Prolaze mi slike ustaških klanja dok mi navlače kapu preko glave.

On, dakle, nije i ne želi da bude Firer. Kaže, to glupavo ime su mu nadenuli zli i odvratni mediji, i to preko novinara koji su em ustaše, em balije, em rade za BND. Što inače nije Beogradsko numizmatičko društvo nego nemačka obaveštajna služba. Zašto baš nemačka? A zašto da ne? Kako god, ako se nešto već biti mora, naš Nefirer radije bi bio Vojvoda ili Vožd. Avaj, ta su mesta već zauzeta: prvi je u Hagu, drugi pod lipom. Građanin Davidović Goran, dvomilenijumski student istorije iz Novog Sada, proslavljen kao neformalni, ali nesumnjivi guru grupe milih i dražesnih ljudi koji su upali na antifašističku tribinu u Novom Sadu ne bi li poveli primenjeni demokratski dijalog, objavio je knjigu Slučaj nacionalni stroj, manje kao svoju odbranu od gnusnih kleveta i obeda, više kao gromku optužnicu protiv onih koji ga onomad zatvoriše "na pravdi boga", a samo zarad sitnog nedela koje autor pronicljivo definiše kao "ometanje tribine u pokušaju". "Stajlingom" više nešto kao brošura u "skojevskom" lo-fi stilu, obimom, a bogme i tematikom a naročito stilom zvanim "37.2 ujutru", Slučaj… je groteskno pretenciozno delo koje te podseti na onu znamenitu uzrečicu o mačku i goveđoj glavi, papazjanasta kombinacija zatvorskih memoara (žanr: Moša Pijade među beslovesnim sužnjima nenarodnog poretka) i ideološkog pamfleta protivu svih dušmana vaskolikog srpstva. Knjiga Slučaj… bila je jedan od "tamnih bisera" Sajma knjiga: kupio sam je od momka koji mi je usput održao predavanje kako ću unutra naći Istinu, onu koje nema u prodanim medijima. E, te sa Istinom, koja sva stane u jednu jedinu knjigu, takve najviše volim… Mada, bio je onaj momak ipak u pravu: sve što unutra piše gola je i mučna istina – o autoru, o njegovim uzorima i izvorima, o jednoj ozbiljnoj sociopatologiji koja nikako nije samo lični problem. Jedna od osnovnih autorovih intencija je da ismeje i obesmisli optužbe za "nacizam" i "fašizam" i predstavi sebe (i drugare mu) kao "običnog srpskog patriotu". I tu Davidović ima ogroman problem: u jednom će pasusu odreći bilo kakvu svoju vezu s istorijskim demonima, a već u sledećem iskazati vrlo lako uočljivo – povremeno i sasvim neskriveno – divljenje za razne aspekte nacističkog i fašističkog društvenog ustrojstva. Kao i svaki nadobudni mediokritet, Davidović će Držati Predavanje kako "nacizam i fašizam nisu isto", a još su obaška nešto drugo od poštenog srpskog nacionalizma. Ovo besmisleno dociranje promašuje poentu, jer je konfuzni eklekticizam upravo njegov problem: u "weltanschauungu" Gorana D. ima od svega pomalo: i klasičnog "srbovanja", i klerikalnih propovedi, i rasističkog buncanja, i divljenja svakom zamislivom tiranskom režimu, samo ako je "desne" provenijencije. Što njega, viđu čuda, tog deklarisanog neprijatelja demokratije, ipak ne sprečava da se poziva na svoja Ljudska Prava čim ga neko popreko pogleda… Sve u svemu: smućkani Nikolaj plus Ljotić plus slaboumne i opake kenjarije iz uobičajenog repertoara autentično debilne potkulture naci-skinheda, plus jezik i misao koji su, u osnovi, kombinacija ONO i DSZ diskursa i retorike "odjeka i reagovanja": "neprijatelj naroda", "dekadentna kultura Zapada", "neprijatelji i njihove sluge", prošarane ljupkim naci-ispadima ("degenerisana umetnost"). Osim što je dozlaboga ispodprosečno u svakom mogućem smislu, kao iskaz radikalne "utripovanosti" jednog evidentno nedostatno sabranog uma, Davidovićevo je pisanije i urnebesno, upravo uvredljivo nepismeno. Iz nekog razloga, gle, gotovo sve "velike patriote" očajno stoje s maternjim jezikom, kao suštinskim ospoljenjem "narodne kulture". Pa tako kod nesrećnog Davidovića ima na izvoz i bezbedonosnog, i provincijencije, i bi ste, i inteziteta, i orjentisanih i "izlepili ceo grad SA fotomontažom" ili pak "nutkali su me SA hranom" i koječega još. A tek zarezi, bogo moj, za Davidovića je njihov smisao nedokučiva tajna, pa ih neretko – radi se doslovno o STOTINAMA primera: mojne da ih navodim! – proizvoljno seje po izmaltretiranoj rečenici kako mu ruka odleti, nadajući da će nešto od toga već i da nikne. Ovako sadističko mučenje srpskog jezika ne bi priredili ni najgori srpski dušmani… Mislim – šta reći? Na jednom mestu, Nefirer veli "trkom smo utrčali u Okružni sud". Kako su utrčali?! Trkom. A ne hodom, ili puzeći? Ma jok, trkom. Su. Oni. Šta? Pa, utrčali, bre! A blagorodne vojvođanske njive, prikane, vapiju li, vapiju za perspektivnim kadrovima. Može trkom, kasom ili polagacke, ne prave pitanje.