"Evo, već pripremamo ruke za vakcinu ako je dočekamo! Slovenija i Hrvatska će sigurno to obaviti ranije, što se možda pokaže kao pravi, suštinski smisao i vrednost članstva u EU." Ovo je, između ostalog, pisalo u mejlu koji mi je dvadesetog novembra prošle godine poslao Teofil. Rekao bih da on u životu nije napisao tekst koji je tako brzo tako loše ostario. A napisao je samo ono što sam mislio i ja, a vjerujem i mnogi drugi. Onda. Jer onda, to jest novembra prošle godine, svi smo mi mislili da je Europska unija nešto u što se čovjek u teškim vremenima može pouzdati.

A evo, sredina je aprila, a ja još nisam ni blizu tome da dođem na red za cijepljenje, dok su u Srbiji cjepivo dočekali i brojni građani Europske unije. Istina, moji su roditelji u Ljubljani nedavno cijepljeni prvom dozom, i moja žena kao profesor također, ali to ne umanjuje ni moje razočaranje ni zaprepaštenost čitavom situacijom. I dok me moj stric nagovara da se dođem cijepiti u Novi Sad, i dok čitam kako Hrvat u Beogradu može birati kojim će se cjepivom cijepiti, sve teže mi je samome sebe objasniti što se dešava. Zapravo se, dok to pokušavam, osjećam baš kao kad u Ljubljani, prvi put u mom životu, 13. aprila zapadne snijeg, a ja moram odgovarati na već odavno spremno pitanje moje punice: "Zete, gdje ti je sad to globalno zagrijavanje?"

Kako, naime, objasniti ovo naše ludilo, a da to objašnjenje negdje na pola puta ne skrene u teoriju zavjere, u kojoj i najbizarniji detalj – kao snijeg u aprilu, i kao kilometarske kolone Slovenaca i Hrvata na Batrovcima koji čekaju na ulaz u Srbiju i na svoju dozu cjepiva – postaje najlogičniji dio jedne vrlo proste i razumljive priče.

Da bi se pronašao smisao u ovom besmislu, čovjek naprosto mora iz mjeseca u mjesec izvoditi sve drskije misaone akrobacije, koje već opasno liče na one pomoću kojih se u neka bolja vremena ostarjele žitelje Fejsbuka uvjeravalo da svijet vodi šačica masona koji su uistinu vanzemaljci i, naravno, Židovi, te da nas ti isti ljudi, znači masoni, vanzemaljci i Židovi, planski uništavaju potresajući po nama iz zraka otrove koji nas pretvaraju u homoseksualce. I, naravno, Židove.

Jer kako bez takvih misaonih akrobacija objasniti to što su usred pandemije od svih ljudi na svijetu upravo Slovenci našli vremena i želje da odnekud izvuku šešeljevske karte Balkana sa Velikom Srbijom, Velikom Hrvatskom i Velikom Albanijom, koje kao tri nažderana vuka odmaraju nakon što su za ručak progutale Sjevernu Makedoniju, Kosovo te Bosnu i Hercegovinu? Kako objasniti to što usred najsmrtonosnijeg vala epidemije u Bosni i Hercegovini čitav region diskutira o tome može li se ta nesretna zemlja raspasti na miran način?

Zato i ne čudi što se mnogi danas ne pitaju više "Kako objasniti?", već se pitaju "Zašto objasniti?". Pitaju se zašto bi uopće tražili racionalno objašnjenje za nešto toliko pomjereno, zašto bismo u takvom ludilu mi tražili bilo kakvu razumnu logiku. Kome to treba, pitaju se. Kome treba da zna zašto nas Srbi cijepe, a Slovenci razgraničavaju? Kome treba da zna zašto u utorak 13.aprila u Ljubljani pada snijeg, nakon što je padao i u utorak 6. aprila?

I na neki način imaju pravo. Jer, zar nismo svi mi već odavno digli ruke od svega, pa kao moj drug 13. aprila na pitanje svoga sina: "Zašto opet pada snijeg?", odgovaramo: "Jer je krizni štab odlučio da će od sad pa do daljnjeg svakog utorka padati snijeg." Ili jednostavno parafraziramo Johnyja, pjevušimo "Zima je čak i u aprilu, trinaestog ili bilo kog drugog" i gazimo dalje.

Da, možda smo mi stvarno digli ruke, ali možda je upravo to najveća opasnost koja nam prijeti, veća čak i od same epidemije. To da će naša stvarnost sad pa sad postati toliko luda i izopačena da je mi uskoro ne samo da nećemo moći objasniti, nego ćemo izgubiti i ono malo preostale želje da je objasnimo. Što je najvjerojatnije i cilj svega ovoga. Jer svaka nova sumanuta politička karta ili svaki novi budalasti tvit Janeza Janše, kao i svaka nova uvrnuta izjava Aleksandra Vučića i svaki novi salto mortale u njegovom odnosu prema virusu i epidemiji, iliti prema Kosovu te Bosni i Hercegovini, samo su nagomilavanje ludila na kamaru. Kamaru koju mi uskoro nećemo moći više raskrčiti.

I to je ono što se upravo dešava. Mi smo sve umorniji od neprestanog povezivanja niti jedne rasute priče, nagomilane svim i svačim. Sve umorniji smo od nadglasavanja gomile objašnjenja koje kolaju portalima i društvenim mrežama, po pravilu jednostavnijih, logičnijih i uvjerljivijih objašnjenja od naših. Sve umorniji smo od te kamare ludila pa sve više bježimo od nje, ne bismo li tako sačuvali barem sebe ako već ne možemo druge. Pametniji popušta, govorimo, iako znamo da su tvorci ludila našim uzmicanjem postigli svoje i iako smo ne tako davno na sličan način bježali od ludila, e da bi se narednih dvadeset i kusur godina batrgali sa njegovim posljedicama.

Zato valja sve vrijeme imati na umu da nipošto nije slučajno što su glavni akteri ovog sadašnjeg ludila stasali upravo u devedesetima i da oni danas, u još istaknutijim ulogama nego tada, posve svjesno djeluju po istom principu kao što su djelovali onda.

Jer princip ludila je uvijek isti, a sve ostalo – pa čak i epidemija – samo su nijanse.