Energetski odnosi

Srbi i Rusi – gasovito stanje

Mada se čitaocu brzoplete štampe nameće utisak da će se Srbija "zahvaliti" Rusiji za "zaštitu Kosova" – putem nekakve privilegovane poklon-prodaje naših energetskih kompanija ruskim državnim firmama – nijedan pažljiviji pratilac izjava, i naših i ruskih visokih političkih i privrednih zvaničnika, neće (bar na energetskom polju) uspeti da pronađe oslonac za širenje takve teorije

RELATIVNO USKO TRŽIŠTE SRBIJE: Lukoil

I Srbija je u domenu nafte i gasa (kao i većina drugih evropskih zemalja) direktno "zavisna" od isporuka iz Rusije, za koje sada godišnje plaća više od dve milijarde dolara, ali teorija o nekakvom bacanju našeg energetskog tržišta pod ruske noge zasad nema pokriće u činjenicama. Istina, ruske firme jasno pokazuju interes za privatizaciju Naftne industrije Srbije i za učešće u zajedničkim ulaganjima na liniji prirodnog gasa, kao što taj interes pokazuju i mađarske, austrijske i rumunske firme – ali su svi ti razgovori, kako izgleda, još daleko od poslovnih pregovora, a, nažalost, još dalje od realnih novčanih ulaganja. Zbog toga se, valjda, na našu "pijacu strategija" i nije vratila nekadašnja srpska dilema: da li u naftnoj industriji ići prema državama koje imaju sirovinu (naftu i gas) ili prema onima koje prednjače u tehnologiji za eksploataciju i preradu tih sirovina.

Ipak, da se nešto u ekonomskim odnosima Srbije i Rusije doista naprasno dinamizira vidi se i po tome što se Mešoviti komitet za privrednu saradnju (predsedavaju mu ministri Šojgu i Bubalo) u poslednjih šest meseci sastao već tri puta (treći sastanak je u Beogradu počeo 21. juna, dakle na dan kada čitalac drži ove novine u ruci); zatim, što je protekle sedmice Vlada Srbije formirala i svoju radnu grupu za zajedničke privredne i energetske projekte Srbije i Rusije, sa Božidarom Đelićem na čelu (a članovi su ministri Popović, Cvetković, Bubalo i Naumov); potom, da je krajem maja u Beogradu veliki publicitet imala poseta Privrednoj komori Srbije ličnog privrednog izaslanika predsednika Vladimira Putina, Georgija Poltavčenka; te da je početkom ovoga meseca u Srbiji boravila i visoka delegacija ruske državne kompanije Gaspromnjeft, sa njenim prvim čovekom Aleksandrom Djukovim na čelu, pa je bila primljena i u našem Ministarstvu energetike.

OPŠTE OKOLNOSTI: Posle svih tih sastanaka i kontakata do kvalifikovane javnosti nije stiglo ništa "opipljivo", sem dosta načelnih i uopštenih formula o raznovrsnim konkretnim inicijativama i o širokim mogućnostima unapređenja saradnje i povećanja ruskih ulaganja u Srbiju. U stvari, reč je o nekim dosta složenim, a ponekad i tvrdim ekonomskim okolnostima koje ne idu u prilog nekim brzim spektakularnim međudržavnim poslovima. Da pokušamo ukratko da opišemo bar neke najvidljivije od tih okolnosti.

Prvo, treba imati u vidu da je Srbija, sa godišnjom potrošnjom prerađevina na bazi od oko 4,5 miliona tona sirove nafte godišnje i oko tri milijarde kubika prirodnog gasa (2,3 milijarde se uvozi iz Rusije) relativno usko tržište za krupne ruske (a i svetske) kompanije – tim pre što je "podsednuto" ne samo dosta ekspanzivnim konkurentima u susednim zemljama (MOL, Rompetrol, Helenik petrol, INA, OMV), nego odskora i jednom ruskom firmom u državnom vlasništvu u Bosanskom Brodu – pošto je tamošnju rafineriju nedavno kupila firma Njeftgazinkor, članica grupe Zarubežnjeft. Za rafineriju u Brodu Rusi su platili samo 121,1 milion dolara, a obećali su investicije od čak 979 miliona dolara. Ako u Republici Srpskoj novi vlasnici Broda doista planiraju (a tako kažu) rekonstrukciju rafinerije na godišnji kapacitet prerade od 4,2 miliona tona sirove nafte i ako su se ugovorom obavezali da će preko tamošnje mreže prometati oko 2,5 miliona tona goriva godišnje – onda to, strogo konkurentski gledano, nije dobra vest za NIS (osećajući, valjda, konkurentsku opasnost Broda, NIS je prošle godine pokušao da kupi tu rafineriju, ali je odustao, pošto su njene finansijske obaveze ostale nejasne, a pregovori Vlade RS sa Rusima već su bili odmakli).

No, oni koji će voditi privatizaciju NIS-a mogli bi nečemu i da se nauče na iskustvima spomenute transakcije u Republici Srpskoj. Na ovom primeru videlo se da ni ruska državna kompanija nije spremna da plati cenu veću od one koju može da postigne direktnim pregovorima (za, inače, moderno postavljeno postrojenje), a da je spremna da dâ bajkovita investiciona obećanja (veća od celog investicionog programa NIS-a), te da postavi za cilj prilično pretenciozan plan proizvodnje i prometa (na tržištu na kome je svoje učešće, teorijski, mogao znatno da uveća i NIS).

Ako se vratimo na procenu da je za ruske naftne džinove tržište Srbije relativno usko, onda na validnost te procene upućuje i jedan detalj koji je naša štampa propustila da zabeleži nakon spomenute posete Putinovog privrednog izaslanika Poltavčenka Beogradu. Naime, nije zabeleženo da je on iz našeg glavnog grada otputovao u Zagreb i da je tamo bio primljen, redom, od glavnih funkcionera Hrvatske (od predsednika i premijera pa naniže), možda i zbog špekulacije da će ovih dana sam Putin posetiti energetski forum u hrvatskoj prestonici. Prema hrvatskoj štampi Poltavčenko je u tim razgovorima ne samo vršio pritisak da Hrvatska prihvati projekat Družba-Adrija (što bi Krk, kao uvoznu, transformisalo i u ekološki opasnu izvoznu luku za rusku naftu), nego je i rekao da je Gasprom spreman da od MOL-a otkupi njegovo učešće u vlasništvu INA (25 odsto, plus "veto akcija") ili da pored njega kupi neki paket akcija ove firme (u kojoj je udeo vlasništva države, nakon besplatne raspodele sedam odsto deonica zaposlenima, pao na 44 odsto). Ta glasina je munjevito u zagrebačkoj štampi i poslovnoj čaršiji dobila raznovrsnu nadgradnju – sve do interpretacije da bi Gasprom tom transakcijom MOL-u omogućio da bude najlikvidniji konkurent za buduću kupovinu našeg NIS-a, a zauzvrat bi u Mađarskoj dobio veću "protočnost" za isporuke gasa, ne samo prema Hrvatskoj (koja hoće da gradi gasne termoelektrane), nego i dalje ka zapadnoj Evropi.

ZAŠTO SE MRŠTE: Ova špekulacija na tragu je dosta raširene ocene u naftaškim krugovima da su velike ruske državne firme zapravo fiksirane na Mađarsku, koja je jedan od glavnih "mostova" za cevovode koji vode ka najunosnijim energetskim tržištima na zapadu Evrope. U tom smislu se i kod nas može čuti procena da Rusi hoće da pokupuju naftnu industriju Srbije i Hrvatske – samo da bi stekli poziciju za buduće preuzimanje mađarskog MOL-a. Otuda neki eksperti i daju šansu "južnoj zaobilaznici" Mađarske, Srbiji, sa transevropskim cevovodnim projektima koji prelaze preko njene teritorije (naftovod Konstanca–Trst i gasovod Sofija–Dimitrovgrad–Italija).

Zapravo, srpsko naftno tržište i nije toliko usko samo po sebi, nego se ruske firme već na prvom koraku mršte zbog toga što se prema strategiji privatizacije NIS-a (koja je izgrađena u saradnji sa privatizacionim savetnikom "Meril Linč-Rajfajzen investment") u prvom koraku nudi samo 25 odsto akcija naše nacionalne naftne kompanije, a posle dokapitalizacije i prvih operacija na berzi – ukupno ne više od manjinskog paketa akcija (do 47 odsto).

Ovde treba, međutim, reći da u zemljama u tranziciji (nenaviknutim na realnosti odnosa unutar akcijskog kapitala i njegovog odnosa prema menadžmentu) postoji mistifikacija većinskog 51 procenata učešća u vlasništvu preuzete kompanije. Uostalom, radi ilustracije svih mogućih pravaca u lavirintu "kontrolnog uticaja" na nekom nacionalnom tržištu – hajde da postavimo jednu hipotetičnu konstrukciju o mogućem budućem odnosu snaga na srpskom tržištu derivata.

Da u toj igri prvo spomenemo okolnost da je ruski naftni milijarder Vahid Alekperov, većinski vlasnik Lukojla, pre nekoliko meseci potpisao memorandum o razumevanju u pogledu mogućeg integrisanja njegove kompanije sa državnom naftnom firmom Gaspromnjeft. Pri tome treba imati na umu da se državni Gasrpom donedavno uopšte nije bavio naftom, nego samo prirodnim gasom – a da je svoju firmu za naftu, Gaspromnjeft, osnovao tek kada su mu bili ponuđeni povoljni uslovi da preuzme ostatke velike naftne kompanije Jukos (čiji se prethodni vlasnik Hodorovski, posle poznate afere, našao u ruskom zatvoru), te kada je stekao poziciju da i čuvenom Romanu Abramoviču ponudi kupovinu njegovog Sibirnjefta, pod uslovima koje ovaj očigledno nije mogao odbiti. Možda je i Alekperovu nagoveštena takva ponuda. Dakle, pošto je ovde reč o hipotetičkoj igri, uzmimo da Gaspromnjeft postane, na gore opisan način, i vlasnik Lukojla, u okviru "velike renacionalizacije" naftne privrede Rusije, koja ima podršku samog Vladimira Putina – te tako, preko nekadašnje Beopetrolove mreže zauzme između deset i 18 odsto srpskog tržišta naftnih derivata. A zatim da u procesu naše privatizacije dođe do, takođe spomenutih, pola akcija NIS-a, to jest teoretski da dođe do pola njegovog udela na srpskom tržištu derivata (NIS-ov udeo u prodaji derivata je oko 75 odsto, a u broju pumpi samo 38 odsto). U tom slučaju, bar u ovoj igri, Gaspromnjeft bi po uticaju na srpsko tržište derivata zamenio ulogu sa srpskom državom, koja je sada stopostotni vlasnik NIS-a.

ĐERDAP KOD NIŠA: Naravno, glavni čovek Gaspromnjefta Aleksandar Djukov i njegovi saradnici, tokom nedavne posete Beogradu, verovatno se nisu bavili ovom igrom, nego su se, kako se može načuti, kao i njihovi konkurenti iz regiona tokom ranijih razgovora u Ministarstvu energetike Srbije, raspitivali o uslovima koji im se nude u slučaju da pobede na tenderu za izbor strateškog partnera NIS-a. Kako je reč i o čoveku očigledno visokopozicioniranom i na nivou celog Gasproma, kako je procurilo, tokom tih razgovora bilo je reči i o mogućnostima realizacije ranijih srpsko-ruskih dogovora o gasovodu Niš–Sofija, sa mogućim tranzitom preko Srbije dugim oko 400 kilometara (sa procenjenim ukupnim ulaganjima od oko milijardu dolara) o čemu je početkom ove godine potpisan memorandum između Rusije i Srbije, kao i o perspektivi formiranja zajedničkog preduzeća koje bi gazdovalo gasnim skladištem u Banatskom Dvoru. U tim razgovorima, kako se takođe moglo samo načuti, bilo je reči i o eventualnoj srpskoj licenci koja bi bila odobrena ruskoj strani za izgradnju gasne termoelektrane kod Niša velike snage od oko 900 megavata (a možda i još jednoj, verovatno onoj koju su srpski radikali najavili prošle godine kod Novog Sada).

I na celom sektoru gasa još je mnogo toga nejasno – uprkos razvikanim, pa i potpisanim rusko-srpskim gasnim aranžmanima. Prvo, još uvek nije potpuno jasan odgovor na pitanje kakva je u gasifikaciji Srbije doista uloga Jugorosgaza, preduzeća koje je nekada u Beogradu registrovano kao međudržavna rusko-srpska kompanija sa vlasničkim udelom fifti-fifti, da bi kasnije dospela u većinsko vlasništvo ruskih kompanija, a sa pravima i koncesijama iz osnivačkog ugovora.

Reč je, inače, o firmi o kojoj su širene raznovrsne, pa i zlonamerne glasine – na primer, da ju je nekadašnji Miloševićev premijer Mirko Marjanović osnovao za namirenje privatnih interesa ruskih državnih menadžera koji su mu davali gas na veresiju, kao i za sebe i svoj Progresgastrejding (i, prema pukim špekulacijama, za malo društvo oko Bore Miloševića u Moskvi). Kasnije se počeo širiti i neproverivi glas da su Rusi, faktički većinski vlasnici Jugorosgaza, našli nove "srpske lobiste i advokate" u krugu oko Danka Đunića i Ace Vlahovića, poslovnih prvaka iz beogradske filijale Dilojita, itd. Na drugoj strani među akcionarima Jugorosgaza je i tajanstvena Ogiva, za koju se priča da je zapravo filijala austrijsko-ruske firme Centreks, koju je u Beču osnovao visoki funkcioner Gaspromeksporta Dimitrij Medvedev, a koja je glavni akcionar u domicilnoj kompaniji GWH u mešovitom (ali većinski ruskom) vlasništvu, i koja već distribuira gas i "na malo" u tri južne pokrajine Austrije i u toj državi vlasnički učestvuje u dva zajednička preduzeća za skladištenje gasa (u Baumgartenu i Hajdahu), pa se polazi od toga da će se Jugorosgaz zalagati i za slične oblike poslovanja i u Srbiji, itd.

POSREDNICI, LOBISTI I DRUGI: Uzgred, već i ovaj šturi pregled glasina o Jugorosgazu ponovo pokazuje da se oko svakog velikog posla vrti dosta posrednika, savetnika, lobista, nezvanih advokata i pozvanih garanata neke protekcije, vlasnika pridruženih i parazitskih firmi – a svi oni računaju da zakače i neku provizijicu. Ironija koju ovde ne krijemo, ne znači da nema i doista nužnih uticajnih promotera određenih projekata na međudržavnim vezama – jer ništa ne ide baš samo od sebe i zbog "nacionalnih interesa". Uostalom, zar u Novom Sadu Toma Nikolić i njegovi radikali nisu zimus, čak u društvu ruskog ambasadora u Beogradu, promovisali izgradnju ogromne gasne elektrane "đerdapskih razmera" i zar upravo oni nisu pokušali da nađu i svoje mesto u unosnom posredovanju kod uvoza nafte za Srbiju. Verovatno je da su i sa ruske strane imali u toj promociji neke važne partnere, mada im ne treba verovati da su našli vezu do samog ruskog ministra energetike Hristenka. Teško je, međutim, pretpostaviti da je zvanična Rusija i pomislila da preko srpskih radikala gradi neku "paralelnu" energetsku vezu sa Srbijom, mimo zvaničnog Koštuničinog kabineta u Beogradu. Takva "politička pluralizacija" međudržavnih energetskih odnosa, pa i "politička pluralizacija" našeg energetskog sektora, bili bi pogubni za našu ekonomiju.

U tom smislu ohrabruje činjenica da je novi ministar energetike Aleksandar Popović, u izjavi za naš list (vidi okvir), o strategiji privatizacije NIS-a i o dobrodošlim ruskim investitorima na tenderu za njegovu manjinsku privatizaciju – ostao na osnovnoj liniji koju je usvojila još prethodna vlada i što i novi potpredsednik srpske vlade Božidar Đelić taj kurs ne osporava. Uprkos tome, do privatizacionog tendera, koji se očekuje na jesen, sigurno će biti ispredene još neke priče o energetskim odnosima Srbije i Rusije, dok će realni poslovi morati da idu teškom stazom koju određuju ekonomske realnosti.

Aleksandar Popović, ministar za energetiku i rudarstvo Vlade Srbije: Dobrodošli na tender za NIS

Nakon što su premijer Vlade Srbije dr Vojislav Koštunica (na Ekonomskom forumu u Sankt Peterburgu) i potpredsednik Božidar Đelić (u Privrednoj komori Srbije) pozvali ruske firme da se uključe u proces privatizacije i naših energetskih kompanija, zamolili smo Aleksandra Popovića, ministra za energetiku i rudarstvo Vlade Srbije da za naš list kaže da li na energetskom polju, s tim u vezi, ima konkretnih inicijativa sa ruske strane i da li smatra da u narednom razdoblju treba izvršiti određene promene u strategiji privatizacije naših energetskih kompanija u državnom vlasništvu – kako bi se stvorile povoljnije pretpostavke za realizaciju tih inicijativa? Evo šta je Popović izjavio "Vremenu" povodom ovog pitanja:

"Što se tiče vlasničke transformacije naših energetskih kompanija, predviđena je samo transformacija NIS-a, u skladu sa strategijom koju će doneti nova vlada Republike Srbije. Lično ne verujem da će strategija koju će usvojiti nova vlada biti strateški različita od one koju je usvojila prethodna, tj. verujem da će doći samo do manjinske privatizacije Naftne industrije Srbije, uz ostanak većinskog paketa akcija u državnom vlasništvu i velike investicije u domaći naftni kompleks kao jedan od uslova za ulazak strateškog partnera. U ovom procesu je učešće kompanija iz Ruske Federacije više nego dobrodošlo, neke su već iskazale interes za učešće, a sam proces će, nakon stvaranja neophodnih zakonskih preduslova, biti sproveden putem tendera.

Što se tiče elektroenergetskog i gasnog sektora, u njima neće biti procesa privatizacije, ali je moguće učešće kompanija iz Ruske Federacije u izgradnji novih termokapaciteta, gasnih elektrana, kao i završetku skladišta gasa u Banatskom Dvoru."

Iz istog broja

Vreme uspeha

Biznis

Slučaj "Feral"

Greatest shits

Saša Leković, urednik veb sajta netnovinar.org

Slučaj

Feral Tribune

Tatjana Tagirov

Duvanska afera

Ucene, vađenja i evropski ugao

Miloš Vasić

Kosovo

Složeno pa odloženo

Milan Milošević

Intervju – Vuk Jeremić, ministar spoljnih poslova

Ugrožena bezbednost regiona

Duška Anastasijević

Iz arhive "Vremena"

Istraga u sopstvenom dvorištu

Aleksandar Ćirić

Hapšenje u Budvi

Svi zaslužni

Nikola Dončić

Srbija i Hag

Rođačke veze

Dejan Anastasijević

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu