Razgovor sa Rakanom Rašedatom (Rushaidat) radila sam nakon igranja predstave Blue moon satiričnog kazališta Kerempuh u Ateljeu 212. Blue moon je dramatizacija istoimenog romana Damira Karakaša u režiji Borisa Liješevića. Pisala sam nakon premijere o predstavi za "Vreme".

Rakan Rašedat je stoprocentni glumac – histrioničan, igra uvek bez ostatka. Jedan je od najnagrađivanijih hrvatskih glumaca i jedan od retkih koji su izuzetni u različitim žanrovima, pre svega svestan da je neophodno predati se do kraja kako bi upoznao samoga sebe.

Ova priča zapravo počinje jednim razgovorom sa Rakanom u kojem govorimo o za njega važnim pozorišnim procesima i zato ovaj intervju otvara Boris Liješević – reditelj nas uvodi u priču glumca:

"Isprobavam razne stvari dok radim, pošto rezultat procesa može da se krije na neočekivanim mestima … na kraju – ko zna šta stvara odnos između reditelja i glumca i kako se dolazi do ideje? Nema tu mnogo mistike, najvažnije je da se predstava stvara na probama. Slobodan odnos prema materijalu i slobodne improvizacije na motive iz materijala koje služe da proizvedu asocijacije ili pruže bolje razumevanje dramske situacije jeste ono čime se najviše koristim dok radim. Improvizacije okupe tim oko materijala, uvode ekipu u proces koji se neće svoditi na izgovaranje teksta, već koji će osloboditi probe od formalne i često neproduktivne podjele na čitaće i mizanscenske probe."

"VREME": Počela bih priču o onome što si mi rekao na šoukejsu u Zagrebu, pošto sam odgledala Pansion Eden, koji je Arpad Šiling režirao u Zagrebačkom kazalištu mladih (ZKM), elem, tada sam pitala kakav je bio rad sa Šilingom i rekao si da je nakon rada sa Liješevićem, Šiling: ok but, just ok. Iz tog konteksta, interesuje me kako si profesionalno rastao?

RAKAN RAŠEDAT: I dalje tako mislim za ono što sam rekao. Po mom mišljenju, ljudi bi trebalo da dolaze u kazalište da im se nešto dogodi. Da se nešto dogodi na sceni i u ljudima u publici. Da bi se nešto dogodilo, treba proći proces koji nije školski, proračunat i precizan.

Proces sa Borisom Liješevićem bio je potpuno suprotno od toga, bio je to pravi kazališni proces, sa puno emocija, jer nam je bilo stalo da probamo to na što bolji način napraviti. Prebacit roman u kazališnu predstavu nije jednostavno, Boris je spretan u tome, ima mnogo iskustva. To je važno jer tekst mora postati dio našeg tkiva, tkiva izvođača. Svašta se u tom procesu događalo i bilo je veoma zanimljivo. Nakon dva mjeseca čovjek je izmoren, iscrpljen i ima osjećaj da mu se dogodilo nešto čega će se sjećati cijeli život. Zato kada igramo Blue moon, stvari koje se dešavaju na sceni, unutar igre, plod su upravo zajedničkih sudara i traženja.

Sa Šilingom se sve znalo unaprijed, više se osjećaš kao izvođač radova. Svaka čast Šilingu, on je jako spretan reditelj, ali sebičan sam i mene ne zanima toliko rezultat koliko sam proces, ono što je autentično.

Čini mi se da je u radu sa Liješevićem vrsta neizvesnosti i žestokog ritma ono što je ključno.

Da, Boris je srčan čovjek. Mene je iznenadilo što on ulazi u proces i stvarno ne zna što će biti na kraju. Zaista je iskren i zaista ne zna kamo idemo. Znam da to neke ljude smeta jer to je hod po rubu… ali meni je to uzbudljivo i zato mislim da je Boris Liješević veliki redatelj, zato što govori "živio neuspjeh" – hoću da kažem – ne boji se nepoznatog i kreće otvoreno u ono u šta vjerujem, u proces.

Moraš riskirati kada radiš, a ljudi jako često kalkuliraju.. mislim da je to uvijek bilo tako…Nije to zato što su svi danas kako na traci… nisam sklon tom vjerovanju. Vjerujem da je čaša polupuna, optimist sam. Ne volim one priče: joj, kazalište nije nikad bilo loše kao sada!

Tu priču sam čuo prije pet godina, prije deset godina, prije dvadeset godina… Kolege su mi rekle: znaš šta, mi smo to slušali prije četrdeset godina. Uvijek bi netko došao i rekao: nikad pozorište nije bilo loše kao danas… Jednostavno ima dobrih i loših predstava i to je to. Kazalište dobro stoji.

Opet, kada smo razgovarali na šoukejsu, rekao si kako je neko iz Lorencijevog tima kada ste radili ‘Ajhmana u Jerusalimu’ u ZKM–u, tebi rekao da ne brineš jer predstava je uvijek pametnija od nas samih…

Tako je, Branko Rožman, kompozitor iz Lorencijevog tima mi je to rekao. Ta ekipa: Rožman, Branko Hojnik i Matic Starina, Lorencijev dramaturg, zaista su nevjerojatni. To je jedna skupina mudraca. Oni svi različito misle, to je meni fascinantno bilo vidjeti, tako na hrpici – ljudi koji stvaraju godinama predstave zajedno ne slažu se oko stvari, ali stvaraju zajedno. Oni su čitav proces posmatrali sa takvim mirom. Bio sam bio u panici, rekao sam: ljudi, moramo nešto napravit. Onda mi je Rožman rekao: predstava je pametnija od nas. To je njihov koncept.

Ti si bio kao mladić u učilištu Zagrebačkog kazališta mladih, dakle – u glumačkoj školi pre Akademije. Legenda kaže da se već tada znalo da ćeš biti veliki glumac. Šta te odvelo glumi?

Oduvijek sam imao glumački instinkt, zapravo – kao mali sam se maskirao i zabavljao goste, onda u osnovnoj školi na satu razredne zajednice zabavljao razred… ali, nisam mislio da ću se time baviti. U jednom momentu je Vlado Krušić, izvrstan pedagog koji je odgojio mnoge generacije, radio audicije po svim osnovnim školama u Zagrebu i izabrao bi grupu od desetak najboljih. To su često bila djeca koja nemaju pojma o kazalištu, a takav sam bio i ja. Najviše sam bio na cesti (smeh). Kada je došla razredna i rekla da ćemo ići na audiciju, posprdno sam se nasmijao i pitao: "Tko je taj?"

No, ona je rekla: "Ti bi baš morao ići, jer stalno zabavljaš razred, ako ne odeš dobićeš jedinicu iz hrvatskog." I tako sam primljen, a te godine je primljen i Franjo Dijak, tamo je bila Olga Pakalović, Damir Orlić… sjajan tim koji je završio Akademiju kasnije. Tamo smo se spojili, išli na seminare i samo je rasla ljubav. Jednog dana Franjo Dijak me pita: "Je’l ti ideš na Akademiju?" Idem, zašto ne. (smeh)

Setila sam se kako mi je Mira Furlan rekla da je njoj u to doba Akademije izlazak na scenu bio epifanija. Na sceni zaista možeš mnogo, pripadaš onoj vrsti koja je izvrsna u komediji i tragediji, punokrvni si glumac, po mom doživljaju. Šta je za tebe izlazak na scenu?

Imali smo prije svega dobar odgoj, pogotovo na učilištu ZKM-a, bolji nego na Akademiji; osim saradnje sa nekoliko profesora, uglavnom sam bio nezadovoljan i u sukobu sa njima.

Priprema i disciplina su važne, išli smo na seminare, morali smo pisati, analizirati, radili smo klaunove, maske, razne stvari…fino smo odgojeni prije Akademije na učilištu ZKM-a. Kako sam na Akademiji doživio razočaranje, onda sam van nje potražio smisao, tako da sam išao na sve seminare na koje sam mogao: No teatar, Metod acting, Čehov metoda… po principu: samo mi daj da učim….I vrlo brzo sam došao do toga da jednostavno moraš probat sve.

Meni su se smijali, imao sam već nagradu Hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca kada sam riješio otići u dječije kazalište. Ljudi oko mene su govorili: "Zašto? Ti si etablirani dramski glumac." Onda sam rekao, citirajući Stanislavskog – da kazalište za djecu mora biti bolje od dramskog… zato idem tamo, iskrenija je publika i dobro im se davati. Proveo sam u kazalištu za djecu devet godina, ujutru bih igrao za djecu, a uveče sam išao u Gavellu, Exit… igrati za odrasle. To mi se toliko svidjelo da sam počeo sve uvjeravati da bi svi to trebali proći.

Igrao si u Trešnji, Exitu, Gavelli, Kerempuhu… Deo si ansambla Zagrebačkog kazališta mladih.

Htio sam biti slobodnjak i bio sam na početku, ali je danas to nemoguće pošto su institucije zatvorile vrata slobodnjacima. Osim ako nisi Rene Bitorajac ili Goran Navojec, koji imaju i televizijske karijere. A mene televizija nikad nije zanimala…

Igrao si na filmu..

Jesam, kod Bobe Jelčića, Nuića… Imao sam dosta uspjeha, ali film nije kontinuitet. Mi nismo Amerika gdje je to peta industrija… To je skroz drugo tržište, logika, a i nisam ljubitelj seta, ne sviđa mi se toliko. Kazališni proces mi je čaroban.

Kakva je pozicija imati svoju kuću? Pogotovo što se ansambl ZKM–a smatra izvrsnim.

To se fino poklopilo. Moja prva scena je bio ZKM, na učilištu, tamo su bili: Vilim Matula, Rene Medvešek, Ksenija Marinković… sjajan tim. Dolazili su da režiraju Mađeli, Taufer i Miler, redatelji koji su radili nešto novo. ZKM se uvijek dičio disciplinom i ravnopravnošću i držali su se toga da ansambl mora biti čvrst. Ta tradicija se održala do danas. Vlada disciplina i ne može se dogoditi da netko dođe pijan na scenu, da netko igra iz ego tripa… To kazalište ima repertoar koji je lepeza – predstave za djecu, tinejdžere, dramsku scenu…

U predstavi Olivera Frljića Jazavac u Kerempuhu govoriš o svom poreklu, a po ocu si Jordanac. Na koji način je to deo tvog identiteta?

Rođen sam tamo, bio sam u Jordanu dva puta kao dijete, odrastao sam slušajući oca kako govori arapski, majka isto govori arapski, budući da me rodila tamo, živjeli su jedno vrijeme u Jordanu… Majka je potpuno preuzela arapsku kuhinju, tako da sam zapravo odrastao na miksu arapske, mediteranske i naše, kontinentalne kuhinje. Moja majka je iz Bilogore i tu su nastale sulude kulinarske kombinacije, ta hrana me uvijek okruživala. Sjećam se kad je humus postao popularan, bio sam u fazonu: šta vam je, ljudi, ja to od djetinjstva jedem za doručak (smeh), masline, humus, sir, patlidžančići punjeni orasima… to i crni čaj.

Kao iz bajke.

Da, a meni je to bila normalna stvar. Hrana, jezik… i uvijek sam gledao šta sam od temperamenta pokupio od starog. Nemam dovoljno tih informacija i stalno vadim iz njega, kažem: moraš mi reći, moram znat… Otac je šutljiv čovjek, ali mi kaže i stvari o mojoj obitelji i onda bolje sebe razumijem, svoj temperament… sjeverni dio Jordana, to je malo specifično.

Ko zna, možda moć pripovedanja koju imaš ide od Arapa.

Moguće, ne znam. Moj otac nije imao tu potrebu. Nisam sklon ići u tom smjeru ili ne daj Bože hvalit se, tako da ne ističem to puno. Samo sam se znao šaliti na taj račun, pa čak i u kazalištu…

Sećam se da mi je u jednom intervjuu pozorišna teoretičarka Mojca Jan Zoran u Ljubljani rekla da joj je prva asocijacija na pozorište miris šminkernice, šta bi bila tvoja?

Ne znam, sve, jer to je toliko veliko… jednom sam se posvađao sa Frljićem oko nekih postupaka koje je koristio, a uživao sam oba puta kada smo radili. On mi je rekao: "Raks, nije kazalište veće od života", a ja sam odgovorio: "Jeste, veće je." Zato što volim teatar, tu sam možda naivan, ali je tako i dalje, tako da je meni kazalište sve. Zato, kada me pitaju: kazalište ili film, pitam se kakvo je to pitanje? Kao da me pitaju: autobus u kojem je gužva ili jedrilica po sunčanom danu, dok me vjetar nosi? Jedrilica, naravno.