Svakoga dana od Aleksandra Vučića slušamo mantru da su tužioci u Srbiji nezavisni i da će sve biti razriješeno po slovu zakona i u nezavisnim institucijama. No, nakon što je prije desetak dana Srbiju zatresla "afera banana", uz zaklinjanje da nedodirljivih u borbi protiv korupcije nema i neće biti, vicepremijer i koordinator službi sigurnosti presuđuje svojim stavom da vjeruje da premijer Ivica Dačić nije počinio krivično djelo tokom susreta s Rodoljubom Radulovićem zvanim "Miša Banana" tokom 2008. godine, domećući: "To što ja verujem ne znači ništa. O tome će odlučiti nadležni državni organi."

Istom prilikom – bazirat ćemo se zasad samo na utorku, 12. februara – izjavio je da do njega nije stiglo navodno Radulovićevo pismo u kojem ovaj navodi da je nevinašce, poštenjačina i da mu je sve netko smjestio, te odbija komentar riječima: "Mislim da bi Srbija bila užasnuta kad bih ja komentarisao tako nešto."

Nimalo ne brinući o užasavanju Srbije, odmah potom je novinarima objasnio da će postupak protiv Milorada Miškovića početi kad budu saslušani svi svjedoci – zbog čega je ovome dodatno produžen pritvor (mogući utjecaj na te nove svjedoke, kao i uznemirenje javnosti) – a neki od njih su i na Kipru, o čemu (tj. postupanju tužilaštva) "ima određene informacije".

NEVINI I KRIVI: Samo taj jedan dan sastavljen od izjava Aleksandra Vučića ogoljuje žalosnu istinu da je na djelu najmanje borba protiv korupcije u koju su društvo i država i njeni funkcionari duboko ogrezli, već da je riječ o politici i političkim obračunima i kalkulacijama, čime se gaze ionako slabe institucije i ionako nesamostalno tužilaštvo koje je još prošla izvršna vlast upregla u svoje igre i političke ciljeve. Dovoljno je podsjetiti se Vučićeve izjave dan-dva prije ovog označenog da će optužnica protiv Miškovića biti podignuta (otkud zna, s obzirom na to da istraga i u njegovom slučaju ima oznaku tajnosti?), dodati ovu da u Dačićevu nevinost lično vjeruje, pa da se spozna koliko je nezavisno pravosuđe ovoj vlasti posljednja rupa na svirali.

Na stranu to, ali pitanje je otkud svi ti podaci koji su zapljusnuli javnost. Iz medija – službenih glasnika određene vladajuće partije – saznali smo za 130 diskova snimljenih razgovora dotičnog Radulovića i ljudi iz vlasti, za fotografije i audio-snimke. Kad je Dačić skrušeno priznao viđanje s "Mišom Bananom", pozvao se na Bijelu knjigu MUP-a Srbije u kojoj ovoga nema. Inače, riječ je o istoj knjizi čije postojanje novinari u Srbiji, tuženi od svakakvih probisvijeta, moraju dokazivati pred sudovima. Podaci BIA ili MUP-a Srbije svakako su, kako se čulo, dostavljani Nacionalnom savjetu za sigurnost, Borisu Tadiću i Miodragu Mikiju Rakiću, koji su onda o tome šutjeli u interesu istrage protiv klana Darka Šarića, kojem – kako se tvrdi – pripada i dotični "Miša Banana".

Iste materijale BIA i Uprava kriminalističke policije (UKP), kako je to potvrdio i tužilac za borbu protiv organiziranog kriminala Miljko Radisavljević, dostavljan je i Specijalnom sudu; materijal je, kaže on, prikupljen po naredbi istražnog suca za primjenu mjera tajnog nadzora komunikacija, te se nalazi u sudskim spisima, jer je korišten u dosad provedenim istragama i istragama koje su još u toku, a u optužnici podignutoj protiv Rodoljuba Radulovića – podignutoj u oktobru prošle i potvrđenoj 1. februara ove godine – predloženo je da se taj materijal izvede na glavnoj raspravi.

NEVINI I NADLEŽNI: E sad, tek nakon što je sam Dačić potvrdio pisanje tabloida-službenih glasnika da se viđao s Radulovićem, Tužilaštvo za organizirani kriminal dostavio je Upravi policije zahtjev za prikupljanje potrebnih obavještenja povodom izvještaja UKP o komunikacijama i susretima pojedinih državnih funkcionara i službenika s Radulovićem, članom Šarićevog narko-klana.

Kako je pojasnio tužilac Radisavljević, od policije je zatraženo da preduzme sve radnje i mjere iz svoje nadležnosti kako bi se razjasnila priroda i karakter tih kontakata i komunikacija, a prije svega, utvrdilo da li je tom prilikom došlo do odavanja podataka koji predstavljaju službenu tajnu.

"Zatraženo je da se izvrši analiza materijala, dobijenog primenom mera tajnog nadzora, i da se utvrdi da li je nakon tih kontakata došlo do nekih promena u komunikaciji osoba prema kojima su primenjivane mere tajnog nadzora i to da li su komunikacije prekinute, da li je došlo do promene do tada korišćenih sim kartica, telefona, sadržine komunikacija, korišćenja novih žargona, šifrovanih izraza i pojmova", rekao je Radisavljević, dodajući da bi policija trebala utvrditi koji su podaci o radu na "slučaju Šarić" bili poznati pojedinim državnim funkcionarima i službenicima, na koji način su došli u posjed tih podataka, da li su za to bili ovlašteni, i ako nisu, tko im je, kada i na koji način to omogućio, a zahtjev se odnosi i na podatke iz zvanične evidencije MUP-a o posjetama pojedinih osumnjičenih pripadnika organizirane kriminalne grupe određenim državnim funkcionerima.

Tužilaštvo, dakle, tek sad – nakon što se cijela stvar (nečijom političkom inicijativom) već prosula po tabloidima i ostalim medijima traži ono što je moralo tražiti godinama unazad. Jer, riječ je o susretima koji sežu još u 2008. i 2009. godinu, kad je i pokrenuta istraga protiv Radulovića (i raspisana potjernica za Darkom Šarićem), nakon što su se u cijelu priču umiješali i mnogi međunarodni "faktori" koji se – od Amerike do Evrope – bave švercom droge.

Ako u našim "evropskim zakonima" imamo tužilačku istragu, nije li sve te podatke trebalo analizirati, godinama unazad, to isto Specijalno tužilaštvo? Ako su to znali Tadić, Rakić, Specijalni sud za organizirani kriminal i tužilac Radisavljević (i tko zna tko još, vjerojatno i Snežana Malović, koja je u prošloj vladi bila koordinatorka za borbu protiv korupcije), što je sprečavalo Tužilaštvo za organizirani kriminal da tu priču razmrsi i da vidi o čemu je to s "Mišom Bananom" razgovarao tada samo ministar policije, a danas i premijer Ivica Dačić, zašto ga u telefonskim razgovorima zovu "drugom" i za koje i kakve usluge su se dijelili blekberi telefoni; nije valjda da se "Miša Banana" oduševio Dačićevim kafanskim sluhom i nije valjda da Dačić nema para da si sam kupi željenu marku telefona?

U ovom slučaju ne može se govoriti, očito, niti o tome da su MUP ili BIA zatajili podatke Specijalnom tužilaštvu za borbu protiv organiziranog kriminala; sam tužilac Radisavljević kaže da su te institucije postupale po nalogu suda i da su dostavile sve pribavljene podatke. Tu, dakle, nema onoga što se dogodilo u slučaju ministra Gorana Kneževića, da je policija znala da su u vještačenju na kojem je temeljena cijela optužna konstrukcija primjenjeni pogrešni podaci, što je sam sudski vještak objasnio tek na glavnoj raspravi, odričući se svog na brzinu (i s određenom dozom straha) prvog vještačkog nalaza. Rezultat znamo: ministar Knežević oslobođen je optužbi, a da se – uzgred – javnost niti nadležni organi nisu pozabavili rak-ranom društva, koju je upravo on otkrio tokom svoje obrane, prikupljanja "crnih fondova" za budžete političkih stranaka u Srbiji.

NEVINI I PITANJA: Kao što je bio politički tajming progona ministra Kneževića, danas je politički motiviran sav "pravni" posao oko premijera Dačića. Tek sad, nakon što je javnost saznala za kontakte Dačića i Radulovića (neka se pripremi sljedeći državni funkcionar!), nadležni se odlučuju postupati po zakonu, točnije, koristiti svoje zakonske ovlasti. Da nije tako, da politička volja (i motiv) nije presudna, vjerojatno bi Dačić – od 2008. do danas – bio pozvan u zgradu u Ustaničkoj ulici da odgovori na pitanja zašto se sastajao s Radulovićem, o čemu su razgovarali (pitanje na koje ovih dana on odbija odgovoriti), koliko je sam znao o istrazi protiv Šarića i Radulovića "Miše Banane" (ako je znao), a koliko su znali njegovi bliski suradnici i šef kabineta, više ili manje od sveznajućeg šefa kabineta bivšeg predsjednika Srbije Borisa Tadića…

I dotični lik Miodrag Miki Rakić posve se uklapa u političko poimanje pravosuđa: nema tko ga ovih dana nije branio, od Aleksandra Vučića (da je stavljao "glavu na panj" da bi se obračunao s kriminalom), do predsjednika demokrata Dragana Đilasa koji u intervjuu prošlotjednom NIN-u Rakića naziva "velikim profesionalcem" temeljem toga što "nijedna informacija nije isplivala u javnost četiri godine, niti je ikada korišćena za političke obračune i ucene…".

U svemu tome, za očekivati bi bilo da se "veliki profesionalci" nalaze u službama, MUP-u, sudovima i tužilaštvima, s naglaskom na ove posljednje, kojima je – bar kad je o organiziranom kriminalu riječ (i ratnim zločinima, koji su također već počeli s primjenom tužilačke istrage) – u ruke stavljen moćan instrument vođenja krivičnog postupka.

Nažalost, stvarnost je drugačija. Tužilaštvo u cjelini – kao i u ova dva mala segmenta – posve je podjarmljeno izvršnoj vlasti i političkim ciljevima, što možemo egzaktno vidjeti i u uginuću "afere Indeks" koja je otišla u zastaru sa svojih 80-ak optuženih, političkim igrama (smjenama tužilaca, nikad razjašnjenim odustajanjem od optužnice protiv Olivera Antića, danas predsjedničkog savjetnika itd.), u političkoj smjeni Nate Mesarović – samo jedne od krivih za ovakvo stanje pravosuđa – u kojoj se također politički obračunava i u kojoj su sasvim na stranu gurnute razne "nemoralne ponude" političara s kojima bi, da ih je prihvatila, bila pošteđena ovog još jednog sramnog narušavanja i njene i nezavisnosti pravosuđa, ma koliko – prizemno gledano – to i zaslužila u nekoj mjeri.

Nad svime time bi se javnost u Srbiji trebala užasnuti, nad "kadija te tuži, kadija ti sudi" principom kojega in vivo provodi Aleksandar Vučić i njemu poslušni, čime smo još udaljeniji od vladavine prava i od onog jadnog nivoa na kojem su taj ideal ostavili njihovi prethodnici.