Suđenje u Hagu i svetska javnost

Zvezda koja gasne

Statični kadrovi, priče koje su zanimljive samo ljudima koji su lično zainteresovani za zbivanja u Jugoslaviji, politički govori bivšeg predsednika i anonimni svedoci ne mogu da se mere s bombašima samoubicama ili s dizanjem ambasada u vazduh. Sa stanovišta (inostranog) medijskog konzumenta, naviknutog na dinamiku, konciznost i atraktivnost, teške i istorijom opterećene balkanske priče više jednostavno nisu zanimljive

DAVNO BILO: Prepuna novinarska soba haške sudnice

U trenutku kada je počelo suđenje Slobodanu Miloševiću, na galeriji za posmatrače bila je velika gužva. Tog dana, 12. februara, za praćenje "procesa stoleća" bilo je akreditovano više od hiljadu predstavnika najvećih svetskih medija, uključujući CNN-ovu zvezdu Kristijan Amanpur i novinare katarske TV Al džazira. Za ulazak na galeriju bile su potrebne dve propusnice – jedna za ulazak u hol i još jedna za samu galeriju. Prvog dana suđenja, bivšeg predsednika SRJ uživo je videlo i čulo preko osamdeset novinara.

Tri i po meseca kasnije suđenje redovno prate samo izveštači Rojtersa, Asošijeted presa, Frans presa, holandskih agencija ANP i GPD, "Njujork tajmsa" i BBC-ja. "Uz jugoslovenske dopisnike, broj novinara dostigne i deset. Većinu mesta na gotovo praznoj galeriji zauzimaju živopisne grupe studenata, učenika i penzionera – turista, od kojih većina odaje utisak da baš ne shvata šta se događa iza staklenog zida", opisuje trenutnu atmosferu u Tribunalu dopisnik Bete Radoša Milutinović. Ako ništa drugo, ovako sumorna slika sasvim sigurno pokazuje da zvezda bivšeg predsednika polako gasne, bar kada je o medijima reč.

PROMENA TEMA: "U početku smo pratili suđenje, čak smo u Hag poslali našeg dopisnika iz Beograda Enja Remondina. Ali, posle toga, priča je jednostavno nestala. Slike su uvek iste, a mi samo čekamo kraj. U Italiji vesti inače dolaze u talasima, iz dana u dan govorimo o istim temama da bi sve one odjednom nestale. Sada je vreme za Bliski istok i ko se uopšte seća Balkana?", kaže za "Vreme" Alberto Romanjoli, urednik spoljnopolitičke rubrike RAI 1. Slično se, po svemu sudeći, dogodilo i kad su u pitanju drugi inostrani mediji – pažnja svetske javnosti jednostavno se pomerila na istok i na razmatranje globalne politike. Suđenje bivšem predsedniku stoga je zanimljivo samo kao šlagvort: "U Britaniji nije bilo polarizacije medija po pitanju stava prema suđenju, a jedini disonantni tonovi tiču se smeštanja tog procesa u širi kontekst, odnosno podsećanja na to da su mnogi bivši predsednici na slobodi dok se u Hagu događa to što se događa. U tome prednjače antiamerički orijentisani listovi kao ‘Indipendent’ i ‘Gardijan’", kaže novinar srpskog servisa BBC-ja Dejan Čalovski. Naši sagovornici iz Francuske, urednik RFI-ja Frano Cetinić i novinarka televizije Frans 3 Mari Klod Vogrik, potvrđuju da se i u toj zemlji suđenje obično pominje na nivou globalne politike: ovih dana moguće je, na primer, pročitati naslove o smislu postojanja NATO-a, a u svakom izveštaju iz Haga novinari postavljaju pitanja o svrsi Tribunala kao institucije i o posledicama "nove internacionalne pravde". Mari Klod Vogrik napominje da je upravo zbog globalnih problema logičnije da se francuski mediji bave recimo pitanjem da li je Zapad bio upoznat s planom o neutralisanju UČK-a nego dnevnim događajima u sudnici.

Što se svega ostalog tiče, priča iz Haga nestala je iz inostranih medija. Svi naši sagovornici potvrđuju da se na naslovnim stranama nije pojavila već jako dugo, a da se svi pomeni procesa uglavnom svode na agencijske izveštaje. U smislu promene tačke interesovanja, možda je najilustrativniji američki primer. Prema rečima kolega na privremenom boravku u SAD, tamošnja publika se o Hagu obaveštava jedino u "Njujork tajmsu" koji ima stalno akreditovanu dopisnicu Marliz Simons, ali se u poslednje vreme nisu mogli pročitati ni njeni tekstovi. "Ostali tu i tamo objave agencijski izveštaj, dok su televizije, uključujući američki CNN, sasvim nezainteresovane. Ne radi se tu samo o Jugoslaviji i o Miloševiću, već o tome da se vesti iz sveta slabo objavljuju, osim ukoliko nisu direktno povezane s vitalnim američkim interesima. Drugim rečima, ako te Amerikanci ne bombarduju ili Buš nije došao u prijateljsku posetu, nema te na vestima, bez obzira na to šta se dešavalo", kaže novinar "Vremena" Dejan Anastasijević, ilustrujući to primerom Toma Brokoa, voditelja CBS-a, koji se nedavno požalio da su mu producenti zabranili da u programu pominje reč foreign (strani), jer su merenja pokazala da gledanost vrtoglavo pada čim se to izgovori. Pored toga, većina američkih nedeljnika je odmah posle 11. septembra preimenovala spoljne rubrike, tako da sada umesto "vesti iz sveta" stoji "rat protiv terorizma". Logično je dakle zaključiti da haški nastupi bivšeg predsednika teško mogu da se nađu u takvoj rubrici.

(NE)ATRAKTIVNOST: Osim promene tema na međunarodnom nivou, a samim tim i u inostranim medijima, glavni uzrok pada interesovanja za ono što se trenutno događa u Hagu verovatno leži u formi samog suđenja.

Statični kadrovi, priče koje su zanimljive samo ljudima koji su lično zainteresovani za zbivanja u Jugoslaviji, politički govori bivšeg predsednika i anonimni svedoci svakako ne mogu da se mere s bombašima samoubicama ili s dizanjem ambasada u vazduh. Sa stanovišta (inostranog) medijskog konzumenta, naviknutog na dinamiku, konciznost i atraktivnost, teške i istorijom opterećene balkanske priče više jednostavno nisu zanimljive. Sve to posebno se odnosi na elektronske medije koji zavise od dinamike i za koje je apsolutno neprihvatljivo da iz dana u dan prikazuju istu sliku ili jednoličan ton. Upravo zbog toga, naši sagovornici saglasni su u oceni da za elektronske medije suđenje praktično ne postoji, dok se štampani još tu i tamo pozabave nekim svedokom ili kratkim podsećanjem na ono što se zbivalo na Kosovu u proteklih nekoliko godina.

Međutim, urednik RFI-ja Frano Cetinić gubitak interesovanja tumači političkim razlozima: "U početku suđenja, komentari su se svodili na isticanje kako je to trijumf pravde, bilo je čak i opširnijih televizijskih izveštaja, ali to je vrlo brzo prestalo. Verovatno onda kada su, videvši Miloševićev nastup, shvatili da je vrag odneo šalu." S druge strane, strani novinari na ovakve teze odgovaraju tvrdnjama da, za razliku od jugoslovenske javnosti, oni baš i nisu impresionirani odbranom bivšeg predsednika. Mari Klod Vogrik tako ističe da se Milošević u ovom trenutku brani znatno slabije nego ranije, ali i da kompletan njegov nastup ne može da oduševi novinare i publiku koji malo bolje znaju istoriju. Oni koji ne spore kvalitet Miloševićevog nastupa spore, međutim, tezu da to utiče na količinu informacija koja se objavljuje. "On je svakako inteligentan čovek, siguran u sebe i u ono što govori, koji očigledno zna šta treba da radi u sudnici. Ali, sve to nije uzrok naše nezainteresovanosti za suđenje, čak naprotiv. Naime, ako on ima dobru predstavu, mi smo više, a ne manje zainteresovani. Za naše čitaoce to je i te kako atraktivno. Mi ne procenjujemo vest sa stanovišta naših stavova o njoj, već sa stanovišta atraktivnosti i važnosti", objašnjava za "Vreme" novinar londonskog "Tajmsa" Majkl Binion. Za ovaj dnevnik zbog toga je bio najinteresantniji prvi Miloševićev nastup u sudnici, kao i prvi dan njegovog unakrsnog ispitivanja – u prvom slučaju pažnju je privuklo predsednikovo arogantno odbijanje saradnje, a u drugom način na koji je tu saradnju ipak prihvatio.

Sve prognoze trenda medijske popularnosti suđenja baziraju se na atraktivnosti budućih svedoka. Kao što se moglo pretpostaviti, najviše pažnje inostranih medija i do sada su privlačili svedoci s političkom težinom, poput Ibrahima Rugove, Mahmuta Bakalija, Vetona Suroija ili, kada je o Britaniji reč, Pedija Ešdauna, bivšeg lidera britanskih liberala. Anonimni svedoci do sada, a smatra se ni u budućnosti, ne mogu da privuku pažnju čitalaca ili gledalaca, pa samim tim ni dodatne komentare ili analize inostranih medija. "Ono što je za sud verovatno normalno, da se pojavljuju nepoznati svedoci, prilično je razočaravajuće i za novinare i za publiku. Inače, Tribunal i ne pokušava da u tom smislu animira novinare, da ih unapred obavesti ko će biti svedok. Ovako, oni dolaze da iskušaju sreću, ili nasumice ili kad im neko nezvanično došapne ko će biti u sudnici", kaže Mari Klod Vogrik, napominjući da će suđenje biti atraktivnije samo ukoliko bude zanimljivijih svedoka ili ukoliko Milošević predoči konkretne dokaze svoje navodne nevinosti. Majkl Binion iz "Tajmsa" smatra da na zanimanje medija za proces u Hagu ne može uticati ništa izuzev smirivanja situacije u svetu i samog završetka procesa, dok ostali sagovornici samo potvrđuju da je stvar definitivno završena i da Milošević više ne može biti vest.

PREDZNANJA: Mnogi konzumenti inostranih medija smatraju da trenutna nezanimljivost Miloševićevog suđenja leži pre svega u neobaveštenosti tamošnjih novinara i nemogućnosti da sve ono što se događalo u protekloj deceniji nauče za kratko vreme. Uostalom, ako se prisetimo novinarskih gafova tokom rata na prostoru bivše Jugoslavije – npr. onog da je srušen most u glavnom gradu Kosova Novom Sadu ili da je bombardovana Titova Mitrovica – potpuno je jasno da se ne može očekivati da svaki izveštač zna ko-je-ko, ko je za koga radio i da li je taj neko uopšte bitan za samo suđenje. Oni novinari koji su ponešto i znali o situaciji na Balkanu, u najvećem broju slučajeva napisali su memoare, ratne uspomene, ozbiljne ili manje ozbiljne analize, dobro unovčili stečeno iskustvo i postali slobodni publicisti. Ostali, iz ovog ili onog razloga prinuđeni da se odjednom bave Hagom, opredeljuju se za liniju manjeg otpora. "Inostrani izveštači se često za savet obraćaju novinarima iz Beograda, ali kako im objasniti ko je Ratomir Tanić i zašto je njegovo svedočenje, u najmanju ruku, irelevantno. Radije nego da se bave svakodnevnim praćenjem procesa i zapetljanim iskazima svedoka, mnogi od njih se, ako mogu, posvećuju razmatranju ‘strateških pitanja’ samog procesa, koje ne zahteva da svakodnevno budu u sudu", kaže za "Vreme" dopisnik Bete Radoša Milutinović.

U takvoj situaciji događa se da način izveštavanja iz Haga utiče samo na smanjenje publike koja će s punom ozbiljnošću pratiti ono što se tamo događa. Primeri izveštaja francuskih "Monda" i "Liberasiona" vrlo su ilustrativni u tom smislu. "Dan posle svedočenja Ibrahima Rugove, ‘Mond’ je objavio tekst o tome da Milošević nastavlja da vrši teror i torturu i u sudnici, a novinar je pisao kao da je pao s Marsa. ‘Liberasion’ je s druge strane napisao da je Milošević bio uverljiv, da vlada materijom i da je ismejao svedoka. Čudno je, naravno, da dva izveštača koja izveštavaju sa istog događaja imaju tako različite impresije. Nekoliko dana kasnije, ‘Mond’ je objavio tekst u kome se na neki način pravda za prethodni izveštaj, navodeći da u Hagu još nije sve tako jasno", kaže Frano Cetinić.

Uprkos tome što sudnica Tribunala nije preterano zanimljiva za inostrane medije, Jugoslavija i ono što se u njoj događalo i dalje privlače pažnju novinara koji pretenduju da se nešto ozbiljnije pozabave likom i delom bivšeg predsednika. Poznato je da se u Beogradu redovno nalazi poneka ekipa BBC-ja koja priprema dokumentarac na ovu ili onu temu, dok svoje emisije za septembar najavljuju francuske televizije ARTE i Frans 3: jedna bi trebalo da bude posvećena isključivo suđenju, a druga će se baviti pitanjem Miloševićeve krivice ili nevinosti, ali ne iz aspekta aktuelnog procesa. Kako god da se stvari posmatraju, Milošević u ulozi optuženika i sopstvenog advokata mnogo je manje zanimljiv od izdanja u kome smo ga zapamtili i mi i inostrani mediji. Odgovor na pitanje zašto je to tako, trebalo bi da podrazumeva i priču o promeni međunarodne situacije, i priču o fenomenu suđenja kao takvog i pogled na upućenost novinara u balkansku epopeju. Međutim, taj odgovor sasvim sigurno mora da podrazumeva i psihološke razloge: gledaoci na svim kontinentima gledali su Miloševića iz dana u dan, na pregovorima, na mitinzima, na prijemima, na vrhuncu moći. Lično nezainteresovanima za ono što je Milošević uradio ili nije uradio, razumljivo je da im dok sedi u sudnici ili drži monologe ne može biti preterano zanimljiv. Naime, čak i oni kojima još nije dosadio (u bilo kom izdanju) odavno više ne veruju u "borbu pojedinca protiv sistema" i nemaju potrebu da se po ko zna koji put uveravaju u njena pravila, tok i ishod. Uprkos svemu u šta iz Haga pokušava da ih ubedi bivši jugoslovenski predsednik.

Nezainteresovanost zainteresovanih

Prema rečima izveštača iz Haga, ono što čudi mnoge u holandskoj prestonici jeste odsustvo novinara s Kosova, iz Hrvatske i iz Bosne pošto se Miloševiću sudi za zločine počinjene nad tamošnjim stanovništvom. Dopisnici albanskih medija iz Brisela dolaze u Hag samo kada je na dnevnom redu neko zanimljivije svedočenje, dok od ostalih medija sa prostora bivše Jugoslavije (koliko smo uspeli da utvrdimo) jedino hrvatska novinska agencija HINA ima stalnog izveštača. "Druge kuće bave se Hagom samo kada je reč o Hrvatskoj. Oni preuzimaju naše izveštaje, a u Hag odlaze samo kada se tamo događa nešto zanimljivije za njih, recimo kada dolazi Martić. Za sada, suđenje Miloševiću ne pojavljuje se na naslovnim stranama, što će se možda promeniti kada na red dođe Hrvatska", kaže za "Vreme" urednik spoljnopolitičke rubrike ove agencije Srđan Baković.

Što se tiče Kosova, suđenje se prati na nivou kratkih dnevnih izveštaja, ali su se u dnevnicima "Koha" i "Zeri" pojavili puni stenogrami posle svedočenja Ibrahima Rugove, Ratomira Tanića ili Vetona Suroija. Radio televizija Kosovo direktno prenosi suđenje, ali taj prenos ne izaziva onoliko pažnje kao u Beogradu. "To gledaju samo penzioneri koji inače sede kod kuće, ali je drugim ljudima uglavnom nezanimljivo. Proces i inače uglavnom ne izaziva veliku pažnju pošto se Milošević ovde smatra unapred krivim, bez obzira na to šta će videti ili čuti u Hagu", objašnjava novinar RTV Kosovo Sulejman Gaši u razgovoru za "Vreme". Prema njegovim rečima, začuđuje i upadljivo odsustvo profesionalnih komentara, analiza kojima bi se bavili pravnici, studenti, stručnjaci za ljudska prava. "Niko se ne trudi da s profesionalne strane utvrdi da li svedoci zaista potvrđuju optužbe protiv Miloševića", kaže Gaši, dodajući da su čak i u slučaju Rugovinog svedočenja javnosti bile zanimljivije političke implikacije nego zasnovanost iznetih teza. Nezvanično saznajemo da sam Miloševićev nastup na Kosovu ne izaziva mnogo reakcija i da se mediji uopšte ne bave njegovim psihološkim stanjem, osmesima, pokretima ruku i uopšte svim pratećim atrakcijama koje u užoj Srbiji i te kako privlače pažnju.


Statistika

Ukoliko na internet pretraživaču Google pokušate da pronađete sve sajtove na kojima postoji reč "suđenje" rezultat je 11.700.000 "pogodaka". Ako se ima u vidu da se to odnosi na sva moguća suđenja u svetu, cifra od 84.400 koja otpada na suđenje Miloševiću deluje više nego impresivno. Poređenja radi, haški procesi protiv Tihomira Blaškića, Radislava Krstića, Gorana Jelisića ili Biljane Plavšić nalaze se na ukupno 2330 (Blaškić), 1900 (Krstić), 551 (Jelisić), odnosno 3550 (Plavšić) sajtova. Grad Hag nalazi se na ukupno 809.000 sajtova, od čega na njegov pomen u kontekstu suđenja Miloševiću otpada 62.700 – pošto je Hag turističko mesto, prestonica Holandije, sedište više značajnih međunarodnih institucija, opet može da se zaključi da interesovanje za Miloševićevo suđenje postoji. Međutim, ukoliko se ima u vidu da se ime bivšeg predsednika nezavisno od suđenja nalazi na čak 179.000 sajtova, sve aktuelne cifre ipak pokazuju pad zanimanja za ono što se s njim događa. Tim pre što se većina sajtova u vezi s procesom odnosi na sam početak suđenja ili na njegov dolazak u Hag, a vrlo mali procenat na svakodnevna zbivanja u sudnici.

Iz istog broja

Osiromašeni uranijum – A-bomba XXI veka (5)

Radioaktivna budućnost

priredio: Aleksandar Ćirić

Popis stanovništva u Hrvatskoj

Fale Srbi, al’ fale i Hrvati

Tatjana Tagirov

Piralen u Kragujevcu

Zakasnela dekontaminacija

Milovan Ristić

Spomenik Ministarstva pravde

Care, care, koliko je sati

Slobodan Kostić

Priča sa naslovne strane - više od igre

Batić u prvoj ligi

Dragan Todorović

"Vreme" istražuje

Naš hotel u Atini

Jovan Dulović

Politička kriza

Skupštinski inženjering

Milan Milošević

Lik i delo

Mateja Kežman

Nikola Žarković

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu