je dužnost to bila, nisu ju obavili, pa je sudija Vučinić obrazložio svoje pravne odluke javnosti i zato ga danas disciplinski gone. Pa su ga oni kriminalizirali.

PROBLEMATIČNI DATUMI: Taj postupak koji se vodi pred disciplinskom komisijom Visokog savjeta sudstva posebna je priča. Predsjednica komisije, sudija Apelacionog suda u Kragujevcu Milevka Milenković, mora se priznati, pošteno vodi postupak i prema sudiji Vučiniću se ne ponaša kao prema optuženom licu, nego kolegi sudiji. Ali, tu moramo izuzeti jednu scenu: kad je Dragana Boljević, predsjednica Društva sudija Srbije i zastupnica (punomoćnica) sudije Vučinića u petak, 10. oktobra, još dokazivala svoje pravo da zastupa sudiju Vučinića, predsjednica disciplinske komisije sudija Milenković joj je mrtvo-hladno rekla da može svoje primjedbe "i u žalbi" iznijeti. Znamo da će biti žalbe? Ne bi trebalo u ovoj fazi postupka, osim kad znamo da je samo koji dan kasnije zamjenik disciplinskog tužioca, novosadski sudija Borivoje Pap (javnosti poznat po "slučaju Kontrast" u Novom Sadu), u postupku protiv sudije Vučinića u predmet pokušao unijeti odluku Visokog savjeta sudstva koji se nije bavio meritumom navodnih pritisaka, profesionalnih u prvom redu, na sudiju Vučinića, nego je zaključio – tko zna zašto! – da ih nije bilo, datiranog sasvim drugačije od stvarnosti.

Ono što je dostavio sudija Pap, u ovom slučaju disciplinski tužilac (zamjenik) Visokog savjeta sudstva, jeste odluka tog organa datirana sa 16. decembrom 2014. godine, datumom kojega još nismo "dostigli", za razliku od datuma koji na odluci tog organa stoji, a koju sudija Vučinić ima, koji je 16. januar ove godine. Ne treba čuditi pitanje punomoćnice sudije Vučinića Dragane Boljević: "Da li je ovo pelcer za vašu odluku o našem slučaju?!", pa potom i otklon predsjednice komisije, sudije Milenković – koju je Dragana Boljević podsjetila i na izjavu sa starta procesa, da tada sporne stvari može napisati u žalbi (a da bi to moglo, valjalo bi da žalbe i bude, dakle, da sudija Vučinić ispadne kriv ili štogod takvoga) – da "među kolegama" to ipak nije stvar o kojoj bi se trebalo pričati, pogotovo valjda ne u prisustvu javnosti.

Ta javnost je, inače, čudno neprihvatljiva činjenica našim sudijama: i ovoj komisiji u kojoj se odlučuje o tome da li je sudija Vučinić baš jako unizio sudstvo kao takvo, i da li su baš zato što je odlučio da sam – u okviru šutnje onih koji su za to nadležni – objasni neku svoju sudijsku odluku i demantira tabloidne i stupidne laži, naši sudije i dalje ne znaju osnovne postulate jednog i drugog posla. I dalje pitaju tko koga zove: ne zovu sudije nas, nego mi njih i uglavnom se ne javljaju. Ne zovu nas ni ostali koji su u "tim poslima", mi zovemo njih; ako je obrnuto, ako oni zovu nas, nešto ne valja ni sa novinarstvom, niti sa javnošću, niti sa institucijama.

HAPSI ILI ĆUTI: Po novinarskim kriterijima, ali i po njegovim cehovskim i stručnim, sudija Vučinić je postupio baš kako treba: objasnio je svoju odluku i ostao pri njoj i nakon što su ga neki tzv. mediji pokušali razapeti i smijeniti. Strašno je to da ga je – a tko drugi – nego država nastala razapinjati: od v.f. predsjednika suda, do kolege novosadskog sudije (koji bi čak da, razvlačeći postupak težak po sudiju lično i pravosuđe u cjelini, nabavlja sve komentare objavljene na društvenim mrežama; ima li on ideju o čemu se uopće radi?), do komisije koja – kako sam sudija Vučinić reče – na kraju krajeva, sudi samima sebi kao pripadnicima sudijskog esnafa?

Nastavak slijedi krajem oktobra: tad bi disciplinska komisija Visokog savjeta sudstva morala donijeti odluku, pa da vidimo da li će biti i žalbe i da li oni "unaprijed određeni datumi" imaju, ili ne, smisla. U međuvremenu, čekamo i što će zaključiti Ministarstvo pravde i advokati: hoće li ih hapsiti, hoće li ministar uz podršku svog premijera biti jači od njih ili neće, hoćemo li biti pravna država bar u nekim segmentima, hoćemo li mi građani imati poslovnu sposobnost ili ne.

Samo to i jeste pitanje svih pitanja – Ministarstvu, advokatima, sudiji Vučiniću, građanima… Jeste li iole, pa i poslovno, sposobni?