Novinar NIN-a g. Nikola Vrzić potpuno očekivano se pojavio opet da "razjasni misteriju razgovora Kajganić – Bagzi" (N. Vrzić, "Ko je ‘J’, a ko ‘B’", NIN broj 2927).

Pošto je reč o problemu od šireg društvenog i sudskog značaja, a koji je originalno potekao iz vašeg nedeljnika "Vreme" ("Svedoci, saradnici i stari drugari"; "Vreme", 9. septembar 2004) i neposredno se tiče vašeg novinara Miloša Vasića (koji je zbog toga pravosudno šikaniran), obraćam se i vama, jer na nadležnoj adresi nisu dve nedelje hteli da objave ovo moje razmatranje.

G. Vrzić nam prvo saopštava da taj razgovor nije "odslušao niko" (kurziv g. Nikole Vrzića!); i drugo, citira "izvor NIN-a koji je (ispada jedini) slušao originalni, presretnuti razgovor". Drugim rečima, novinar NIN-a i njegov misteriozni, anonimni i eksluzivni "izvor" jedini na svetu znaju sadržaj tog razgovora, pa će nam sada to otkriti i rešiti misteriju, jednom za svagda.

Naravno, već prva tvrdnja je notorno neistinita. Mi već sada znamo da su "originalni" audio-zapis tog razgovora, po prirodi stvari, morali "preslušati" bar ljudi u UBPOK-u, dvojica istražnih sudija kojima su zapisi dostavljani, kao i sudija Marko Kljajević. A s obzirom na njegovu zanimljivu sadržinu, vrlo verovatno i mnogi drugi! Ovom neistinom g. Vrzić pokušava da unapred uveri naivnog čitaoca da on i njegov navodni anonimni "izvor" jedini znaju istinu.

A prema toj "istini", suprotno onome što navode "Vreme" i g. Miloš Vasić, u tom razgovoru "nisu spomenuti ni Jočić ni Bulatović, već ‘J’ i ‘B’ koji bi mogli da budu ova dvojica". G. Vrzić nam ne objašnjava iz čega zaključuje da bi taj "J" i taj "B" mogli u stvari biti ministar Jočić i direktor BIA Bulatović. Možemo samo pretpostaviti da se to zaključuje iz konteksta razgovora.

Prema g. Vrziću (odnosno njegovom navodnom "izvoru") taj kontekst je bio razgovor o "fizičkoj zaštiti Bagzija i njegove porodice", jer se, prema g. Vrziću, jedino o tome i govorilo (Ovo zvuči poznato… ah da, o tome, i samo o tome su, prema ministru Jočiću, isti ovi "J" i "B" tajno razgovarali u noći njegove predaje i sa Legijom, tj. "o fizičkoj zaštiti njegove porodice"). Postavlja se, naravno, pitanje – ako je tačno da se samo o tome razgovaralo – zašto bi gđa Kajganić u tom razgovoru upotrebljavala inicijale, tj. pokušavala da prikrije idenitet gospode Jočića i Bulatovića?

Ako je to tačno, postavlja se takođe pitanje, zašto se onda tužiteljka Trećeg opštinskog tužilaštva, gđa Gordana Čolić, žalila u jednoj TV emisiji da je na nju vršen pritisak da ne istražuje sadržinu toga razgovora, već da i bez tog dokaza tuži Miloša Vasića za "iznošenje neistina", tj. klevetu?

Ako je to tačno, postavlja se i pitanje: otkud ovolika buka po medijima oko obelodanjivanja ovog transkripta? Zašto drvlje i kamenje na Specijalnog tužioca samo zato što se nije protivio izvođenju ovog dokaza? Pri čemu g. Vrzić potpuno ignoriše činjenicu da je, s jedne strane, izvođenje ovog dokaza ponuđeno jedino da bi se proverio iskaz Dejana Milenkovića u kome on tvrdi da u razgovorima sa gđom Kajganić nisu nikada pominjani ni Jočić, ni Bulatović, a da, s druge strane, i sam g. Vrzić i njegov "izvor" tvrde da gospoda Jočić i Bulatović jesu pominjani (bilo otvoreno, bilo šifrovano, svejedno).

Najzad, zašto sve to radi g. Vrzić? On to sam kaže u svom tekstu: njega brine (citiram) "još jedna politička intriga, kojom se dokazuje veza između Vojislava Koštunice i Đinđićevih ubica".

Eto čemu može da vodi takva preterana briga.