Eto ga opet spor među državama nasljednicama pokojne SFRJ: taman je Ejup Ganić pomislio da može skitarati po svijetu, pa ga je po srpskoj potjernici uhapsilo u Londonu. Srpski ga nadležni organi terete za ratne zločine, od kojih je javnosti najpoznatiji onaj napad na vojnu (JNA) kolonu u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu, ali se on valjda uzdao u to što su srpske potjernice koje su proslijeđene Interpolu dosad bivale često zanemarivane. Srbija i Velika Britanija, međutim, surađuju i na direktnoj bazi, pa se tako desilo da je Ganić prošloga tjedna zadržan na aerodromu u Londonu upravo po srpskom zahtjevu, bez obzira na sve njegove demantije koji su uslijedili. Onda su mu britanski nadležni organi naredili da bude na adresi koju je prijavio i da čeka ishod postupka na slobodi; on je, međutim, krivo shvatio prilike, pa se ipak otputio na londonski aerodrom, što su britanski organi shvatili kao nepoštovanje suda, te ga utrpali u ekstradicijski pritvor.

Tako kažu pouzdani izvori. Među pouzdanim informacijama je i ta da je britanski sud naložio Srbiji da do 15. marta dostavi papire i dokaze kojima (istražno zasad) tereti Ejupa Ganića, kojega će potom krajem marta (vjerojatno 29) saslušati i odlučiti hoće li ga izručiti po srpskoj potjernici, ili će ga izručiti Bosni i Hercegovini, koja je također najavila zahtjev za izručenje, ili će ga – kao što se to dosad događalo u više slučajeva – pustiti da se s milim bogom vrati kući i u perspektivi reducira skitanje po svijetu.

STANJE: "Slučaj Ganić" tek je jedan od primjera koji pokazuju potpuni kaos koji još uvijek vlada u regiji, nespremnoj na suočavanje s vlastitom prošlošću. Nadležni u Bosni i Hercegovini jedva da su nešto i započeli u slučaju Dobrovoljačke ulice i Tuzlanske kolone (koju je dosad u Srbiji nepravomoćno "platio" tek Ilija Jurišić, drakonski i teško održivom kaznom od 12 godina zatvora; čeka pravomoćnost i vrlo je moguće da će mu viši sud odrezati otprilike onoliko koliko je odležao u pritvoru – to bi, naime, značilo da je vuk sit i koza cijela na državnoj ravni), u Srbiji se tim slučajevima nadležni bave kao da nemaju pametnija posla, kao da nemaju dovoljno "svojih" zločinaca koji nisu još niti primirisali pravdi, od notornog Ratka Mladića pa naniže.

Ista je stvar i sa Hrvatskom, čiji su nadležni tek ovih dana priznali ono što godinama tvrde nevladine organizacije i međunarodni faktori, da su vrlo ekspeditivni u progonu često sumnjivih optuženja za ratne zločine počinjene od strane hrvatskih Srba, dok "svoje" jedva da diraju.

Crna Gora se pak sve to vrijeme – pogotovo nakon raspada onog hibrida od državne zajednice – gradi nevinom: niti se na nju odnose tužbe Bosne i Hercegovine i Hrvatske za genocid, niti su u ratu sudjelovali više od onih isprika Mila Đukanovića za rasturanje Dubrovnika i sramnu pljačku Konavala.

Sve bi to, ta opća neodgovornost prema generacijama koje dolaze i prema prošlosti kojom ih vladajuće elite iz devedesetih (i današnje) opterećuju, ostalo tek na razini konstatacije da nije organiziranog kriminala koji granice nikad nije poštovao. Oružje, droga, cigarete, trgovina ljudima… sve to što nas i dalje povezuje kao jedinstvenu "balkansku rutu" više no susjede koji su krenuli svatko svojim putem, posljednjih je godina pokazalo strašnu sliku: svi mi imamo svoje kriminalce, koji surađuju i pomažu jedni drugima, za koje granice nisu prepreka, koji imaju državljanstva barem dvije države nasljednice bivše Jugoslavije, koje policije tih država ne diraju dok baš sasvim ne zagusti i dok se u neki konkretni slučaj ne upetlja neka od stranih sila o kojima ovisi put bilo koje od tih "naših" zemalja na proklamiranom putu ka evropskim integracijama.

SLUČAJEVI: Te iste države koje su spremne svoju ideju suverenosti žrtvovati za dio evropske zajedničke ideje sve dosad imaju u svojim ustavima ili zakonima odredbu po kojoj ne izručuju svoje državljane – a državljanstvo uglavnom od tih važnih ljudi iz podzemlja nije dobio samo onaj koji to baš nije htio – drugim državama regije. Tako se dogodilo nedavno sa Darkom Šarićem, trgovcem drogom, koji je u najkraćem roku postao znan svima u okruženju: ima srpsko državljanstvo, a obećano mu je crnogorsko. Godinu prije, to se dogodilo sa Branimirom Glavašem, koji je kao veliki patriot branio svoju nepostojeću nevinost u ratnim zločinima u Slavoniji, da bi se na dan izricanja prvostepene presude javio iz Hercegovine, odakle su mu roditelji, pa mu je Bosna i Hercegovina na temelju toga dodijelila državljanstvo, a on je – kao i onaj doktor Ognjen Šimić iz Rijeke,koji je osuđen za primanje mita, pa se uhljebio tako osuđen u Sarajevu – vlastitoj i dotad jedinoj državi u kojoj se zaklinjao u domoljublje pokazao srednji prst.

Nakon godina zavrzlame, napokon se nešto počelo kretati u pozitivnom smjeru. Ako ništa drugo, sve države regije postale su svjesne toga da od takve suverenosti nemaju ništa osim štete. Tako je Hrvatska krenula u ustavne promjene, Srbija je čak prva pokazala spremnost da se odrekne potpune zaštite nosilaca svoga državljanstva, Bosna i Hercegovina je na tom putu, valjda će i Crna Gora odustati od tako krutog stava koji neminovno dovodi do protekcije kriminalaca u odnosu na obične građane.

SPORAZUMI: Srbija je tako u posljednjih nekoliko godina sklopila brojne sporazume sa susjednim državama. Led je probio onaj sporazum tužilaca Srbije i Hrvatske, kojega su prije nekoliko godina potpisali glavni hrvatski odvjetnik Mladen Bajić s jedne i vršilac dužnosti republičkog tužioca Slobodan Janković i tužilac za ratne zločine Srbije Vladimir Vukčević: od tog trenutka, tužioci iz obje zemlje postali su slobodni u razmjeni informacija i zajedničkom vođenju mnogih postupaka, razmjeni dokaza i svemu onome što dovodi da optuženi iz jedne i druge države mogu stići pred lice pravde (slučaj "Ovčara" je javnosti najpoznatiji primjer tako dobre suradnje).

Sporazume (ugovore) o suradnji Srbija ima i sa Crnom Gorom i Srbijom. Suradnju s Crnom Gorom teško je definirati, što se vidjelo u posljednjem zajedničkom "slučaju Šarić": nedostajalo je profesionalne suradnje, a javno se sve svelo na politiku, kako kaže ministarka pravde Snežana Malović za "Vreme". Sastanak održan prije nekoliko dana trebao bi barem na profesionalnoj razini stvari uvesti u normalne tokove, jer je dogovorena suradnja nadležnih tužilaštava direktno, bez političkih posrednika, iako bi – kako znamo – javnost u Srbiji morala dobiti odgovor na pitanje tko i dan-danas čuva Željka Maksimovića, jednu od značajnijih figura iz kriminalnog podzemlja u vrijeme Jovice Stanišića, protiv kojega se u Srbiji vodi više krivičnih postupaka, među ostalima i za ubojstvo generala policije Boška Buhe.

Kad je o Bosni i Hercegovini riječ, upravo ovih dana je potpisan novi, dodatni Ugovor o međusobnom izvršavanju sudskih odluka i krivičnim stvarima (postojeći, kao i ugovor o izvršavanju građanskih odluka, od 2005. godine) u kojem se regulira izvršenje pravomoćnih presuda obje države međusobno, ako je osuđena osoba za to dala suglasnost.

Slično je ovoga februara potpisao i hrvatski ministar pravosuđa Ivan Šimonović s bosansko-hercegovačkim kolegom Barišom Čolakom. Njihovim Sporazumom o izmjenama Sporazuma o međusobnom izvršavanju sudskih odluka u kaznenim stvarima otišlo se i korak dalje, pa je napušteno davanje suglasnosti osuđenika kao uvjeta za preuzimanje izvršenja strane krivične presude. Time se, kako su potpisnici precizirali, sprečava mogućnost izbjegavanja kazne bijegom iz zemlje presuđenja u zemlju svog (drugog) državljanstva, a činjenica je da nekoliko desetaka osuđenih iz Hrvatske, kao i osuđenih u Bosni i Hercegovini, mirno živi u zemljama svog drugog državljanstva i izbjegava zatvorske kazne. Inače, taj se najnoviji sporazum Hrvatske i Bosne i Hercegovine ne odnosi na Branimira Glavaša: njegova presuda još nije pravomoćna, a nije još sasvim riješeno ni pitanje da li u njegovom slučaju dolazi u obzir nemogućnost primjene te odredbe u slučaju suđenja u odsutnosti. On je, naime, suđenju prisustvovao, radio cirkuse i političke predstave, ali na dan izricanja presude nije se pojavio u Županijskom sudu u Zagrebu, valjda i sam svjestan što mu slijedi i znajući da nitko normalan njegove selotejp-priče iz ratnog Osijeka ne može proglasiti obranom države, već isključivo ratnim zločinom.

PRVO REŠENJE: Ratne zločince, naime, svaka sredina morala bi riješiti sama, o one "druge" i one "svoje". Jest da je Tužilaštvo za ratne zločine Srbije nadležno (po slovu zakona) za sve zločine u bivšoj Jugoslaviji, ali valjalo bi da se najprije pozabavi "svojima", a da one počinjene u Bosni i Hercegovini – uključujući i dubiozno osuđenog Jurišića i progonjenog Ganića – ostavi toj državi na progon i čast, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog toga što nekadašnja SR Jugoslavija u tom historijskom i političkom trenutku, navodno, bar po vladajućoj doktrini, nije bila u ratu.

Isto se odnosi i na Hrvatsku: njen je, osim spominjanog Glavaša, i Tomislav Merčep, i njeni su ubojice porodice Zec, i ubojice Srba u Gospiću i Sisku, i akteri sabirnog logora na Zagrebačkom velesajmu i još mnogi slični.

U ovom trenutku, čini se da su svi čelnici pravosuđa zemalja regije svjesni da se nešto mora mijenjati i vjerojatno će se u budućim susretima otići i korak dalje u rušenju barijera za progon, kažnjavanje i izvršenje krivičnih presuda osuđenih u zemljama regije. To je neophodno za kažnjavanje i sprečavanje krivičnih djela organiziranog kriminala u prvom redu, ali tek nakon rješavanja zaostalih "repova" ratnih zločina, jer – kao što početak ove priče kaže – slučaj "Ganić" mora riješiti Bosna i Hercegovina, slučaj "Merčep" Hrvatska, slučaj "Mladić" i još mnoge, mi ovdje.