Istraga pod velom tajne
Šta to zna Joca Amsterdam
Kako je i zašto Jezdimir Vasiljević, zvani gazda Jezda, kupio kuću na Dedinju, pa je ustupio SDB-u a ovi Joci Amsterdamu. Šta ovoga povezuje s čovekom sumnjičenim da je ubio Slavka Ćuruviju
Kad je već bilo izvesno da će Sreten Jocić, poznatiji kao Joca Amsterdam, po izdržanoj zatvorskoj kazni od tri godine u Holandiji biti isporučen našim vlastima, iz Ministarstva pravde u Holandiji doputovao je inspektor Jan de Vis u posetu Posebnom odeljenju Okružnog suda u Beogradu zaduženom za suzbijanje organizovanog kriminala (Specijalni sud). Holanđanina je iznad svega interesovalo hoće li Jocić biti osuđen. Naravno, na takvo pitanje nema decidiranog odgovora sve dok se eventualni proces ne okonča pravosnažnom presudom, ali nikoga, upućenog u slučaj, ne bi iznenadilo da bude oslobođen, usled nedostatka dokaza ili kao svedok saradnik.
Sreten Jocić je osumnjičen da je svojevremeno angažovao dvojicu policajaca Bojana Milosavljevića i Nenada Dragišića da ubiju izvesnog Gorana Marjanovića zvanog Goksi Bombaš, što su oni 18. jula 1995. godine i učinili usmrtivši uzgred i Bombaševu devojku Mariju Đorđević u kafiću Dambi na Zvezdari. Jocić je pribavio i dao im dva "heklera" i zeleni automobil sa italijanskim registarskim tablicama izričito napomenuvši da oružje posle likvidacije Gorana Marjanovića bace u najdublju vodu Dunava. Od Jocića nisu dobili obećanih 25.000 maraka. Sa istim oružjem počinili su, u saradnji sa takođe policajcima Zoranom Đorđevićem i Miodragom Prodanovićem, razbojništvo i od vlasnika kafane Kod Tome, blizu Golubačke tvrđave, oteli 10.000 maraka. Umesto u duboku vodu, bacili su "heklere" u plićak i pokušali da uteknu. Policija ih je pohvatala blizu Požarevca i našla bačene "heklere". Veštaci su utvrdili da su tim oružjem ubijeni Goran Marjanović i Jelena Đorđević. Jocić je, navodno, angažovao policajce da smaknu Marjanovića jer se on razmetljivo hvalio da će ubiti Jocića po nalogu crnogorskog podzemlja. Očigledno nije znao sa kakvim igračem ima posla. Nekoliko dana po ubistvu Jocić je iz hotela Interkontinental zajedeno sa tadašnjom suprugom Babet i sinčićem, otputovao neznano kud. Od tada mu se izvesno vreme gubio svaki trag.
Na suđenju optuženoj četvorici u optužnici se pojavilo ime Sretena Jocića sa naznakom "nedostupan". Okružni sud u Beogradu raspisao je poternicu za njim zbog krivičnog dela podstrekavanja na ubistvo, ali je ona, bar kako su mediji pisali, sutradan bila povučena.
Kako su godine prolazile, o Sretenu Jociću se sve više pisalo, uglavnom u stranim novinama, kao kralju kokaina, najvećem narko-bosu, opasnom međunarodnom teroristi, osumnjičenom za 23 naručena ubistva, ubici trojice policajaca u raznim evropskim zemljama, beguncu iz holandskog zatvora, kriminalcu velikog formata, najpoznatijem srpskom dileru droge…
Kako se u evropskoj štampi pisalo, Jocića je zbog sumnje da je počinio više teških krivičnih dela tražilo osam zemalja (Holandija, Belgija, Nemačka, Austrija, Grčka, Kanada, Tajland i Južnoafrička Republika). I kad se beogradsko pravosuđe nadalo da će Jocić robijati godinama u nekoj stranoj zemlji, sledilo je neprijatno iznenađenje: izručen je srpskom pravosuđu, odnosno Posebnom odeljenju Okružnog suda zaduženom za suzbijanje organizovanog kriminala. Zašto je baš nama isporučen pored tolikih zemalja koje ga traže zbog mnogo težih dela nego što je podstrekavanje na ubistvo? "Nažalost, svi su odustali od krivičnog gonjenja usled nedostatka dokaza. Poslednji su bili Nemci, koji su povukli zahtev za izručenje", odgovorio je Jan de Vis. I tako je nenadano spala knjiga na jedno naše slovo. "Samo nam je trebalo da se bakćemo sa Jocom Amsterdamom, kao da nemamo dovoljno sličnih sa domaćih terena", vajkali su se u Specijalnom sudu.
Istražni postupak protiv Jocića za podstrekavanje na ubistvo vodi se, reklo bi se, pod posebno strogom službenom tajnom koje se striktno drže istražni sudija, tužilac i Jocićev advokat. Zna se samo da je okrivljeni Jocić negirao da je imao veze sa ubistvima Gorana Marjanovića i njegove devojke. "Teško da će Jocića neko osuditi, budući da dvojica svedoka nisu među živima i da je Zoran Đorđević, jedan od učesnika razbojništva u kafani Kod Tome, ispitan tokom sudskog procesa u svojstvu svedoka, kasnije promenio svoj iskaz dat pred sudom. U promenjenoj verziji tvrdi da je sve pred sudskim većem lagao kako bi sebe izvukao iz nevolja. Međutim, njegovo prvobitno svedočenje je sud detaljno proveravao i nepobitno utvrdio da je svaki detalj njegovog kazivanja tačan i potkrepljen validnim dokazima. Sud je svim akterima, četvorici optuženih, izrekao zatvorske kazne, a presudu je potvrdio Vrhovni sud Srbije. Sreten Jocić bio je sve vreme nedostupan.
Danima u Specijalnom sudu Sreten Jocić odgovara na pitanja istražnog sudije. O temama razgovora može samo da se naslućuje. "Verovatno priča nešto šire", zagonetno kaže jedan od istražnih sudija pretpostavljajući da će za desetak dana ponešto iz istrage biti i objavljeno.
Jocić je bez sumnje imao dovoljno vremena da složi priču budući da je znao da će biti izručen beogradskom pravosuđu. U svakom slučaju, očekuje se dug i veoma iscrpljujuć istražni postupak. Jocić bi, na primer, morao da objasni svoju "poslovnu saradnju" sa tadašnjim SDB-om čiji je član bio u vreme kada je ovom službom rukovodio Jovica Stanišić u čijem je društvu često bio viđen i imao iskaznicu naše tajne službe. Koju je, uostalom, posedovala i bolumenta evidentnih kriminalaca, počev od Surčina do Voždovca, čiji je šef bio, kako su mediji objavljivali, debeovac Ljubiša Ljupče Bogosavljević, inače zadužen za kontrolu beogradskog podzemlja. Šta znači "kontrola", suvišno je govoriti. Činjenica je da je u to vreme bilo sijaset ubistava koja ni do danas nisu rasvetljena, a o kojima bi Jocić, kao perjanica ekipe i čovek kome se pripisuje brzina na okidaču, trebalo svašta da zna. Malo je verovatno da će o tome reći nešto više. Ili priznati da je u njima učestvovao.
Državna bezbednost imala je u to vreme više kuća u kojima su povremeno boravili angažovani kriminalci – saradnici SDB-a prilikom planiranja i davanja zadataka koje je valjalo tajno obaviti. Jednu od takvih kuća kupio je novcem zarađenim od lakovernih štediša Jezdimir Vasiljević zvani Gazda Jezda i ustupio je za potrebe SDB-a. Uzgred, nedavno je Jezdimir utekao, a tu kuću, ostavljenu kao jemstvo, država je oduzela. Međutim, kako se priča u Specijalnom sudu, kuća uopšte nije Jezdina, već ju je tadašnji SDB dao Joci Amsterdamu. Kako nezvanično saznajemo, Jocić u ličnoj karti ima upisanu adresu prebivališta baš u toj kući – Augusta Cesarca 2/a. Prema pisanju beogradske štampe, u to vreme najživlje je u toj vili bilo sredinom devedesetih, a jedan od čestih gostiju bio je Ljubiša Buha Čume, vođa moćnog Surčinskog klana.
Malo je verovatno da će Jocić otkriti bogzna šta o misterioznim ubistvima, pogotovo imena počinilaca, ukoliko bude pitan za njih. Budući da je Ljubiša Ljupče Bogosavljević bio veliki prijatelj sa Jocićem i kum Novice Vulića, tadašnjeg komercijalnog direktora JAT-a koji je godinama pre toga bio šef predstavništva JAT-a na Kipru u vreme kad su se iz Srbije iznosile ogromne količine novca, možda bi Jocić bio upitan da li ponešto zna o tim parama kao i o ubistvu nekada prvog čoveka JAT-a Žike Petrovića. Ili o likvidaciji njegovog bliskog prijatelja Zorana Ristovića Prike, čije je telo otkriveno 4. jula 2001. godine u Košutnjaku. Bio je ubijen hicem u glavu. Prika je, inače, posle ratnih sukoba u kojima je učestvovao u jedinicama Jovice Stanišića i Franka Simatovića, izvesno vreme boravio u Jocićevoj vili na Dedinju. Za vreme svog ministrovanja Dušan Mihajlović je tvrdio da je Prika ubio Slavka Ćuruviju uz uobičajenu opasku da "mi sve znamo, ali nemamo dokaza". Zna li o tome nešto više možda Sreten Jocić? Za njega se u to vreme u beogradskom podzemlju govorilo da se uvek držao pravila: mrtva usta ne govore. Joca Amsterdam bez sumnje mnogo zna, ali teško je verovati da će njegov iskaz omogućiti policiji da istrage mnogih nerasvetljenih ubistava krenu sa mrtve tačke. Pre svega, misli se na mnoštvo likvidacija počinjenih od 1995. do 2000. godine.
"Jocić je ovde da bi bio oslobođen i ne bi uopšte bilo čudno da dobije status svedoka saradnika. Zar bi on bio jedini čak i da eventualno prizna dva-tri ubistva", ocenjuju pravnici upućeni u životopis Sretena Jocića.
Ko je bio Prika
Za Zorana Ristovića Priku javnost je saznala kada ga je bivši ministar unutrašnjih poslova Dušan Mihajlović označio kao jednog od mogućih ubica Slavka Ćuruvije. Ko je bio ovaj čovek za koga se posle njegove smrti šuškalo da je učestvovao i u drugim naručenim i plaćenim likvidacijama? Gorana Vukovića, na primer. Prika je imao manje od dvadeset godina kada se javio u krajišku policiju 1991. Nagao, nasilan i bez ikakvih skrupula, već sljedeće godine našao je svoje mjesto u Crvenim beretkama. Ako i nije istinita, sljedeća legenda dobro oslikava njegov karakter. Negdje 1993. ili 1995, Prika se našao u širem obezbjeđenju Slobodana Miloševića. Drugim riječima, bio je na travnjaku, ispred zgrade u kojoj je Milošević imao nekakav sastanak. U jednom trenutku netko je zatražio da se isključi kosilica jer zvuk smeta. Kada nije uspio da nađe adekvatno dugme, Prika je izvadio pištolj i "ućutkao" stroj. Naravno, uslijedila je opća uzbuna… Na ribanje kod šefa Prika je otišao sa potpunim spokojem u duši. Kad su ga kolege pitale kako je prošao, mirno je odgovorio: "Skinuo mi deset posto od plate, ali sam sok i kafu dobio džabe."
Prika je kao pratilac raznih glavešina iz Crvenih beretki često putovao po Krajini. Posljednji put bio je u Kninu 1995, neposredno pred Oluju, sa Momirom Gavrilovićem, pripadnikom Državne bezbjednosti MUP-a Srbije koji je ubijen poslije razgovora sa savjetnicima tadašnjeg predsjednika SR Jugoslavije Vojislava Koštunice. U određenim vojno-policijskim krugovima, Prika je bio poznat i po jednoj naročitoj pasiji: nitko, pa ni on sam nije znao koliko je ukrao džipova UNPROFOR-u u Bosni i Krajini. Metod mu je bio prost – prišao bi vozaču i izvadio pištolj… Onizak, zdepast, jezivog pogleda, djelovao je kao čovjek koji ne vadi oružje tek da zaprijeti.
Čim je formirana Jedinica za specijalne operacije, Prika je postao jedan od njenih pripadnika i živio stilom veterana ove formacije. Riječ je terevenkama sa pucanjem i pjevanjem gdje poneko dobije i batine, sa gepekom u atomobilu punim oružja i municije, pištoljem vječno za pojasom… Za posebno nezgodnog, Prika je važio kad popije. Uostalom, kao i njegov komandant Milorad Ulemek Legija ili tada saborac, a danas zaštićeni svjedok Nenad Šare Škene.
Po izvjesnim navodima, Prika je ubijen na krajnje surov i svirep način. Njegovo tijelo nađeno je više dana nakon smrti, gotovo u raspadanju, a navodi se da mu je na glavu bila navučena najlonska kesa. Policija je tada, kako je to već uobičajeno u sličnim slučajevima, saopćila da je nešto ranije, na vlastiti zahtjev napustio Jedinicu (JSO). Dvije stvari se potom mogu smatrati kao sigurne: pod jedan, nitko nikad nije optužen za ubojstvo Prike i, pod dva, po pričama o njemu, ispadalo je da je kao puki izvršilac ubio više ljudi nego SS divizija "Princ Eugen". I tu se dolazi do glavnog pravila Joce Amsterdama: mrtva usta ne govore.
F. Š.
Vrhovni sud: Vraćanje jemstva
Vrhovni sud Srbije prije nekoliko dana ukinuo je odluku Okružnog suda u Beogradu kojom je 15.000 evra pripalo pravosudnom budžetu zbog neodazivanja Mirjane Marković, udovice Slobodana Miloševića, sudskom pozivu, u postupku koji se protiv nje vodi zbog zloupotrebe položaja pri dodjeli stana iz Fonda Vlade Srbije dadilji njenog unuka, a ne zbog ubojstva Ivana Stambolića, Slavka Ćuruvije ili državnog šverca cigareta, kako bi neobaviješteni mogli pomisliti.
"Mirjani Marković poziv nije mogao biti uredno uručen, jer nije došla u zemlju, a niko ne zna adresu njenog stanovanja sada. Tako nije moglo ni da se oduzme 15.000 evra", izjavio je njen pravni zastupnik Zdenko Tomanović.
I bio je skroz u pravu, kao što je u pravu bila i predsjednica Vrhovnog suda Srbije Vida Petrović-Škero, tumačeći da će grešni biti "laici" koji će protumačiti da se taj novac vraća Mirjani Marković, odnosno SPS-u koji ga je (kažu: jedva jedvice) skupio. Taj će novac, u pravu je ona, i dalje, ali samo do nove odluke, ostati na računu Okružnog suda.
Taj će novac biti vraćen uplatiocu vrlo uskoro, s obzirom na to da – kao i u vrijeme prihvaćanja jemstva, kako bi se omogućilo Markovićevoj da dođe na sahranu supruga Slobodana Miloševića – ni sada neće biti elemenata da se jemstvo uzme. Nje, naime, nema i njenu adresu ne zna nitko osim, kako smo vidjeli, CNN-a i eventualno njenog advokata, koji i sam spada u kategoriju "niko" kad je o njenoj adresi riječ. Sud neće imati nikakvog zakonskog razloga da se bavi jemstvom po ponovnom nalogu Vrhovnog suda, već jedino može ponoviti – zbog neodazivanja optužene – rješenje o pritvoru i potjernici za Mirjanom Marković.
Elemente za ukidanje pritvora i potjernice i prihvaćanje jemstva od 15.000 evra, međutim, sud nije imao ni 15. marta kad ga je donio: i tada Mirjane Marković nije bilo u zemlji i poziv za predstojeći glavni pretres joj se nije mogao uručiti, niti je bila u pritvoru, što bi bio preduvjet za određivanje jemstva uopće.
Ovako je vuk sit i koze na broju: vlada je omogućila udovici da dođe u Srbiju, a SPS kojega je udovica izigrala i osiromašila dobit će nazad svoje teško skupljene novce. Sramotu na koju je vlast natjerala Okružni sud legalistički je ispravio Vrhovni sud, začepivši laicima zlobna usta i vrativši socijalistima ono što su velikodušno, kao kratkotrajnu pozajmicu, izvrnuli iz džepova.
T. T.
