Novi ljudi u Ministarstvu pravde nisu imali vremena niti smjestiti se u svojim kancelarijama, a već ih je dočekao hitan posao: odgoda primjene novog zakonika o krivičnom postupku, koji je na snagu trebao stupiti već 1. juna, a za koji nisu bili osigurani niti najelementarniji uvjeti. Tim novim zakonom, naime, naš pravni sistem se u krivičnim postupcima prilično mijenja, s obzirom na to da bi ubuduće istrage trebale biti prvenstveno u rukama javnih tužilaca, a ne više istražnih sudaca, za što nije postavljena baza: nema dovoljno tužilaca, nisu dovoljno educirani za takav zaokret, nema tehničkih uvjeta, nema novca…

Nije bilo druge, već da novi ministar Dušan Petrović kao svoj prvi ministarski prijedlog Skupštini Srbije uputi prijedlog da se za godinu i pol (do kraja decembra 2008. godine) odgodi primjena novog ZKP-a, a ta će sudbina zadesiti i mnoge zakonske prijedloge koji su ušli u proceduru za prošlog skupštinskog i ministarskog mandata. Jedan od osnovnih problema, kako već godinama ističu pravni stručnjaci i sami suci jest činjenica da za mnoge donesene zakone u budžetu nisu bila predviđena sredstva, pa se to vidjelo i u slučaju odgođenog ZKP-a (čije su samo neke norme izuzete od neprimjenjivanja), ali i u slučaju Zakona o rehabilitaciji, po kojem okružni sudovi već postupaju, iako uz velike probleme.

Naime, na postojeći broj sudaca svaljen je dodatni veliki broj predmeta, a već i ovaj broj radi u gotovo nemogućim radnim uvjetima i u vremenskoj stisci, s obzirom na sve ono što imaju u "opisu posla", s time da za ovaj dodatni – kako već rekosmo – u budžetu nisu predviđena posebna sredstva.

Još je jedan gorući problem kojega treba hitno riješiti, kaže za "Vreme" pomoćnica ministra pravde Snežana Malović – donošenje zakona o Ustavnom sudu – koji već duže vrijeme ne funkcionira, s obzirom na to da je dosadašnjem predsjedniku tog suda Slobodanu Vučetiću funkcija prestala zbog ispunjenih zakonskih uvjeta za penziju, pa po vladajućem tumačenju nema tko sazvati sjednicu Ustavnog suda, a i sudački sastav je nepopunjen nakon što prošli saziv Skupštine Srbije nije izabrao kandidate koje je predložio predsjednik Srbije Boris Tadić. Posljedice ovakvog stanja, koje traje još od prošle godine, platit će (kao i uvijek) poreski obveznici, jer bi Ustavni sud trebao biti posljednja sudska instanca kojoj se građani mogu u zemlji obratiti, prije nego što eventualno pravdu potraže kod Međunarodnog suda za ljudska prava u Strazburu. Te posljednje instance nema i tužbe koje će otići pred Međunarodni sud već bi mogli brojati na stotine.

Osim paraliziranog Ustavnog suda, imamo i problem zakonskih rokova koji proizlaze iz Ustavnog zakona za sprovođenje novog ustava Srbije. Njime je propisano da će u toku drugog zasjedanja nakon izbora vlade Narodna skupština uskladiti s Ustavom zakone koji se odnose na primjenu Ustava na sudove i javna tužilaštva. Konkretno, zakone kojima se uređuju organizacija i nadležnost sudova, izbor i prestanak funkcije predsjednika sudova i sudaca i Visoki savjet sudstva i Državno vijeće tužilaca, kao i organizacija i nadležnost javnih tužilaštava, izbor i prestanak funkcije javnih tužilaca i zamenika javnih tužilaca, a potom slijedi i izbor tih vrhovnih tijela, u roku od 90 dana.

ORGANIZACIJA: U međuvremenu, dobili smo i posve novu organizaciju sudova, čija je primjena također više puta odgađana od početka 2002. godine, kad su postavljene zakonske osnove nove organizacije sudova, sve do danas. Tako, usprkos slovu zakona, nemamo Vrhovni kasacioni sud (za kojega novi ustav nije odredio čak niti nadležnost!), kao ni upravni sud (upravne stvari su još uvijek u preopterećenom Vrhovnom sudu Srbije, kojem su pripali i predmeti iz počivšeg suda bivše državne zajednice Srbije i Crne Gore; za sve to – čitalac će primijetiti – u budžetu nisu određena posebna sredstva!), ali ni apelacione sudove. Pri svemu tome, postojećim sudovima u nekim je stvarima izmijenjena nadležnost, pa tako već imamo posve neujednačenu sudsku praksu u, na primjer, beogradskim općinskim sudovima: neki se drže stare prakse i sude za krivično djelo klevete, dok se drugi u istim stvarima oglašavaju nenadležnima i privatne tužioce upućuju na Okružni sud, koji bi za te stvari – a riječ je o velikom broju takvih postupaka – ubuduće trebali biti zaduženi.

Jedan od prioriteta Ministarstva pravde, među ostalim, bit će i nezavisnost pravosudnog budžeta, stav je novog ministra Petrovića, jer nezavisni budžet – koji će se ostvarivati kroz Visoki savjet sudstva – pomaže vrijednosti koje je država već usvojila u Nacionalnoj strategiji reforme pravosuđa: nezavisnost u prvom redu, efikasnost, transparentnost i odgovornost pravosuđa.

Ta strategija je svojedobno dobila pohvale međunarodnih organizacija, Savjeta Evrope i Evropske komisije, ali loše ocjene (usprkos pomacima iz godine u godinu) i dalje stižu na adresu srbijanskog pravosuđa, što je posve logično kad se zaviri u 2005. godinu iz koje Strategija datira, kad je ocijenjeno da je potreba za reformom uzrokovana brojnim pritužbama koje građani podnose na prekomjerna kašnjenja, nemogućost izvršenja sudskih presuda i korupciju.

Već tad je domaća analiza označila osnovne probleme: zavisnost pravosuđa od Ministarstva pravde, što predstavlja prepreku za nezavisnost pravosuđa u organizacionim i pitanjima rukovođenja, zastarjele modele kadrovske politike u pravosuđu, nejasni standardi rezultata rada i disciplinske odgovornosti sudaca i tužilaca, preopterećenost sudaca administrativnim poslovima, nedostatak praktične obuke na fakultetima, loše opremljeni i loše održavani objekti, pretrpane i zastarjele kaznene institucije, česte izmjene zakona i ostalo, na što svake godine upozoravaju i Savjet Evrope i Evropska komisija, ističući posebno da sve to uzrokuje nedostatak povjerenja građana u pravosudni sistem i posebno sudačku profesiju.

"Pre svega, pokušaću da pronađem i otklonim uzroke zašto je pravosuđe na poslednjem mestu po poverenju kod građana Srbije", najavljuje novi ministar, koji među svojim prioritetima navodi i jasnu podršku specijaliziranim organima za ratne zločine i organizirani kriminal (što se prošlih godina nerijetko dovodilo u sumnju od nekih nadležnih), kao i zaštiti ljudskih prava, posebno na temama antidiskriminacije, prava Roma, osoba s posebnim potrebama, besplatnoj pravoj pomoći i jednakosti spolova; dakle, upravo na onom što danas predstavlja evropske vrijednosti, pa je jedan od prvih poslova Ministarstva pravde (uz podršku OEBS-a) izbor tumača za romski jezik, koji dosad nisu – usprkos brojnom romskom stanovništvu u Srbiji – postojali.

REIZBOR: Ono što će, međutim, i dalje biti točka razdora u stručnoj i ostaloj javnosti pitanje je izbora sudaca i tužilaca, s obzirom na predstojeće ustanovljavanje nove mreže sudova, ali i oprečne stavove o tome da li svi suci i tužioci koji su izabrani i koji rade moraju ići na novi reizbor.

"Sve danas postojeće sudije izabrane su bez ograničenja mandata, što znači da im funkcija ne može prestati tako što neće biti ponovo izabrani u isti sud, jer bez obzira na ustavne ekvilibristike, izuzev sudova koji danas još uvek nisu osnovani, svi ostali sudovi su stari i već postojeći, nezavisno od toga kakvo ime im Ustav daje i kako će se menjati nazivi sudija u budućnosti. Ustav, dakle, u čl. 148 st. 1 sadrži jednu garantiju od eventualnih zloupotreba od strane zakonodavca, garantiju koja je odmah posle donošenja Ustava prekršena odredbom čl. 7 Zakona za sprovođenje Ustava koji, pod izgovorom promene naziva sudova zapravo predviđa ponovni izbor celokupnog sudskog kadra u Srbiji, što istovremeno znači kolektivni prestanak svojstva svih sudija u Srbiji. A za taj prestanak, nema nikakvog uporišta čak ni u novom ustavu. Zato je navedeni zakon promenio Ustav", stav je profesorice usporednog prava Vesne Rakić-Vodinelić u njenoj analizi problema tumačenja odredbi provedbenog Ustavnog zakona o pravosuđu.

Ona upozorava i da se ponovnim izborom svih sudaca krši zabrana retroaktivnosti, te kaže da je ustavni položaj sudaca novim ustavom pogoršan: odstupilo se od bezizuzetnog pravila o stalnosti sudačke funkcije koje je utvrđeno u Ustavu iz 1990. godine, a novi ustav ne sadrži ni razloge za prestanak sudačke funkcije, a naročito ne razloge za razrješenje "što daje zakonodavcu široku marginu za samovoljno određivanje razloga i za njihovo olako menjanje – od prilike do prilike, od promene vlade do promene ministra pravosuđa, od jedne politike do druge politike".

Stav profesorice Rakić-Vodinelić dijele i predsjednica Društva sudija Srbije Dragana Boljević i njen zamjenik Omer Hadžiomerović, koji su prije nekoliko dana na međunarodnoj konferenciji o nezavisnosti pravosuđa i izazovima tranzicije upozorili da u sudstvu ima problema, ali da se oni ne rješavaju reizborom, već promjenom sistema: uvođenjem sistema ocjenjivanja sudačkog rada, disciplinske odgovornosti i jasnih kriterija za njihovo razrješenje. "Tokom kampanje političari su govorili o reizboru sudija, što verovatno znači da postoji politička volja za to. Dakle, postoji očigledan sukob političke volje i prava, iako ova prva upravo pravom mora da bude ograničena", mišljenje je suca Hadžiomerovića.

TUŽIOCI: Kad je o tužiocima riječ, situacija je još gora, na što su tužilačke organizacije često upozoravale u posljednje vrijeme. Tužioci su, naime, uz to što su hijerarhijska organizacija u kojoj je niži tužilac podređen višem, potpuno naslonjeni na izvršnu vlast, a u Nacionalnu strategiju za reformu pravosuđa ušla je i odredba po kojoj ministar pravosuđa ima mogućnost davati obavezna uputstva tužiocima za postupanje. Ministar Petrović najavljuje inicijativu za promjenu tog dijela Nacionalne strategije, jer – bez obzira na primjenu tog principa u nekim zemljama – misli da treba "jasno distancirati politiku od struke", a u prilog tome ide i činjenica da u Njemačkoj i skandinavskim zemljama, u kojima postoji mogućnost ministarskog uplitanja u tužilačke poslove, nema primjera da je neki ministar za time doista i posegnuo. Kod nas, međutim, nije teško zamisliti takvu situaciju, pa čak i onda kad zakon to ne dozvoljava ili izričito zabranjuje, ali to je već posve nova tema.

Ministarstvo pravde će se, kako je to najavila Snežana Malović, napokon pozabaviti i uspostavljanjem preciznih kriterija za unapređenje rada zaposlenih u pravosuđu, ali i disciplinske odgovornosti za nestručno i nesavjesno obavljanje sudačke funkcije i nedostojno ponašanje.

"Delotvorno zakonodavstvo treba da bude rezultat konsenzusa zakonodavne i izvršne vlasti", kaže ona, dodajući da će eventualne kritike na račun Ministarstva pravde biti shvaćene kao "konstruktivan predlog za razrešenje spornih pitanja", što daje nadu pravosuđu – ali i građanima – da će se stvari, ma koliko sporo, ipak mijenjati.