Kultura sećanja: Branislav Kavalić, bivši komandant Prvog bataljona vojne policije Gardijske brigade

fotografije: marija janković

Vojni puč od 27. septembra 1991.

“Mrkšić me ujutro zove kod njega i kaže: ‘Mali (tako me zvao), jesi li spreman da izvršiš jedan ozbiljan zadatak?’ Pošto sam mu verovao kao ocu, kažem da jesam. A on kaže: ‘Doneta je odluka da se smeni vojni vrh.’ Nije mi rekao, niti sam ga pitao ko je doneo tu odluku. On je naveo da treba da se uhapse Kadijević (Srbin), Brovet (Slovenac), komandant RViPVO general Zdravko Jurjević (Hrvat), komandant Prve armije general Aleksandar Spirkovski (Makedonac) i načelnik štaba general Andrija Silić (Hrvat). Ustanem, poljubim ga, kažem ‘napokon’ i pitam ‘kad’. On odgovara ‘noćas’”

“Pokušali smo vojni udar, i on bi uspeo da nas nisu izdali oni koji su ga organizovali, a moje starešine i ja smo se posle svega osećali namagarčeni, izmanipulisani, poniženi, izigrani i prevareni”, započinje ispovest za “Vreme” Branislav Kavalić, operativni vođa “puča” i tadašnji komandant elitne jedinice JNA, Prvog bataljona vojne policije Gardijske brigade, u čijem sastavu je bio i protivteroristički vod; iz tog voda kasnije je nastala jedinica “Kobre”.

VREME: Ko vas je izdao?

BRANISLAV KAVALIĆ: Komandant Gardijske brigade, tada pukovnik Mile Mrkšić, načelnik uprave za moralno vaspitanje Generalštaba JNA general Vuk Obradović i načelnik Generalštaba Blagoje Adžić. I ko zna ko sve još.

Šta je bio razlog za nezadovoljstvo u vašoj jedinici?

Izbijanjem rata u Sloveniji krajem juna 1991, videli smo kako vojnike ubijaju kao glinene golubove, a Garda kao elitna jedinica nemo to posmatra. Pitaju me podoficiri iz protivterorističkog voda – elitni, u kome su bili samo vrhunski osposobljeni podoficiri – šta se dešava i šta će se preduzeti. Krenulo je opšte nezadovoljstvo. Upoznali smo sa tim komandanta Mrkšića i onda smo otišli kod načelnika Generalštaba Blagoja Adžića – Mrkšić, komandir čete za protivteroristička dejstva kapetan Mladen Marić, komandir protivterorističkog voda Muris Zjajo i ja.

Kako ste ušli kod načelnika Generalštaba nenajavljeno?

Lako. Ljudi kojima sam ja komandant obezbeđuju sve vojne funkcionere i na prijavnici a i lični su im pratioci. Od Adžića smo tražili da nas pošalje u Sloveniju da sprečimo bruku i sramotu JNA. Sa nama je bio i Obradović, koji je uobličio zahteve, ali je, bez našeg znanja, dodao još jednu formulaciju – da se JNA povuče iz Slovenije na granice gde je srpski narod, sve to izokrenuo naopako i razvodnio.

Tražili smo još i smenu saveznog sekretara za narodnu odbranu Veljka Kadijevića i pomoćnika za moral admirala Staneta Broveta, kao i udar Ratnog vazduhoplovstva po vojnim ciljevima Slovenaca i objektima infrastrukture, u znak odmazde za poginule vojnike.

Šta je rekao Adžić?

Da su svi naši zahtevi opravdani i da će po podne doći na sastanak u Gardu. I došao je, sve su starešine bile prisutne. I pred njima je ponovio da su zahtevi opravdani i da ćemo najenergičnije uzvratiti u Sloveniji i razbiti njihovu Teritorijalnu odbranu, uključujući i masovne udare avijacije. Svi u onoj velikoj sali Garde smo uputili aplauz na te reči. Onda mu je prišao Obradović, nešto mu šapnuo na uvo, Adžić je rekao da mora hitno da ide, ali da će rezultati biti vidljivi uskoro. A mi smo mu tada stvarno poverovali, pored ostalog i zbog činjenice da su mu ustaše u Drugom svetskom ratu pobile 45 članova porodice. Od obećanja, međutim, nije bilo ništa, nezadovoljstvo među pripadnicima mog bataljona bilo je sve veće, da bi kulminiralo u drugoj polovini septembra jer se ništa nije dešavalo, a počele su i borbe u Hrvatskoj.

Mobilizaciju smo počeli 15. septembra, bataljon je do 27. septembra bio popunjen sto odsto. Mi smo znali da idemo na Vukovar u deblokadu kasarne, naredba je stigla 20. septembra, tako da nema reči o tome da je razlog puča to. U to vreme počele su pobune roditelja vojnika i rezervista ispred kasarne Garde, Mrkšić me poslao da smirim situaciju. Objasnio sam roditeljima da moramo da deblokiramo nečiju decu u kasarni u Vukovaru koji nemaju struju, vodu, hranu i pitao ih šta bi radili da su njihovi sinovi tamo, na šta sam dobio aplauz, i protest je završen.

Šta je dalje bilo?

Mobilizacija je završena, i mi tog 27. septembra čekamo naredbu da krenemo na Vukovar. Mrkšić me ujutro zove kod njega i kaže: ‘Mali (tako me zvao), jesi li spreman da izvršiš jedan ozbiljan zadatak?’ Pošto sam mu verovao kao ocu, kažem da jesam. A on kaže: ‘Doneta je odluka da se smeni vojni vrh.’ Nije mi rekao, niti sam ga pitao ko je doneo tu odluku. On je naveo da treba da se uhapse Kadijević (Srbin), Brovet (Slovenac), komandant RViPVO general Zdravko Jurjević (Hrvat), komandant Prve armije general Aleksandar Spirkovski (Makedonac) i načelnik štaba general Andrija Silić (Hrvat). Ustanem, poljubim ga, kažem “napokon” i pitam “kad”. Odgovara “noćas”. Do nas su, inače, dolazili informacije i izveštaji sa terena da piloti JNA bacaju bombe u Dunav umesto po hrvatskim položajima u Slavoniji, kao i da je Silić naredio da se kod Tovarnika raketira divizion naših haubica NORA.

Šta je tačno bila svrha tog zadatka?

Nijednog trenutka nije bio zadatak da se oni ubiju, nego da se uhapse i dovedu na komandno mesto Garde na Dedinju. A šta će biti posle, nisam znao. Mrkšiću sam rekao da će tadašnji načelnik bezbednosti Garde potpukovnik Veselin Šljivančanin biti protiv. On se s tim složio i preneo nalog: ‘Ako se bude suprotstavio, uhapsi ga. Ako se opire, neka ga ubiju.’

Šljivančanin je, inače, više vremena provodio u kabinetu kod Kadijevića nego u komandi Garde. On je tu naviku nasledio od pukovnika Milana Damjanovića, koji je bio načelnik bezbednosti u kabinetu ranijeg saveznog sekretara Branka Mamule. Uglavnom, Šljivančanin odlazi stalno kod Kadijevića a da ni Mrkšić ne zna za to, ni njemu nije polagao račune. Za razliku od njega, ja nisam želeo ni hteo da primam naredbe od bilo koga osim od Mrkšića, jer sam poštovao sistem subordinacije. Šljivančanin je odveo, uz Mrkšićevu dozvolu, jedno odeljenja protivterorističkog voda, osam-devet ljudi, da obezbeđuju Kadijevića i Adžića. Ja kao komandant bataljona nisam imao uvid u to šta oni rade. I tog popodneva kad smo krenuli u akciju, oni su bili mahom kod kuće, samo dežurni pratioci su bili tu.

Kad je počela akcija?

Po povratku od Mrkšića, sazvao sam svog zamenika kapetana Jovana Šušića i pomoćnike za službu vojne policije kapetane Adema Bećirevića i za moral Mileta Božića, i objasnio o čemu se radi. Sva trojica su rekli “idemo”. Napravili smo plan da ja sa četom za protivteroristička dejstva idem u SSNO po Kadijevića i Broveta, Šušić sa četom oklopnih transportera, devet komada, u komandu Prve armije po Spirkovskog i Silića, a Božić isto sa četom oklopnih transportera po Jurjevića u Komandu RViPVO u Zemun. Oni su trebali da krenu u akciju kad ja uhapsim Kadijevića i Broveta. Ostatak bataljona bio je rezerva, koja je ostala u kasarni pod komandom Bećirevića i bila spremna da se uključi ako ustreba. Pokreti jedinica mog bataljona nisu izazivali nikakvu sumnju, jer smo svakodnevno vežbali razne akcije, ukrcavanje, iskrcavanje, odlazak na teren, i danju i noću. Drugi iz Garde su govorili: “Evo opet Kavalić maltretira ljude.” A to “maltretiranje” je mnogima spasilo život u ratu.

Uglavnom, u 22 časa krenuo sam sa oko 100 ljudi iz Protivterorističke čete u dvadesetak džipova “puh”. To su bili ljudi obučeni za kratkotrajne, munjevite akcije. Bez problema ulazimo u dvorište zgrade u Kneza Miloša, zauzimamo, bolje rečeno preuzimamo, stražarska mesta od bataljona za obezbeđenje i stacioniramo se u dvorištu između zgrada starog Generalštaba i kule A1. Par minuta kasnije dolazi Mrkšić i kaže da ide u kabinet, nije mi rekao kod koga, da li kod Kadijevića ili kod Adžića. Ponudio sam mu vod podoficira da ga prati i obezbeđuje, a on je rekao da mu ne treba pratnja. Ostao je tamo neko vreme, u međuvremenu je sišao i rekao da je i Vojnomedicinska akademija uz nas, podržavaju, što nas je osokolilo. Nijednog trenutka nismo bili u dilemi da li radimo ispravnu stvar.

I onda se iznenada pojavljuje Šljivančanin. Kako?

Neko mu je javio, verovatno iz kabineta Kadijevića. Stigao je kad smo mi već završili posao, nije mogao ništa da spreči. Prvo je tražio mene – od njega sam preuzeo dužnost komandanta bataljona 4. novembra 1989. – i kad sam došao, pitao me je hoću li da ubijem Kadijevića? Rekao sam “ne”, ali ako naredi Mrkšić, hoću. “Onda ćeš to morati preko mene”, uzvratio je on, i dobio odgovor: “Ako budem morao, i preko tebe. Nemoj, Šljivo, ti i ja da se sukobljavamo bez potrebe, za istu stvar se borimo. Nemoj ja da sutra krenem sa bataljonom na Vukovar, pa da me odozgo raspali naša avijacija, a posle da neko kaže lud major, promašio put.” Svađa traje desetak minuta, on naređuje komandantu protivterorističke čete Mariću da povuče ljude, ovaj kaže “samo ako naredi Kavalić”, Šljivančanin onda naređuje Zjaji da povuče svoj vod, on isto kaže da može samo ako mu naredi Marić ili ja.

Kad se videlo da stvari ne idu kako je planirano?

Onog trenutka kad su došli načelnik Uprave bezbednosti JNA Aleksandar Vasiljević i šef Kadijevićevog kabineta Vuleta Vuletić i počeli nas ubeđivati da odustanemo, da ne radimo dobru stvar i da neke stvari ne razumemo – stanje u svetu, Evropi i okruženju, i da ćemo naneti štetu državi. Nas to nije zanimalo. Ali onda shvatim da tu nema neke koordinacije, da nešto škripi – Mrkšić radi jedno, oni govore drugo. Stariji vodnik Nenad Pajić pita Vasiljevića: “Šta ako ja sutra krenem na Vukovar i stradam, ko će brinuti o mojoj porodici?” Ovaj odgovara: “Ima ko će brinuti.” Pajić je, nažalost, pogođen u kičmu u Vukovaru i ostao nepokretan.

Kad Mrkšić dolazi da vam saopšti rezultat?

Oko ponoći, dva sata posle početka akcije, Mrkšić silazi i kaže: “Mi smo pogrešili, oni su patriote, Jugosloveni, izdala nas je Srbija i Slobodan Milošević. Izdaj komandu ‘Sunce’ (za prekid akcije) i vrati se na komandno mesto.” Kažem mu: “Puč se ili vrši ili ne vrši. Žena je trudna ili nije, malo trudna ne može da bude. Najebaćemo svi zbog ovoga ako stanemo.” On odgovara da nećemo, seda u “puh” i odlazi. Za nas je to bio šok, pitaju me ljudi koji to slušaju šta ćemo sad. Jedan stariji vodnik kaže: “Ajde da ih sve poubijamo.” Pitam ga i šta ćemo onda, ko će na čelo vojske, on odgovara “ti”. Uzvraćam mu da ovo nije Afrika. Izdajem radio- vezom komandu “Sunce” jedinicama koje su čekale da krenu u hapšenje Jurjevića, Spirkovskog i Silića, i dobijam odgovor: “Zašto ‘Sunce’, sunce mu jebem?”

Kad smo se vratili u kasarnu, Mrkšić mi je rekao da skupim komandire odeljenja i vodova iz Protivterorističke čete i da će doći na sastanak. Bilo nas je desetak. Objasnio nam je da je napravljena greška i da se sutradan kreće u deblokadu vukovarske kasarne, a da ćemo se vratiti do Dana Garde 4. novembra. Uglavnom nismo komentarisali ništa. Nismo ga pitali ni ko je doneo naredbu o prekidu akcije.

Video sam ga 13. maja 1995. godine, kad je bio komandant Srpske vojske Krajine, na proslavi Dana bezbednosti – ja sam bio pozvan kao penzioner – i pitao zašto ono nismo doveli do kraja. Odgovorio mi je: “Nisi tad razumeo, a nećeš ni sad. Da smo to uradili, značilo bi da se borimo za Jugoslaviju. Jel ti sad jasno?” “Nije”, kažem, a on se nadovezuje: “Eto, jel sam ti rekao da ti neće biti jasno?”

Sad, posle više od 30 godina, iz Memoara Borisava Jovića i Veljka Kadijevića vidi se kako smo prošli i zašto. Garda nije poslata u Sloveniju jer je Mrkšić rekao “izdala nas Srbija, izdao nas Milošević”, a posle se zalagao za Srbiju.

Kad odlazite na Vukovar?

Otišli smo 30. septembra, i ostali do 19-20. novembra. Ne bih o detaljima, to je druga i duga priča, treba da prođe vreme da se ispriča. Idemo u borbenom poretku da deblokiramo kasarnu. Međutim, meni je, kao komandantu bataljona, formalno ostala komanda, ali realno nije. Verovatno posledica “puča”. Evo primera: 2. oktobra Protivteroristička četa je izdvojena iz sastava bataljona i dodeljena pešadijskom bataljonu Garde da im štiti bokove. Te dve jedinice nikad nisu imale dodirnih tačaka, niti zajedničkih vežbi ili obuke za sadejstvo. Onda mi uzmu četu u Negoslavcima, tako da bataljon nikad nije radio ono za šta je obučavan, nije radio kao celina, raštrkali su nas. Nisu bili uvezani čak ni radio-uređaji.

Kakva je vaša karijera posle Vukovara?

Postavljaju me za referenta za specijalne jedinice u Korpusu specijalnih jedinica, pukovničko mesto, bolja platna grupa, a to je posao koji može da radi desetar. Ja završio sve kurseve bezbednosti i vojne policije, krenuo pred rat na komandno-štabno usavršavanje, i odjednom sveden realno na rang desetara. Niko ti ne govori otvoreno, ali osećaš da si nepoželjan. Sâm sam zatražio u decembru 1993. godine prestanak profesionalne vojne službe i penzionisan sam 1994. Moj obraz je savršeno čist, i što se vojske i starešina tiče.

Preteča “Kobri”

Branislav Kavalić je rođen 1956. godine u Melencima kod Zrenjanina, gde i danas živi na imanju svojih predaka. Završio je srednju vojnu školu Kopnene vojske u Sarajevu 1975. godine sa prosekom 5.00, što mu je odmah omogućilo upis na Vojnu akademiju, bez podoficirskog staža. Akademiju, smer pešadija, završava 1979. sa prosekom 9,54 i, zahvaljujući tome i činjenici da je bio svestran sportista, raspoređuju ga u Gardu za komandira voda Vojne policije za šta specijalistički kurs završava u Pančevu.
 
Na jednoj vežbi 1980. godine zbog sposobnosti ga primećuju nadležni i prebacuju u vod za antiteroristička dejstva, preteču današnjih “Kobri”, čiji prvi komandir je od osnivanja 1978. u rangu odeljenja bio tada poručnik Dragoljub Jevđović, a pored njega on je bio jedini oficir. Jevđović 1982. kao kapetan odlazi na drugu dužnost, a Kavalić preuzima komandu i ostaje na čelu jedinice do 1984, kada odlazi za komandira gardijske čete Vojne policije na Avali, gde ostaje do 1987, odakle ide u odeljenje bezbednosti Garde, kao kapetan. U tom svojstvu bio je do 1989. “ađutant” i šef obezbeđenja brojnim stranim državnicima koji su dolazili u Beograd, kao i vojnim delegacijama, “čovek iz senke”.
 
Komandant Prvog bataljona vojne policije Garde, u čijem sastavu je bio i protivteroristički vod, postaje 1989.
 
“Postojanje tog voda, a pre toga odeljenja, bilo je strogo čuvana tajna, ljudi ni iz vojske ni iz Garde, osim izvesnih starešina, nisu znali za to, pogotovo članovi porodice”, kaže Kavalić.



Nacionalni sastav Prvog bataljona

“Mnogo je bilo neistina i dezinformacija o tom našem puču, a jedna od njih je da je to bilo u cilju stvaranja ‘Velike Srbije’. Kad se pogleda nacionalni sastav, videće se da je to laž. Moj bataljon je 29. septembra 1991. godine imao ukupno 389 ljudi, od toga u borbenom sastavu 299 (77 odsto), a u neborbenom 90 (33 odsto). U ukupnom broju 31,87 odsto (124) bili su Srbi, 23,65 odsto (92) Hrvati, 21,59 odsto (84) muslimani, 9,25 odsto (36) Makedonci, Jugoslovena je bilo 7,71 odsto (30), Crnogoraca 3,34 odsto (13), Slovenaca 2,31 odsto (9) i jedan Mađar.
 
Što se borbenog dela tiče, najviše je bilo Hrvata – 86, Srba 81, muslimana 73, Makedonaca 26, Jugoslovena 20, Slovenaca 8 i Crnogoraca 5. U elitnoj četi za protivteroristička dejstva, koja je brojala 76 ljudi, bilo je najviše muslimana – 17, zatim 16 Hrvata, 13 Srba, 7 Makedonaca, 5 Slovenaca, 3 Crnogorca i 1 Jugosloven.



O Šešelju i 9. martu

Kavalić je sa svojim bataljonom učestvovao i u obezbeđenju Generalštaba i SSNO 9. marta 1991, ali i u obezbeđenju Kuće cveća kad je Vojislav Šešelj izvodio “performans” sa glogovim kocem, navodno želeći da iskopa Tita.
 
“To je bila smejurija i sprdačina, znali smo da Šešelj to radi samo zbog predstave, kao što je i sve kasnije radio. Ali, mi smo morali obezbediti čuvani objekat. Rasporedim jedno odeljenje podoficira unutar Kuće cveća, a onda vod vojnika stavim u kamion i da kruži okolo. Izađe iz kasarne na jedan ulaz, a vrati se na drugi. I tako nekoliko puta. Onda zamenim tablice, da se ne vidi da je isti kamion, pa opet. I Šešelj potom priča kako su stotine vojnih specijalaca i komandosa došle da mu spreče pokušaj da iskopa Tita.”
 
Sa demonstracijama 9. marta već je bilo ozbiljnije.
 
“Namena Garde je da obezbedi zgrade Generalštaba i SSNO. Poseli smo položaje u dvorištima sa borbenim oklopnim vozilima (BOV), mitraljezi u njima napunjeni bojevom municijom, vojnici u pancirima, u puškama bojeva municija, tu je i suzavac, govorio sam im da budu mirni, nek ne iskazuju nervozu, da slušaju samo moju komandu, pogotovo ako je upotreba vatrenog oružja u pitanju. Bio sam na stalnoj vezi sa Mrkšićem. Učesnici demonstracija su govorili: ‘Ne dirajte vojsku’, i 99 odsto njih se tako i ponašalo, možda je poletela neka kamenica. U jednom trenutku iz zgrade SSNO izleće tada potpukovnik Nebojša Pavković, koji je radio u kabinetu saveznog sekretara, i viče mi ‘otvaraj kapiju, nek kreću BOV-ovi, gazi ih’. Odgovorio sam da komande primam samo od Mrkšića. On urla: ‘Ja ovde naređujem!’ Opsujem ga, i otada smo bili na ratnoj nozi.
 
Uveče oko 22.00 već su demonstracije završene, policija ide uz Kneza Miloša i pendreči zaostale učesnike, čujem neku buku, kao da je grmljavina. Pitam preko veze šta se dešava, kažu: ‘Krenuli tenkovi sa Voždovca’. Nikakve potrebe za tim nije bilo, mislio sam tako i tad a mislim i sad. Ostao sam sa jedinicom još dva dana na obezbeđenju zgrada i onda smo se povukli u kasarnu.”

Iz istog broja

Lični stav

Probojni svet tajne komunikacije

Saša Đorđević

Prilog kulturi sećanja

Stari savski most i Amarkord

Vladeta Janković

Intervju: Prof. dr Novica Miletić

“Žuti karton” za hranu iz Srbije

Ivana Milanović Hrašovec

Srbija pred izbore

Narod im ne sme biti kriv

Nedim Sejdinović

Intervju: Danica Popović

Inflacija je greh domaće monetarne politike

Milica Srejić

Totalni fijasko

Saša Janković

Oružani sukob u selu Banjska

Ko je zapalio Kosovo

Filip Švarm

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu