Intervju – Verner Kister, predsednik Upravnog odbora kompanije Sunoko

Ušećerena Evropa

Srpska industrija šećera je u stanju da ostvari povećanje proizvodnje za jednu trećinu i da tako zadrži isti nivo prihoda od proizvodnje i izvoza šećera. Ukoliko pak količina ostane ista, neće moći da se izbegne restrukturiranje fabrika

CENA ŠEĆERA PADA IZ POLITIČKIH RAZLOGA: Verner Kister

Kompanija Sunoko, osnovana 2006. godine, u većinskom je vlasništvu Nortcukera, drugog po veličini proizvođača šećera u Evropskoj uniji. Sa svoje četiri šećerane u Srbiji – Baču, Kovačici, Pećincima i Vrbasu, ukupnog kapaciteta 246.000 tona, Sunoko "pokriva" 49 odsto ukupne proizvodnje šećera u Srbiji. Do sada, u modernizaciju ovih šećerana, Nortcuker je uložio 13 miliona evra. Ove godine biće uloženo dodatnih pet miliona. "Planiramo dalju modernizaciju kako bismo doveli kvalitet našeg proizvoda na evropski nivo, nastavićemo sa podrškom poljoprivrednika kako bismo dobili kvalitetniju sirovinu, što su dve suštinske pretpostavke za opstanak na evropskom tržištu", rekao je u razgovoru za "Vreme" Verner Kister, predsednik Upravnog odbora Sunoka.

"VREME": Četiri šećerane u vlasništvu Sunoka ispunile su kriterijume ISO 22000:2005 standarda i za to dobile odgovarajući sertifikat. Šta taj sertifikat podrazumeva?

Verner Kister: Ovaj sertifikat potvrđuje da je u kompaniji uspostavljen integrisan sistem bezbednosti hrane koji obuhvata proces od njive do trpeze, garantuje da su proizvodi, pre svega brend šećera "svit femili", vrhunskog kvaliteta, isti kao u bilo kojoj zemlji Evrope, a podrazumeva da je čitav proizvodni proces precizno opisan, da ga svi zaposleni do detalja poznaju u celini, posebno eventualne kritične tačke u proizvodnji. Sertifikat takođe podrazumeva određene standarde u proizvodnji hrane koji se moraju poštovati, podrazumeva transparentnost proizvodnog procesa kao i stalnu kontrolu od strane izdavaoca sertifikata, u ovom slučaju to je SGS. Naravno, pored eksterne kontrole, sprovodi se i stalna interna kontrola, koja omogućava poboljšanje kvaliteta proizvoda.

Da li taj sertifikat omogućava neku prednost na tržištu?

Veliki kupci, kao što su Nestle ili Danone, očekuju da isporučioci imaju određene sertifikate kako bi oni mogli da tvrde za svoje proizvode da odgovaraju najvišim standardima.

Pomenuti sertifikat podrazumeva i obraćanje posebne pažnje na zaštitu okoline, a decenijama unazad šećerane su bile veliki zagađivači.

Pitanje je kako uopšte definišemo zagađivanje okoline. Naime, svako ko troši energiju zagađuje okolinu. Na primer: ako sednete u auto i odvezete se nekud, neminovno zagađujete okolinu. Ili, recimo, dok sedimo ovde, u prostoriji koja se greje, opet zagađujemo okolinu. Generalno, potrošnja energije zagađuje okolinu. S druge strane, situacija je takva da smo fabrike koje posedujemo dovodili na nivo standarda u Evropskoj uniji. Kad je reč o vazduhu, emisiju gasova smo smanjili za 25 procenata. Šta to konkretno znači? Da trošimo 25 odsto manje energije po toni proizvedenog šećera. Pored koristi po okolinu, smanjenje potrošnje energije ima i ekonomsku stranu: takva redukcija potrošnje fosilnih goriva podrazumeva prethodno investiranje u novu, veoma skupu tehnologiju, koja vodi smanjenju troškova proizvodnje, koja je neophodna da bi bili konkurentniji na tržištu. Prošle godine smo imali porast cena energenata za 30 odsto, što je dodatni motiv za redukciju potrošnje energije.

Jedna od vaših šećerana koristi vodu iz Velikog bačkog kanala koji je biološki mrtav. Koliki je udeo vaše proizvodnje u tome, ako ga ima?

Nažalost, u ovom trenutku nemam podataka o tom kanalu, ali vam mogu reći kako se u principu odnosimo prema vodama, kako izgleda taj proces prečišćavanja otpadne vode. Ranije je voda uzimana iz reka, korišćena i potom vraćana nazad. Mi se trudimo da napravimo zatvorene tokove tehničke vode: voda koja je korišćena u procesu proizvodnje se privremeno skladišti u bazene u kojima, tokom vremena, dolazi do prirodne razgradnje štetnih materija uz pomoć mikroorganizama, čime se kvalitet vode dovodi do propisanog nivoa.

Isto kao u Nortcukerovim šećeranama u Nemačkoj?

Ne baš. Za dve godine nismo mogli da nadoknadimo sve ono što nije urađeno u poslednjih trideset, a gotovo ništa nije urađeno. To je proces koji se odvija korak po korak: u svim našim fabrikama postoje investicioni planovi, koji podrazumevaju razne mere modernizacije u koje se uklapa i usvajanje ISO standarda, redukcija zagađenja okoline… S druge strane, treba imati u vidu da Nortcuker ima iskustva i u drugim zemljama – Poljskoj, Slovačkoj i Mađarskoj, u kojima je inicijalna situacija bila slična ovdašnjoj, a ceo proces je sproveden sa uspehom, s tim što sve to traje najmanje tri puta po dve godine. Ako ste imali priliku da vidite fabriku u Pećincima pre dve godine kada smo postali većinski vlasnik i ako je pogledate sada, tehnički laik bi video da je ostvaren veliki napredak. Takođe, sve što smo učinili ne bi bilo od pomoći da i zaposleni nisu postali svesni problema zagađenja okoline.

Srbija je za ovu godinu dobila izvoznu kvotu od 180.000 tona šećera. Sunoko je, odnosno Nortcuker, lobirao da se kvota poveća na 300.000 tona, pa i više od toga. Da li je lobiranje uspelo?

Kvota od 180.000 tona je ostala, a njeno povećanje ili nepovećanje zavisi isključivo od spoljnotrgovinskih odnosa Srbije s jedne i Evropske unije s druge strane. Naime, do pre godinu dana, na tržištu Evropske unije imali smo cenu od 600 evra po toni šećera. Međutim, trend u Uniji je da se cena snižava i očekujemo da će 2009. godine referentna cena biti 404 evra, što je smanjenje cene za jednu trećinu. To praktično znači da ako proizvodnja ostane ista, njena ukupna vrednost će biti za trećinu manja, što podrazumeva opterećenje za Srbiju, odnosno rast trgovinskog deficita. Sa stanovišta srpske nacionalne ekonomije potpuno je razumljivo da se traži povećanje izvozne kvote, jer ako cena pada, zarada se može održati na istom nivou samo povećanjem količine proizvoda. Budući da cena šećera pada iz političkih razloga, normalno je da tražimo povećanje kvote. Čitava srpska industrija šećera je u stanju da ostvari povećanje proizvodnje za jednu trećinu i da tako zadrži isti nivo prihoda od proizvodnje i izvoza šećera. Ukoliko pak količina ostane ista, nećemo moći da izbegnemo restrukturiranje fabrika.

Otkupna cena šećerne repe u zemljama Evropske unije niža je od otkupne cene u Srbiji, dok je cena finalnog proizvoda ista. Kako se to može objasniti?

Prinos šećerne repe po hektaru u Evropskoj uniji znatno je veći nego u Srbiji. Taj prinos, o Evropskoj uniji govorim, varira od regiona do regiona i kreće se od 55 do 65 tona po hektaru, dok je u Srbiji između 45 i 50 tona, mada ima ratara koji imaju prinose iste kao u Evropi. To znači da ovdašnji ratari po hektaru zarađuju manje od svojih evropskih kolega, a ono što je za poljoprivrednika važno jeste koliko on zarađuje po hektaru. Teorijski gledano, ili će proizvoditi više i prodavati za eventualno nižu cenu ili će, s druge strane, proizvoditi manje i to prodavati po eventualno višoj ceni. S obzirom na to da su prinosi u Srbiji niži, cena je veća – ali, naravno, u jednom srednjoročnom periodu gledano to bi moglo dovesti do toga da srpska repa ne bude konkurentna. Zato naš cilj i jeste da se prinosi po hektaru povećaju i da dosegnu 60 tona po hektaru. Tada će cena moći i da padne, ali će poljoprivrednici ipak zarađivati više. Na primer, ako proizvedu 60 tona, uz cenu od 26 evra po toni zaradiće više nego sada za 45 tona uz cenu od 30 evra.

Ratari i prerađivači repe su u neraskidivoj vezi: jedni bez drugih ne mogu. Na koji način Sunoko pomaže poljoprivrednicima da povećaju prinos i kvalitet repe?

Posebnu pažnju posvećujemo proizvođačima. Zbog toga imamo posebno, stručno odeljenje koje se bavi uzgojem šećerne repe, organizuje zimske i prolećne skupove na kojima obaveštavamo poljoprivrednike kakvi su bili rezultati i koja je sorta dala koliki prinos. Konkretno: sorta ta-i-ta, firme te-i-te, u toj-i-toj oblasti imala je toliki-i-toliki prinos, tako da svaki proizvođač može da se opredeli koju će sortu uzgajati sledeće godine. Takođe, u maju, kada usevi daju prve listove, naši eksperti izlaze na teren, ispituju da li ima kakvih problema, recimo bolesti, štetočina ili korova i ako nešto od toga ustanove, daju preporuke poljoprivrednicima šta da učine, koja sredstva da primene. To su, naravno, samo saveti, a poljoprivrednici sami odlučuju da li će savet poslušati ili ne. Kada pak dođe vreme ubiranja prinosa, naši eksperti vode računa da to bude obavljeno u optimalnom roku, onda kada je najbolje to uraditi i da se urod odmah isporuči fabrikama, da bi se izbegao eventualni gubitak na kvalitetu.

Prošle godine to nije bio slučaj: na nekim poljima repa je vađena tek u januaru.

Od mnogih starijih vojvođanskih poljoprivrednika smo čuli da ne mogu da se sete godine koja je bila slična prošloj, da je u vreme vađenja repe bila tako dugotrajna kiša, da pada danima sa prekidima od dva-tri dana. I zimski period je bio ekstreman, ali tu se ništa ne može. To je prosto tako.

Pored stručne pomoći, da li u svemu tome postoji i neki finansijski aranžman?

Generalno gledano, zainteresovani smo za dugoročne ugovore o isporuci šećerne repe i obavezno na kraju kampanje proizvođačima nudimo ugovore za sledeću poljoprivrednu godinu. Reakcije su različite, ali većina ratara ugovore produžava.

Nedavno je jednostrano proglašena nezavisnost južne srpske pokrajine. Priznavanje secesije od strane najvećih evropskih zemalja rasklimalo je odnose na relaciji SrbijaEvropska unija. Kakav uticaj to može imati na poslovanje Sunoka?

Mislim da sve to neće imati većeg uticaja na proizvodnju i preradu šećerne repe. Sve naše šećerane su na teritoriji Vojvodine koja je neosporno u sastavu Srbije. Naravno, ukoliko se Kosovo odvoji od Srbije, srpsko tržište će se smanjiti za otprilike milion potrošača. Proizvodnja šećerne repe je veoma značajna za selo, a šećerane su veliki poslodavac i značajan privredni faktor: polovina naših troškova proizvodnje je šećerna repa, koja se ne uvozi već se proizvodi na srpskim poljima, isto važi i za ugalj koji koristimo, koji se isporučuje iz srpskih rudnika. Smanjenje tržišta ne pogađa samo nas već i sve naše dobavljače. Ovakav razvoj događaja meni pruža dodatni argument da se zbog tog smanjenja tržišta od Evropske unije zahteva povećanja kvote za izvoz šećera. Naravno, o tome ne odlučujem ja, već političari, ali uvek postoji nada da će se naći neko razumno rešenje.

Iz istog broja

Crna Gora

Bratski u oko

Nikola Dončić

Ruska državna televizija uvredljivo o Đinđiću

Odgovorna je »budala«

V. Didanović

Zemlja ljudi

Dva puta rođeni

Momir Turudić

Administrativna linija – Jarinje

Demonstranti i protestanti

Prvoslav Karanović

Opasna uopštavanja

Šta vole mladi

Tamara SkrozzaAntrfile: Jovana Gligorijević

Portret savremenika – Dragan Džajić

Alfa i Delta

Slobodan Georgijev

Vreme uspeha

Biznis

Smrt Zorana Vujovića

Ko je povukao policiju

Miloš Vasić

Problemi s priznavanjem Kosova – Makedonija

Između čekića i nakovnja

Siniša Stanković, novinar skopskog nedeljnika "Globus"

Srbija i Kosovo

Lavirinti produžene krize

Milan Milošević

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu