Srbija – godinu dana od početka ruske agresije na Ukrajinu

Foto: Darko Vojinović / AP

U očekivanju obrta

Oštra podela na prorusku i prozapadnu opoziciju Vučiću odgovara jer mu stvara dodatni manevarski prostor, i može se za unutrašnje i spoljne prilike propagandno pozicionirati na tu neku lažnu sredinu real-politike. A i kratkoročno i dugoročno čini nemogućom akciono jedinstvo građanske i nacionalističke opozicije sa ciljem rušenja njegovog režima

Od njegovog dolaska na vlast, a u određenim krugovima čak i u periodu koji je tome prethodio, od osnivanja Srpske napredne stranke do pada Borisa Tadića, u Srbiji je prisutan narativ po kojem je Aleksandar Vučić nekakav “zapadni čovek”, koji samo čeka pravi trenutak da potpuno i zauvek pokaže svoje evroatlantsko lice. Diskurs je “novi život” dočekao u poslednjih 12 meseci, od početka ruske agresije na Ukrajinu, ponekad se intenzivirajući, ponekad zatomljujući.

To mišljenje delili su i dele mnogi, od onih sa ekstremne desnice za koje bi – realno – i Boško Obradović bio “briselski đak” kada bi se nekim nesrećnim slučajem dokopao vlasti, pa do onih iz doslednih i nepokolebljivih prozapadno-liberalnih krugova. Među ovima drugima ima onih koji zaista iskreno i analitično veruju u to, i koji su u više navrata proteklu deceniju i nešto ustanovili da je upravo sada momenat, ili da će taj momenat vrlo brzo doći, kada će Srbija zajahati ka Zapadu galopom i jednom zanavek “otkačiti” Rusiju. Samo je, kazivali su, potrebno da se kockice slože, da Vučić reši stvari u svojoj stranci, da se obračuna sa Tomom Nikolićem i njegovim kadrovima, ili da marginalizuje prorusku Socijalističku partiju Srbije… Te da pripremi javno mnjenje, odnosno u tu svrhu mobiliše sve one silne medije koje, bez prikrivanja, uređuju ljudi iz njegovog okruženja. Naravno, u tom smislu da suzbije ruski uticaj na političke prilike u zemlji i regionu.

Među prozapadnim liberalima ima, budimo iskreni, i onih koji su priču plasirali iz sebično-propagandnih razloga i time vrednosno opravdavali to što su na različite načine udobno, kako bi duhoviti narod rekao, “smestili svoju zadnjicu” u megakoruptivnu piramidu naprednjačke vlasti. Oni su, osim toga, imali zadatak i da po potrebi ustvrde, za unutrašnje, regionalne i zapadne prilike, da je Vučić – kakav god da je – mnogo “zapadniji” od opozicije, koja je nepobitno i celokupno proruska. Tako su bili “uvereni” i da je predsednički kandidat iz 2017. godine Saša Janković ultranacionalista u stalnom dosluhu sa “putinovcima” a, po njihovom mišljenju, na prošlogodišnjim izborima su svi Vučićevi kandidati bili direktni ili vešto prikriveni “ruski igrači”, uključujući čak levo-zelenu Biljanu Stojković.

Oni, evo već skoro 11 godina, najavljuju taj momenat naglog preobražaja koji do danas nismo dočekali.

PUTINOVE “RATNE IGRE” – SUŠTINSKA PROMENA?: Da li je, međutim, sada došlo do nekakve suštinske promene i da li snovi dela liberalne Srbije imaju šanse da se materijalizuju? Koliko Putinove “ratne igre” i recentne akcije ekstremne desnice u Srbiji tome doprinose? Da li je u pravu recimo “Demostat”, koji je pre nekoliko dana konstatovao da je, godinu dana posle početka ruske agresije na Ukrajinu, a u kontekstu “rešavanja kosovskog problema” – konačno došlo vreme za “rušenje kulta Vladimira Putina u Srbiji” i “zaokret u srpskoj spoljnoj politici”. Kao ključni dokaz za tu tvrdnju “Demostat” je podastro promenu u uređivačkoj politici vodećih režimskih medija, koji za “desničarsko nasilje” i najnoviji atentat na Vučića prilično indiskretno okrivljuju Rusiju i ruske službe. Osim toga, navode se i izjave Vučića i Brnabić-premijerke koji takođe, doduše mnogo diskretnije, dovode u vezu eksploziju “desnila” u Srbiji sa Kremljom.

Da li je, odista, nedvosmisleno oslabljen ruski međunarodni uticaj, usled neuspeha u ukrajinskom ratu, stvorio uslove da se Vučić, čak hteo-ne hteo, okrene zapadu kako bi, pre svega – što njega, naravno, jedino i interesuje – sačuvao i maksimalno produžio vlast? Da li je pred nama taj dugoočekivani trenutak kada će gospodar naših života skupiti hrabrost da potpiše “ugovor sa Kosovom” i uvede sankcije Rusiji, to jest – kako se to voli reći – uskladi spoljnu politiku sa zapadnim zemljama?

Postoje argumenti i za i protiv.

KREMLJ GURNUO SRBIJU KA ZAPADU?: Argument u korist obrta pronalazi se u Vučićevim recentnim potezima i izjavama koji iskazuju nervozu i nesigurnost, pa čak i mentalne bušotine. Osim toga, kritički iskazi ovdašnjih prominentnih analitičara usmereni protiv Vučića, onih koji su neupitno bliski Rusiji i koji su ranije imali samo lepe reči za njegov režim, svakako mogu da indukuju nekakve moguće promene. Tačno je i da se u režimskim medijima primećuje, ili se bar u jednom periodu primetio izvestan otklon od rusofilije. Takođe, Vučićev pokušaj da uz sebe veže delove proevropske opozicije koja se nedvosmisleno zalaže za okretanje Srbije ka zapadu sigurno nije bez neke potrebe.

Činjenica i da se Putin zaglavio u ukrajinskom ratu i da nema rešenje šta dalje činiti, svakako zdrav razum navodi ka zaključku da od međunarodnog parije valja okrenuti leđa, ako ništa drugo – ono iz utilitarnih razloga. Ako je nešto zdravog razuma preostalo. Na kraju, nije valjda Zapad toliko blesav da sve ove godine otvoreno podržava Vučićevu vlast, a da ih na koncu ovaj gelipter izradi, odnosno ne isporuči ništa od onoga što je naobećavao, a zarad čega su mu gledali kroz prste dok je uzurpirao kompletnu vlast u zemlji pretvarajući institucije u froncle, a društvo u film Let iznad kukavičjeg gnezda? Mora da oni znaju nešto što mi ne znamo.

Možda su u pravu i oni koji kažu da su zapadne diplomate postale rezolutne kada u razgovorima sa Vučićem spominju eventualne konsekvence njegove nekooperativnosti, a koje se odnose na ekonomske prilike u zemlji, finansijsku podršku i investicije. A sva istraživanja pokazuju da se, pored vojske plaćenih navijača, Vučićeva snaga nalazi upravo u propagandnim prikazima tzv. ekonomskih uspeha. Čak i ponašanje Rusije prema Vučiću, pogotovo od početka agresije naovamo, kazuje da Kremlj veruje kako bi ih Vučić mogao “izraditi”. Izjava ruskog ambasadora u Beogradu iz avgusta prošle godine u kojoj tvrdi da “Vučić neće promeniti stav o sankcijama Rusiji”, premda postoje “pritisci i pokušaji da se primora Beograd da okrene leđa Kremlju”, više zvuči kao sumnja i upozorenje nego kao čvrsto uverenje na osnovu predsednikovih “zvaničnih izjava i ličnih kontakata sa njim”.

GODINA ODUGOVLAČENJA I ŠIBICARSKIH POTEZA: Sa druge strane, možda su bar donekle u pravu i oni skeptični koji kažu da se zapravo ništa novo neće desiti i da je sve ovo što se trenutno dešava u Srbiji – nastavak kupovine vremena, već viđena ringišpilska predstava. Po njihovom mišljenju, dakle, Srbija neće sa Prištinom potpisati nikakav “ugovor”, a neće uvesti ni sankcije Moskvi. Upozoravaju da smo ovakve spektakle već viđali protekle decenije. Vlast i službe drže pod kontrolom i vešto instrumentalizuju ekstremnu desnicu i partije desnice, koristeći ih već dugo kao strašilo. Podsećaju da su desničari već u nekoliko navrata po nalogu vlasti preuzimali antivučićevske proteste. Njihova se snaga preuveličava kako bi se poslala poruka da bi Vučić pristao na sve i sve potpisao, ali da su unutrašnji otpori ogromni i da mogu dovesti ne samo do njegovog pada, već i do ozbiljnih nemira u zemlji i regionu. Ukoliko on ode sa vlasti, doći će proruski elementi – igra je koju su, podsetimo se, onomad upražnjavali i delovi postpetokobarske vlasti.

Zapravo, mobilizacija desnice govori u prilog tome da Vučić neće povući niti jedan “riskantan” potez, tvrde skeptici. Kažu da u tom smislu ne treba zaboraviti činjenicu da je ulazak političkih stranaka desnice u parlament namerno omogućila vlast spuštanjem izbornog praga sa pet na tri odsto. Najava mogućih izbora, za kojim se može posegnuti svakog trenutka, takođe jeste kupovina vremena. Vučić se može mamuran u pet ujutro probuditi i raspisati ih, ako mu se tako svidi.

Da je ikada hteo da okrene leđa Rusiji, kažu, ne bi njegovi mediji već deceniju i nešto zdušno i sistematski konstruisali Putinov kult i promovisali bratstvo i jedinstvo Srbije i Rusije. Realno govoreći, i ovlašna analiza režimskih medija, i nakon najnovijih ultradesničarskih, navodno antivučićevskih akcija, pokazuje da tu ipak nije došlo do bilo kakve suštinske reforme, te da je i dalje u njima dominantan narativ o “zlom Zapadu” i “pravedničkoj Rusiji”.

U javnoj sferi, “kopernikanski obrt” teško je zapravo i zamisliti. Jedan “ziceraš” poput Vučića, čak i da to želi, neće hteti da se upusti u sukob sa svojim pristalicama, koji su većinom rusofili, bez obzira na činjenicu što oni ideološke premise stavljaju iza tantijema. Ruski uticaj – koji se ponekad sa namerom mistifikuje – sigurno postoji. Neki kažu da je, recimo, prodajom NIS-a Rusija izvršila “energetsku aneksiju” Srbije i da ova kompanija ima veći politički uticaj na ovdašnje političke prilike nego Ambasada Ruske Federacije u Beogradu.

Skeptici kažu i da Zapad, šta god pričao, neće hteti oštro da sankcioniše Vučića čak i ako ih ovaj ponovo nasamari, iz prostog razloga jer ne želi Srbiju da gurne potpuno u kandže Rusije, koliko god ona trenutno bila oslabljena. Upravo oštećena, Rusija bi mogla izazvati ozbiljnu krizu u regionu, što Zapadu svakako ne bi odgovaralo. A Zapad, tvrde oni, upravo Balkan prepoznaje kao “najranjivije područje za nove ruske akcije”.

Kada govore o tome, podsećaju da je neprikriveni ruski čovek Aleksandar Vulin unapređen na mesto moćne BIA-e, i eno ga, čeka kao zapeta puška. Istovremeno, “prozapadni” kadrovi – misli se pre svega na Zoranu Mihajlović – odstranjeni su iz Vlade.

Novoj kupovini vremena svakako idu u prilog istraživanja koja kazuju da među građanima EU raste tzv. zasićenje ukrajinskim ratom i da su oni sve manje spremni da svoj komfor ugroze bezrezervnom podrškom njihovih vlada Kijevu. Sve više se zalažu za nekakvo kompromisno rešenje, koje bi otprilike značilo legitimizaciju ruske aneksije delova ukrajinske teritorije. Takvo raspoloženje će svakako na neki način uticati i na politiku evropskih zemalja prema ukrajinskom ratu, koliko god su snažne antiratne poruke poslate sa nedavne Minhenske bezbednosne konferencije. Kada smo već kod ove konferencije, režimski mediji uglavnom nisu preneli te žestoke poruke, već su Vučića prikazali kao čoveka koji je ostvario još jednu međunarodnu glavnu ulogu, ovog puta u prestonici Bavarske, zasenivši sve ostale. I to govori koliko su ova glasila kapacitirana za promene.

Kada se sagleda ovih godinu dana od početka ruske agresije na Ukrajinu, rata koji je definitivno promenio svet, može se reći da je zvanična politika Srbije bila i do danas počivala isključivo na odugovlačenju (s tim u vezi je, naravno, i polugodišnje formiranje vlade posle izbora) i taktičkih poteza šibicarske naravi, među koje treba uvrstiti i priključenje rezoluciji UN o podršci teritorijalnom integritetu Ukrajine i osudi ruske agresije. Indikativna je, u tom smislu, Vučićeva izjava od pre nekoliko meseci: “Srbija ima obavezu da se priključi evropskoj spoljnoj politici neposredno pred članstvo u EU, a Srbiju još niko nije obavestio da je pred članstvom, niti planiraju da nas obaveste o tome”.

Ipak, ne može se reći da je Vučićeva vlast sa radošću dočekala nasrtaj Rusije na Kijev, pre svega zbog toga što je dovedena u nezgodnu poziciju. Njegova ekipa mora, više nego ikada, angažovati sve svoje politikantsko-propagandne snage i trikove kako bi iz svega ovoga on izašao sa što manje štete. A prethodno su mu međunarodne okolnosti zapravo išle na ruku i mogao se nonšalantno premeštati sa jedne na drugu tzv. stolicu srpske spoljne politike. Specijalne veze Rusije sa Srbijom ojačale su, između ostalog, i pozicije Vučićevih “suparnika” u regionu, koje oni, naravno, koriste. Ne treba zaboraviti da su i ekonomska kriza i monumentalna poskupljenja izazvana agresijom donekle protresle njegove anestezirane birače.

OPOZICIJA I RAT U UKRAJINI: Sa druge strane, odnos srpske opozicije prema ruskoj agresiji doneo je Vučiću određene benefite. Prisetimo se, građanske opozicione stranke su u prvom mahu bile zbunjene i nisu znale kako reagovati u ono predizborno vreme kada je Rusija krenula da “denacifikuje” Ukrajinu. Neke stranke iz tog spektra nedvosmisleno su osudile rat i agresiju, a neke su slale konfuzne poruke. Kasnije su se stvari iskristalisale. Recimo, Stranka slobode i pravde prešla je put od stava da Rusiji ne treba uvoditi sankcije jer one štete “običnom narodu” a ne Putinovom režimu, do predlaganja skupštinske rezolucije kojom se traži da Vlada Republike Srbije “u najkraćem mogućem roku uskladi svoju spoljnu politiku sa Evropskom unijom po pitanju restriktivnih mera prema Ruskoj Federaciji i njenom rukovodstvu” i uvede “odgovarajući paket sankcija prema Ruskoj Federaciji i njenom rukovodstvu”.

Desna opozicija je, očekivano, pružila nedvosmislenu podršku Vladimiru Putinu pokušavajući politički da profitira na krvoproliću. Slična podela se desila i kada je reč o “istorijskom dogovoru” sa Prištinom, s tim što deo građanske opozicije podržava potpisivanje ugovora, a drugi deo se drži uzdržano smatrajući da Vučić želi sa njima da podeli odgovornost za nešto što je sam godinama zakuvavao.

Oštra podela na prorusku i prozapadnu opoziciju Vučiću odgovara jer mu stvara dodatni manevarski prostor i može se za unutrašnje i spoljne prilike propagandno pozicionirati na tu neku lažnu sredinu real-politike. A i kratkoročno i dugoročno čini nemogućom akciono jedinstvo građanske i nacionalističke opozicije sa ciljem rušenja njegovog režima. ¶

Iz istog broja

Izbori za predsednika Fudbalskog saveza Srbije

Vidić u napadu, Džajić u odbrani

Željko Bodrožić

Civilna zaštita u Srbiji

Ko pomaže u vanrednim situacijama

Davor Lukač

Zemljotres

Prokletstvo tektonske tromeđe

Slobodan Bubnjević

Istraživanje NSPM – Beograd, januar 2023.

Šapićev počasni krug

Đorđe Vukadinović i istraživački tim NSPM

Srbija, Zapad i “kosovsko pitanje”

Koliko su realne pretnje sankcijama

Bogdan Petrović

Rešavanje kosovskog pitanja

Američka trojka u Beogradu i okolini

Slobodan Kostić

Intervju – Ivan Vujačić, nekadašnji ambasador Srbije u SAD

Nema kamena pod kojim bi Vučić mogao da se sakrije

Radmilo Marković

Desnica, Kosovo i Vučić

Patrolne šape i njihovi megafoni

Jovana Gligorijević

Rat u Ukrajini

Pakao, godina prva

Aleksandar Radić

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu