Skupština Srbije je, ma što tko o njenom radu mislio, oličenje onoga što se zbiva u državi: ona je najviši zakonodavni organ u ovoj državi, pa makar nam povremeno ličila, kad zaludni i besposleni gledamo direktne prenose zasjedanja, na Mapetovce ili svađalački cirkus ili na nešto što nam u životu mnogo baš i ne znači, iako je – baš suprotno.

U Skupštini bi se bar ministri morali znati ponašati, ali to nismo na djelu vidjeli nedavno kad su se u Vladi rekonstruirali: na stranu to što je prvi ministar, premijer Dačić kasnio i potom bio bezobrazan prema poslanicima; na stranu čak i to što je Poslovnik Skupštine prekršen nebrojeno puta činjenicom da je pričao tko hoće i što hoće (a samo je Dačić bio ovlašten za to, ne i Aleksandar Vučić); na stranu i to što su tamo sjedili i tad potencijalni ministri koji nisu imali pravo glasa, ali ono što bode oči i uši jest izjava ministra pravde, nerekonstuiranog Nikole Selakovića: da će poslanik odgovarati, sve sa krivičnom prijavom, zbog onoga što je izjavio za skupštinskom govornicom (mikrofonom, štogod).

MINISTRI POJMA NEMAJU: Ta izjava, koja dolazi od osobe koja – ma kako neiskusna i mlada bila – obnaša dužnost ministra pravde, govori o svijetu u kojem živimo: niti ministar zna gdje je zašao, u parlament jedne (svoje i naše) zemlje, niti zašto je tamo… On je dio izvršne vlasti, koja tom parlamentu predlaže zakone, a onda ih parlament prihvati ili ne, uz amandmane ili bez njih (koje, pak, opet, ocjenjuje izvršna vlast) i morao bi barem znati ustavnu odredbu da poslanik koji iznese svoje, kakvo god bilo, mišljenje i stav za skupštinskom govornicom, za to ne može odgovarati, taman tu bilo i govora mržnje ili bilo čega sličnog.

Digresija: jedan je novinar osuđen (i njegova redakcija) zbog toga što je prenio podatak kojega je jedan poslanik iznio za skupštinskom govornicom. Sud, u vrijeme prošlo, našao je sljedeće: novinar je oklevetao jednog jako Važnog Direktora javnog poduzeća, servisa ili tako nečega, jer je pisao o nečemu što jest od javnog značaja, ali taj poslanik nije bio po volji vlasti, a novinar bi – i da to poslanik nije javno za govornicom izjavio – ionako to napisao. To je, naime, bio zaključak nadležnog suda! Epilog: posve nezakonito, nezavisno sudstvo (za bivše vlasti, da se razumijemo) je novinara i redakciju "zveknulo" sa žestokom novčanom kaznom u prilog privatnog Važnog Direktora zbog klevete koja po Ustavu Srbije kleveta naprosto ne može biti, viši sud je takvu budalaštinu potvrdio i eto nas sad tamo gdje i inače završavamo ako smo mali i nemoćni: u sudu za ljudska prava u Strazburu.

Samo ove dvije stvari, o ministru pravde i osuđenom novinaru, govore gdje smo kao država koja se pred Evropom zaklinje u vladavinu prava i pravnu državu: ministar koji pojma nema da poslanici mogu pričati ama baš što hoće (bolje bi mu bilo, kao i prethodnicima, da ponešto od svega što se izgovori i čuje!) i koji bi mogao naučiti da im ne prijeti krivičnim prijavama zbog, inače razložnog, izgovorenog, a onda i sudovi koji bi – tako (ne)reformirani mogli svoje podanike, inače treću granu vlasti kako piše u Ustavu Srbije prisiliti da rade posao bar u skladu sa zakonima i istim tim Ustavom, ma koliko im ta sloboda poštenog sudovanja bila uskraćena postupcima izvršne vlasti.

REIZBOR I NIŠTA: Upravo to je tema kojom bi se trebali baviti – koliko izvršna vlast "udara" na pravosuđe. O tome svaki građanin, uostalom, ima svoj stav: pričat će o tome mnogi kojima parnice (jer su one rak-rana i dan-danas) traju desetljećima, da bi svuda izvirivala ista imena sudija koji su njihove predmete držali u ladicama, ili pak nisu radili ništa u tim predmetima, ali ih je – mnoge od tih istih sudija – bivša vlast u svojoj tzv. reformi reizabrala kao poštene i časne.

Nova vlast, ova jednogodišnja, obećala je promjene; njih nema!

U toj godini vladavine ministra koji bi i poslanike kažnjavao zbog onoga što pričaju u parlamentu odlukom Ustavnog suda Srbije svi sudije i tužioci vraćeni su u sistem. Da se razumijemo, među vraćenima i neizabranima, jednako kao i među izabranima (tu je ona sudija koju spomenusmo kao totalno neefikasnu i nipošto zaslužnu za reizbor) ima njih svakakvih: i onih koji su nereizabrani baš zato što su bili profesionalni, i onih koji su sudjelovali u raznim izbornim krađama ili bili po nekom drugom osnovu nepodobni. No, tu nema pravila: bivši reformatori su od svega napravili kaos, pa su mnoge poštene izbacili iz pravosuđa, a mnoge nepoštene ostavili u sistemu. Ustavni sud ocijenio je cijeli postupak nezakonitim i neustavnim i vratio sve, bez razlikovanja tih poštenih i nepoštenih; oni koji su inače podržavali reformu pravosuđa (neophodnu, inače, u svakom slučaju) očekivali su da će bar oni koji su odlukom Ustavnog suda, koji je pazio da se nikome na zamjeri (to je pravilo broj jedan u radu tog suda, inače), vraćeni na ranije funkcije, a koji su prije toga činili čak i krivična djela, biti podvrgnuti proceduri i definitivno maknuti sa sudačke ili tužilačke funkcije.

Baš ništa od toga se nije dogodilo: naprotiv, neki sporni likovi su postavljeni čak i na vodeće funkcije, i dalje po formuli "vršilaca funkcije" šefa nekog suda – isto to je radila i bivša vlast, tzv. pravosudno reformistička, kad nije postavila stalne predsjednike sudova, već su svi – osim Nate Mesarović – bili u "vf" mandatu.

Da se razumijemo: oduvijek je izvršna vlast kontrolirala rad sudova tako što je političkom voljom i odlukama postavljala šefove sudova i oduvijek se izvršna vlast odupirala tome da ljude od integriteta zaduži funkcijom, pa da im onda oni kažu "odlučno ne" kad im zakoni i Ustav budu bliži od mogućih političkih i materijalnih beneficija. Imali smo, naime, čak i takvih slučajeva i u proteklom razdoblju kad niti demokrati i pravosudni reformatori nisu našli načina da provedu zakone i imenuju šefove sudova u Srbiji; eno onoliko časnih biografija širom zemlje, koje to dokazuju, a koje su napredni kadrovi – ministar koji vlastiti Ustav u parlamentu ne poznaje – listom smijenili, a ponegdje zamijenili i likovima nadasve sumnjivih biografija.

BUDALAŠTINE I NIŠTA: Kako sve to izgleda, govori i budalaština koja je mnogima ovih dana opet u ustima, nažalost i naglas izgovorena: da su nereizabrani sudije kolektivno ušli u članstvo Srpske napredne stranke (njih oko 650). Prije godinu i nešto je tu budalaštinu izgovorio Vladimir Cvijan, tada otpadnik od demokrata i novokomponirani pripadnik naprednjaka u tom času, a danas ju nastavljaju izgovarati čak i demokrati na čelu sa Draganom Đilasom, kojem u važnoj stranačkoj strukturi sjedi Snežana Malović, bivša ministarka pravde koja nipošto ne može sama na svojim plećima iznijeti sve loše što se u tzv. reformi pravosuđa događalo. No, to je standardni princip: krive su Sneža i Nata, svi su ostali nevini…

Činjenica je da novi sastav Ministarstva pravde nije napravio baš ništa. Uz ministra koji čak ni Ustav, kad se on u Skupštini primjenjuje, ne poznaje, ništa novo nismo dobili. Evropski faktori, koji su – uz skrivanje činjenica od tadašnjih vlasti – i danas kritični prema svemu što se u pravosuđu zbiva danas nisu na meti i u fokusu medija u Srbiji, iako je sve ostalo isto, ako već nije još gore, zahvaljujući proteku vremena loše reforme. Tako danas teško da će se do javnosti probiti ocjena da se u pravosuđu Srbije baš ništa nije promijenilo, da su i dobre strane koje je učinila bivša nomenklatura (o Malovićki je, naime, riječ) poništene, da i danas nema onog osnova koji je i tada izostao, naime, ocjenjivanja rada sudija sa jasno propisanim kriterijima i rezultatima, pa i toga da smo i danas – s obzirom na silni broj nerazumljivih propisa i procedura – zemlja u kojoj ništa nije jasno, u kojoj administracija caruje, sudstvo je sporo i neuko, a sve u tome i oko toga diktiraju oni koji su na vlasti.

Kad svemu dodamo još i činjenicu da onaj Jedan i Najvažniji najavljuje optužnice i istrage i njihove epiloge, da se baš nitko ne bavi optužbama da iza mnogo toga stoji mračna politička sila, da se pritvori određuju po političkim aršinima itd., da se hapšenja događaju najprije po tabloidima bliskim vlastima, a potom i u realnom životu, nismo nimalo bolji od perioda bivše vlasti koju kritizira ova aktualna.

Kao i uvijek i svuda, ostaje pitanje gdje je u tome obični građanin Srbije; on je nigdje, ne ide nikuda, za sve će to platiti, a usput je dovoljno blesav da sve što vlastita država radi protiv njega ne prepoznaje kao nešto što će uniziti njegov mali život, jedini kojega ima.

A samo u tome je svrha i države i naših građanskih, malih života.