U žaru tribine Srpske radikalne stranke koja je održana tokom maja u Batočini, pisac Momir Lazić izrekao je ono što verovatno leži na srcu velikom broju poklonika ove stranke. "Kad sam bio u Krajini, sreo sam jednog Irca. Zvao se Mark, bio mi je dobar prijatelj, inače dobrovoljac", prisećao se ovaj književnik vremena prvih sukoba u Hrvatskoj. "Jedno veče sedimo nas dvojica na kuli i ja mu kažem: ‘Mark, daj hljeba ti, i molim te k’o boga, objasni mi kako se ta IRA tako drži, ne mogu joj ništa ni Amerikanci, ni Englezi, ni Bler, niko pod milim bogom.’ Kaže on: ‘Laziću, to je jednostavno, onome ko izda, ubija se najstarije dijete, da l’ imalo godinu, dvanaest, pedeset pet ili trinaest. A onda otac dolazi na takozvanu "sramnu klupu" gdje mu se podigne lijeva noga, puca u čašicu, i on cijeloga života šepa. Kada vidite Irca da šepa na lijevu nogu, znajte da je izdajnik. Bojim se da će i kod nas ovih dana neki početi da šepaju na lijevu nogu", rekao je Momir Lazić, mašući preteći kažiprstom neprijateljima srpstva.

MARK A PIROĆANAC: Doista, tokom pokušaja da se Hrvatskoj otme deo teritorija, vrzmao se iza linija fronta, a posebno u centru za obuku Kapetana Dragana u Golubiću, stanoviti Mark koji je dospeo na tlo krajiške paradržave iz Irske. On je tamo stigao 1991. na poziv Dragana Vasiljkovića sa kojim se upoznao na nekom vojnom kursu u Americi, da mu pomogne oko formiranja specijalne jedinice vojske krajiških Srba, koja je prva počela da nosi crvene beretke sa četiri ocila. Na nemalo iznenađenje saboraca, Mark je vrlo brzo naučio jezik, ali su ga zbog teškog irskog akcenta, šali skloni domaćini prozvali Mark Piroćanac. Proveo je taj neobični gost u Krajini gotovo tri meseca, učestvovao u pojedinim vojnim akcijama, dobio nekoliko hiljada maraka za svoj angažman, i netragom nestao.

Zajedno sa ostalom spisateljskom bratijom koja je tih dana pohrlila iz Beograda da diže krajiške Srbe na oružje, muvao se Krajinom i Momir Lazić, pesnik i novinar "Karlovačkog tjednika", inače jedan od osnivača Srpske demokratske stranke u tom gradu. Sam Lazić nije sekao balvane i čučao na barikadama, ali je nakon uskršnjeg sukoba na Plitvicama, kada je i pala prva žrtva rata u Hrvatskoj, uhapšen u Plaškom sa grupom pobunjenih Srba. Prema tvrdnjama jednog od tadašnjih čelnika hrvatske policije, Lazić je nosio motorolu s ukucanom frekvencijom na kojoj su hrvatski specijalci održavali vezu. No još pre tog operativnog rada na terenu, koji baš i ne spada u opis poslova jednog pesnika, Momir Lazić je u gradu Karlovcu pokrenuo 1990. časopis pod nazivom "Zbilja", "svedoka srbske svetosavske Istine", "belega o krstonosnim i raspetim trenucima srbske istorije" i "zavetnom Srbskom Putu borbe neprestane", "za Krst Časni i Slobodu Zlatnu", kako je to za života znao da nakiti glavni ideolog Obraza Nebojša Krstić.

MESIJANSKE IDEJE: No "Zbiljino" bogoljublje i rodoljublje nisu uspeli da preokrenu razvoj događaja na terenu. Kako se postepeno krunila teritorija samoproglašene Republike Srpske Krajine, Momir Lazić je sve češće poglédao prema Beogradu, gde su zagovornici granice Karlobag–Karlovac–Ogulin–Virovitica već ukopavali poslednju liniju odbrane. Na kraju je Momir Lazić ostavio svoj zavičaj i utekao u najistočniju prestonicu srpstva, organizovao redakciju "Zbilje" u svom stanu, pokrenuo izdavačku kuću Rivel Ko i nastavio da širi mesijanske ideje.

Lazić je za tu etiketu objavio neke od najznamenitijih naslova iz svog beogradskog ciklusa: Obraz i otadžbina, Put u kataklizmu? i Ispiranje mozga. No ni učinak tih knjiga nije ga odveć zadovoljio, pa je ovaj pisac postao neka vrsta batine Srpske radikalne stranke kojom je ova partija vitlala nad gradovima Srbije. Vređao je Lazić Jevreje na kruševačkoj televiziji, nazivao političke neistomišljenike "debilima", ponavljao u iznajmljenim terminima da je "Vatikan masonska loža", "Hrvatska ustaška država", a Voker "fašista", otkrivao kako se na "stotine Albanki porađa u Novom Sadu" kako bi se na taj način oteo još neki komad majčice Srbije a da su u samoj zemlji, bože sakloni, na vlasti "nekrsti i satanisti". Zajedno sa svojom duhovnom sabraćom Gojkom Đogom, Rajkom Nogom, Branom Crnčevićem, Kostom Čavoškim, Miroslavom Toholjem… i ostalom karadžićevskom gardom, Lazić je proklinjao "domaću fukaru", "građanski bašibozuk" i ostali "zapadni slugeraj". Pod njegovom čvrstom palicom redakcija "Zbilje" se na kraju proslavila dodeljući nagrade za životno delo Radovanu Karadžiću, Dragošu Kalajiću i Vojislavu Šešelju.

ZARĐALE KAŠIKE: Jezdio je tako Momir Lazić zemljom Srbijom, sve dok beogradskom odboru Demokratske stranke nije dopao u ruke snimak njegovih pretnji kako će i ovde uskoro biti onih koji šepaju na levu nogu, a samim tim, po oprobanom irskom receptu, i mrtve dece izdajnika srpstva. Te reči Momira Lazića trgnule su i samog generalnog sekretara Srpske radikalne stranke Aleksandra Vučića, koji je poricao bilo kakvu vezu svoje partije sa piscem koji već godinama uspešno nastupa na tribinama, javnim skupovima i televizijskim predstavljanjima radikala. Vučić je naširoko objašnjavao kako pucanje u kolena nije metod SRS-a, i da ova partija često organizuje naučne skupove na kojima se iznose mišljenja koja se ne podudaraju sa stavovima partije.

Bilo bi tih skupova još više, da se sami simpatizeri radikala na kraju nisu prepali od zadataka koji im se poveravaju. Lasno je vitlati zarđalim kašikama, isterivati ljude iz kuća brutalnom silom i potezati pištolje na studente, ali je sada trebalo organizovati jednu veću akciju obogaljivanja neistomišljenika. Što je najgore, za razliku od Irske iz apokrifne priče Marka Piroćanca, izdajnici su u Srbiji ipak nešto malo brojniji od onih koji bi želeli da im sude. To su na kraju shvatili i čelnici Srpske radikalne stranke, navlačeći ponovo onu krinku smernosti zbog koje im je u poslednje vreme i porastao rejting. No iza te obrazine i dalje se naziru prave crte lica ove partije koja jedino živi za trenutak kada bi došla na vlast, i prestala da skriva svoje stvarne namere, zbog kojih povremeno ustuknu čak i oni koji se junače glasajući za radikale.