Vijest da je 4. januara, ispred svoje vikendice na Kosmaju, u napadu pasa smrtno stradao 62-godišnji novinar Vladan Radosavljević, a njegova supruga povređena, zaprepastila je javnost. Danima nakon samog događaja uznemirenost ne jenjava. S punim pravom jer nije u pitanju sporadična tragedija, niti su napadi razjarenih pasa rijetkost u Srbiji.

Prema podacima organizacije za brigu o prirodi i životinjama “Orka” iz 2021, u Srbiji je od 2015. zabilježeno 77.498 napada pasa na ljude. U prva tri mjeseca prošle godine, samo u Beogradu je registrovano 218 povreda od napada pasa, dok jedinstvena baza za cijelu državu praktično ne postoji, a dosta građana i ne prijavljuje napade. Mediji su i u 2022. bili prepuni naslova o napadima pasa širom države, a u mnogima je, nažalost, ishod bio smrtan.

U posljednjem slučaju kolege Radosavljevića, ogrlice sa brojem telefona ukazale su da psi imaju vlasnika. On se, prema izvještajima medija, nalazi na odsluženju zatvorske kazne za stavljanje u promet opojnih droga. Brigu o njima navodno je vodila žena koja je ubrzo uhapšena zbog ugrožavanja opšte sigurnosti. Prema posljednjim informacijama, ona je nakon hranjenja pasa propustila da ih zatvori u boks. U napadu su, kako mediji navode, učestvovala tri psa: jedan je rase američki staford, drugi je mješanac staforda i pitbula, a treći mješanac nejasnog porijekla.

Instruktor za obuku pasa i edukaciju vlasnika Srđan Vidanović kaže za “Vreme” da treba biti oprezan i da se postavlja pitanje na osnovu čega je utvrđeno da je u pitanju baš staford. Kako objašnjava, rasu kod ovih pasa nije lako utvrditi, i to mogu samo stručna lica, poput kinološkog sudije. Dodaje i da treba imati u vidu šta je mješanac, a šta križanac. Prvi je mješavina dvije rase, dok je drugi pas nastao miješanjem više rasa kod koga se porijeklo ne može utvrditi.

OPASNI PSI

U Srbiji postoji Pravilnik o načinu držanja pasa koji mogu predstavljati opasnost za okolinu: u članu 2 postoji termin “opasan pas”. Kao takva smatra se jedinka koja je “bez očiglednog povoda” napala čovjeka ili drugog psa, jedinka koja je “dresirana za borbe pasa ili nađena u samoj borbi” namjenjena za čuvanje imovine ili kao tjelesni čuvar, kao i jedinka rase pit bul terijer, ili mješanac te rase “koji ne potiče iz kontrolisanog uzgoja”. Takođe, kao opasne pse, pravilnik prepoznaje i jedinke rase “bul terijer, staford terijer, američki staford terijer i mini bul terijer”, te mješance tih rasa.

Dalje, pravilnik propisuje da vlasnik psa koji se tretira kao “opasan” ne smije istog ustupiti nekom trećem licu na čuvanje, a on sam mora biti punoljetno lice koje nije kazneno osuđivano i protiv koga se ne vodi postupak zbog kaznenih djela, koja uključuju i trgovinu opojnim drogama. U slučaju vlasnika pasa koji su usmrtili kolegu Radosavljevića, jasno je da on ne ispunjava nijedan od ovih uslova, a brigu o psima je preuzela treća osoba. Takođe, ni sami psi nisu prošli obaveznu provjeru stepena socijalizacije koju pravilnik predviđa, a nisu bili ni registrovani u skladu sa zakonom. Kod većine sličnih napada ovaj obrazac nepoštovanja propisa se ponavlja – često vlasnik ima kriminogenu prošlost, a sam pas ili nije čuvan na adekvatan način ili biva prepušten nekom.

Zanimljivo je da pravilnik kao opasne pse ne navodi kanekorse, kavkaske ovčare ili pak rotvajlere. Napadi sa težim posljedicama su u Srbiji česti kod ovih potonjih, ali je u vrijeme pisanja ovog zakonskog okvira američkih staforda bilo najviše. Razlog tome je što su ljudi masovno svoje pit bulove, koje Kinološki savez Srbije ne prepoznaje kao zasebnu rasu, navodili kao američke staforde. Samim tim ni stručnjacima danas nije lako napraviti jasnu razliku i utvrditi da li je pas zaista američki staford.

Pit bul je prema današnjem shvatanju Kinološkog saveza Srbije mješanac pasa tipa bul gdje se najčešće ubrajaju američki stafordski terijer, stafordski bul terijer i bul terijer. U nekim drugim državama, rase koje potpadaju pod tip pit bulova mogu se razlikovati, pa se negdje i američki buldozi stavljaju u isti koš. Ovaj tip pasa stereotipno je označen kao agresivan, a u SAD pojedine osiguravajuće kuće odbijaju vlasnike ovih tipova pasa kada žele da uplate osiguranje za njih.

Instruktor Vidanović smatra da je svaki pas “opasan”, kao i da je svaki “bezopasan”. Kako kaže, čivava ne može povrediti odraslu osobu, ali malom djetetu može u slučaju ugriza stvoriti ozbiljnu traumu. Sa druge strane, regulaciono prepoznavanje “opasnih pasa” umnogome zavisi i od popularnosti rase ili tipa pasa. Primjera radi, u nekim državama su i belgijski ovčari ili akite prepoznati kao “opasni”.

Poučen dugogodišnjim iskustvom, jedan beogradski veterinar kaže za “Vreme” da se agresivnost ne može posmatrati samo kroz prizmu rasa. Dodaje da je ona često “više stvar individualnog temperamenta” samog psa, isto kao i kod ljudi – u zavisnosti od mentalnog sklopa ličnosti.

Profesorka na Veterinarskom fakultetu u Beogradu Marijana Vučinić, koja se pretežno bavi ponašanjem, dobrobiti i zaštitom životinja, slaže se sa prethodnom konstatacijom. Kako objašnjava za “Vreme”, nije pristalica podjele “opasnih pasa” po rasama. Smatra da ni sa jednom rasom ne mora biti problema jer postoje adekvatne obuke na kojima psi nauče kako da se ponašaju, pa tako ni sa stafordima.

“Imamo odličan zakon”, pojašnjava sagovornica, ali dodaje da problem nastaje kada “nema nikoga da se pozabavi njegovim sprovođenjem”, kao da nas “nevidljiva sila plaši zakonom”. U Srbiji, obuke i takozvana procjena karaktera personalnosti psa, odnosno stepena socijalizacije ne sprovode se u praksi, kao što se ni svi psi ne registruju. Marijana Vučinić kaže da je bilo pokušaja uvođenja striktne registracije, ali da je to propalo. Dodaje da je to problematično, jer bi na taj način procjene bile obavezne, te bi se pravovremeno otkrilo da li pas posjeduje neku agresivnu crtu. Smatra da bi ovo trebalo primjenjivati na sve rase pasa.

Ministarstvo poljoprivrede formiralo je centralni registar koji bi trebalo da sadrži podatke o tome koliko u državi ima pasa koje pravilnik podvodi pod kategoriju “opasni”. Međutim, kako se vlasnici neregistrovanih pasa ne kažnjavaju, ta baza podataka je samo vrh ledenog brega. Ostatak je nevidljiv i to su psi o kojima ne postoje nikakve evidencije.

ZAŠTO SU PSI AGRESIVNI

Ljudi se plaše pasa lutalica. Međutim, u stvarnosti su za nanošenje letalnih posljedica mnogo češće krivi psi koji su pobjegli vlasniku ili ih je naprasno pustio da lutaju naokolo. Svakako, ponekad je teško razjasniti da li je u pitanju lutalica ili ne. Ako pas nije čipovan, odnosno registrovan, nije lako utvrditi, a još je teže dokazati ko je vlasnik, ukoliko se on sam ne identifikuje. Takođe, problem su i psi koje su vlasnici naprasno ostavili na ulici, što kao štence, što kasnije, a od kojih su mnogi mješanci pravilnikom označeni kao “opasni”. Kada je riječ o agresivnosti pasa, Marijana Vučinić kaže da treba razlikovati “normalnu” od one “ničim izazvane”. Kod prve, pas postaje agresivan ako se osjeća ugroženo, a ne može pobjeći od opasne situacije. Sa druge strane, naša sagovornica objašnjava da postoji i “naučena, odnosno instrumentalna agresivnost”, koja je kod pasa stvorena u uzgoju – stečena. Dodaje da to “nisu psi koji su hrabri, već da su vrlo plašljivi”, a da njihova agresivnost “služi kao instrument za povređivanje”. To su uglavnom psi odgajani za borbe pasa, ili eventualno za zaštitu lica i imovine, ali dresirani na prilično brutalan i nemilosrdan način. Sagovornica pojašnjava da postoji i treća vrsta agresivnosti, koja je urođena, odnosno genetična ili nasljedna. Međutim, i kod ovakvih pasa obuka i socijalizacija mogu pozitivno uticati na usvajanje prihvatljivih obrazaca ponašanja.

Ono što je važno napomenuti, ističe Marijana Vučinić, jesu neophodnost i značaj socijalizacije. Kako kaže, prva faza počinje još od rađanja šteneta, kada se ono navikava na majku, braću i sestre. Ako se rano odvoji od legla, “velike su šanse da pas postane uplašen” jer se nije navikao. U drugoj fazi, objašnjava sagovornica, štene se navikava na čovjeka, odnosno vlasnika, što se naziva habitacija, koja obuhvata i navikavanje na neke svakodnevne činioce u životu, kojih ne bi trebalo da se plaši. Primjera radi, plač bebe može prouzrokovati strah kod psa, pa može odgovoriti agresijom, odnosno ugrizom. Dalje, psi mogu biti agresivni prema poštarima ili policajcima jer se plaše njihovih kapa. Međutim, kroz adekvatnu socijalizaciju to sve dolazi na svoje.

PITANJE ODGOVORNOSTI

Na stalno postavljano pitanje ko je kriv kada do nesreće dođe, vlasnik ili pas, tas odgovornosti trebalo bi da prevagne na stranu vlasnika. Ako je neko odgajao psa za borbe, pa taj isti pas teško povredio ili usmrtio čovjeka, logična je konsekvenca da je vlasnik odgovoran jer je prekršio zakon i instrumentalizovao psa za povređivanje. Sa druge strane, ako mu je pas prosto pobjegao, treba da snosi odgovornost jer je do toga uopšte došlo, a svakako će se postaviti pitanje gdje je načinjen propust pa je pas tako agresivan. Sve i da je jedinka sama po sebi imala urođenu agresivnost, to se vrlo lako može utvrditi još na početku i adekvatnim obukama ispraviti. Držanje pasa, pogotovo onih koji su zbog svoje konstitucije u mogućnosti da nanesu ozbiljne tjelesne povrede, nije igra. Kada se tome pridodaju neljudski uslovi u kojima se psi drže i ostavljaju, krivica vlasnika je evidentna. U nekim uslovima pas će agresiju usmjeriti i prema samom vlasniku.

Pored vlasnika, odgovornost leži i u institucijama. Kada bi se pravilnik primjenjivao, svi psi, bez obzira na rasu, bili zavedeni u registru, u ranim fazama njihovog razvoja rađene procjene stepena socijalizacije i sprovodile se obavezne obuke pasa koji imaju genetsku agresivnu crtu, situacija bi bila mnogo bolja. Problem je što se u Srbiji, kao i u mnogim drugim stvarima, ne postupa preventivno, već se svi pokušaji svode na naknadnu sanaciju, kada je već kasno. Psi koji su nanijeli teže tjelesne povrede ili usmrtili nekoga, vjerovatno će biti uspavani u Veterini Beograd, ali to neće ništa riješiti jer će se takvi slučajevi iznova i iznova ponavljati, a pažnja javnosti usmjeriti na ovaj problem tek kada ponovo dođe do neke tragedije.