VREME BR. 255. 11. SEPTEMBAR 1995.
UVODNIK – Užas i nada
Poznajem mnoge koje nitko ne pita, a koji bi mogli svjedočiti primjere Čovještva usred stega nečovještva. Primjere velikodušnosti i morala koji bi nas obodrili. Koji bi, nasuprot mrzoljupcima, djelotvorno pokazali da se može živjeti zajedno, jer ono što ljude povezuje nije nacionalnost i grb, nego ljudskost
Gledala sam TV emisiju o punskim ratovima. Početna priča u nastavcima – priča o genijalnim i lukavim, surovim i oholim, pohlepnim, bijesnim i presirašenim. o slavodobiću, poniženju, varanju, očaju, rušenju, hrabrosti, osveti, mukama, rijekama krvi. Priča o nama.
Ali s odmakom od dva tisućljeća, pa se iz te sigurnosne vremenske lože emisija može gledati bez opasnosti da će razjariti strasti ovdašnjika – strasti tako prijeko potrebne svakom tenku, topu i nožu.
Hoće li netko u budućnosti gledali poučnu emisiju o našim ratovima? Hoće li nešto i od nas naučiti ? Ili će nauk biti toliki koliko i mi naučismo od prethodnih ratova, nesreća i vampirskih pobjeda i poraza?
Hoće li se netko pred tim budućim TV ekranom (kakav li će biti, trodimenzionalan? (četvorodimenzionelan?) oglasiti istim čuđenjem upitati gdje su sada stare mržnje Srba i Hrvata, Zagreba i Beograda? I koji su to narodi uopće bili" (Da nisu Hazari?) Hoće li to biti, kao i punski ratovi. samo priča, historija, koja jedino ,svojom prolaznošču kuca na gluhe zidine sadašnjice? Jer eto, gdje li su izdimile stare mržnje Rima i Kartage? (A činile su se tako neprolaznima!) Kud odoše stope Hanibalovih slonova u alpskom snijegu? Njihova nestalnost kuca na čelična vrata naših akutnih mržnja i zavada. Jedino je taj kucaj čujan i utješan.
I neopazice smo dotjerali dotle da nam je jedina krepka točka u svemiru upravo ta kritika prolaznost. "Proći će to", govorimo jedni drugima. Kao bolest. Jednom mora proći. Makar bolesnik umro. Uhodim tu jedinu izvjesnost u ovoj bakanaliji neizvjesnosti: često se sjećam trodimenzionalnoga ekrana budućnosti zajedno s njegovim konzumentom, još češće se sjećam Ura i Uruka, ta dva do umobolnosti zakrvljena i susjedna grada, čija imena danas pamte samo arheolozi. (A tek tko da pamti
razloge njihove mržnje? Ta ne znamo ni gdje im, u koju prašinu, ode pusto kamenje.) I tako, netrajnost i zaborav postaje čedna utjeha za raskalašni užas časa u kojemu upravo dišemo.
Užasom se svi bave, na ovaj ili onaj način. Užasu to prija, on od toga raste i poprima opasne osobine entiteta sa samostalnom sviješću. Se slašću biva prepričavan, analiziran, nabrajan – milijuni misli, riječi i slova ovoga se časa širom svijeta bave užasom i njegovim razlozima i posljedicama, promovirajući ga, pumpajući ga uzvratnom energijom, jer od njega žive. Užas je velikodušni sponzor većine medija, on je tvrtka koja ubire reket od malih preprodavača i krijumčara svoje robe. Njegovo pravo ime je mržnja.
Mržnja je skupna imenica za ljubomoru, pohlepu, strah, gnjev, zavist, osvetu… Mržnja je istinski pogon nasilja i rata. Ona je punjenje svake granate i gorivo svakoga tenka. Mržnja je najkonkretnija apstrakcija na svijetu – ona uvijek ima određen cilj i opipljiv razlog, ona je nadahnuće umre materijalnost – predjeli duha je ne zanimaju, ukoliko joj nisu krinke i skrivačice.
Pa ipak, kako se lako zaboravljaju njezini bivši razlozi, punski razlozi, kako su nam danas ravnodušna njezino nekadašnja opravdanja (lijepa Helena i(li nadzor nad Dardanelima), kako se lako njezina konkretnost pretvara u maglu priče, u spektakl, u scenario za TV seriju, u gradu za doktorat iz povijesti i antropologije. Lako se zaboravljaju i još lakše ustupaju mjesto novim razlozima.
Ovaj sam uvodnik započela s turobnim premišljanjima o najboljoj osobini užasa, o njegovoj prolaznosti. Ali ću ga nastaviti nečim oprečnim mržnji, nečim čemu nada ne leži u prolaznosti i zaboravu.
Dakle, ljubav.
Zaboravljaju li se jednako i razlozi ljubavi?
Ne, jer ona ih nema. Za njezino postojanje ne treba razlog. Ona je prirodno stanje, čovjeka, ostvarenoga čovjeka – to svojim životima pokazuju Avatari i bogoljudi, mudraci i uzvišene duše. Ljubav je kao zdravlje. Ne pita se od čega si zdrav, nego se pila zašto si i od čega bolestan Ljubav je tako bezrazložna da je posve jasna i zaboravu nepodana. Samo su mržnji potrebni razlozi i geneze, jer mržnja, nasuprot ljubavi, nije prirodno stanje čovjeka – treba joj stoga poštapalica i opravdanje za opstanak.
Mrzoljupci koji su razapeli Isusa imali su za to razlog: ugrožen prestiž. Isus, pak, nije imao razloga za svoju ljubav osim nezabilaznoga Sebe. Paolo je volio Francescu, opatica Moriana voljela je svoga vjetropirnog kavalira; je li razlog ljubavi bila Francescina ljepota, ili plemenitost Marianina ljubavnika? Ne, oni su mogli biti i sasvim obični ljepotom i pameću. Francesca i francuski kavalir – to se ljubavi ne dotiče, jer ona je za izvjesne stvari slijepa, kao što je za druge stvari vidovita. Izgled Laile, Euridike, Heloise ili šahinje Mumtaze, ma kakav da je bio, sigurno nije glavni razlog koji je izazvao sudbonosnu ljubavnu strast Modnuna. Orfeja, Abelarda i šaha Đahana.
«Da bi vidio Lailinu ljepotu, moraš gledali kroz Mađnunove oči", rekao je Mađnun bagdadskom kalifu, razočaranom običnošću Lailina lica. Bez obzira kojemu mjestu i vremenu pripadala, ljubav nam je uvijek jasna i ne tražimo za nju objašnjenje. Nitko ne pita zašto se dvoje ili više njih vole; ali pita zašto se mrze i uništavaju.
Mediji nesustalo propagiraju ovu tamnu i kobnu neprirodnost. Samo vrlo ponekad i vrlo poneko progovori prirodnim ljudskim jezikom, a često i to učini sa srcem samo za "svoje", pa se i to pretvori u endogamnu, enklavičnu ljubav, što će reći, u neljubav prema svemu egzogamnom. Tako nam natapaju um zamjeranjem drugima i mržnjom prema drukčijima. To čine i oni čija je službena dužnost da smiruju demone i blaže rane od raskola.
Možda takvi i ne slute da iz ovako natopljene njive uma ne niču samo noževi i bombe – da iz nje niču i svi prosvjedi majke prirode, zemljotresi, suše, poplave, virusi i svakojaki drogi razvrat. Iz takve njive, pogotovu ako je tako tragično raširena po globusu kao što jeste, sukljaju svi mogući poremećaji, mentalni i fizički – pa se grče od toga mišići prostora, vrijeme povraća na nas svoju utrobu, vulkani rigaju svoju, i eto nam zvijeri o kojoj je snovidio Ivan na Patmosu. Kada bi novine, televizija, radio i ad hoc govornice posvećivali bar dio svoga mrzoljubačkoga prostora primjer ma nadnacionalne bliskosti i dobrote (svejedno šio su malobrojni u odnosu na opačine), kad bi nam se redovito govorilo da jedini rat koji mu izgleda na uspjeh jest rat koji pojedinac vodi s mržnjom u sebi, kad bi nam se s medijskog prijestolja ponavljalo da treba prezreti sve razloge za mržnju i prekinuli lanac zle indukcije od tebe k meni, od mene k tebi, od nas njima, onda bi to bio, vjerujem, začetak jedine politike koja ima smisla, politike mijenjanja svijesti, odnosno, mijenjanja svijeta. I zvijer bi ubrzo splasnula, a možda i isparila – kao rimsko-kartaginske furije.
Poznajem mnoge koje nitko ne pita, a koji bi mogli svjedočiti primjere čovještva usred svega nečovještva. Primjere velikodušnosti i morala koji bi nas obodrili. Koji bi, nasuprot mrzuljupcima, djelotvorno pokazali da se može živjeti zajedno. jer ono što ljude povezuje nije nacionalnost i grb, nego ljudskost. Predlažem glasilima kojima je do takvih vijesti da pozovu te nepitane i skrajnute ljude da progovore – za dobro svih nas. Neka im posvete stranicu, rubriku, redovito poprište za "specijalni rat". Jer stvar je časti obznaniti vrlinu unutar vlastite sredine.
