Kolumna

Nuspojave

Predator i mala maca

Prisećanja jednog putnika, ili: kako izgleda sraz tranzicijskih mitova i presne stvarnosti

Pa, zar je dotle došlo da ja treba da pišem o tzv. privrednim temama?! Taman posla: niti znam, niti me zanima. Ali, ovo je nešto drugo: ovo je priča o izvesnim, hajdmo reći, tranzicijskim mitovima, i o tome na šta se oni svedu u sudaru s presnom srpskom stvarnošću.

Sećate li se građanina Dević Ilije? Čovek je od pre koji dan u apsu – dobro de, u pritvoru – pa bi svakako voleo da ga se setite, ništa strašnije od toga da sedite u buvari zaboravljeni od svih… Elem, narečeni je glavna persona dramatis u jednoj od famozne "24 sporne privatizacije", štaviše, u "jedinoj u kojoj je oštećen investitor, a ne država", dakle, u slučaju ATP Vojvodina. On je, naime, taj koji je pre desetak godina kupio dotadašnje društveno preduzeće za međugradski prevoz putnika.

E, tu smo: kod putnika! Ja sam taj, i zato mi je ova priča važna: dobar deo života provodim na točkovima, pretežno autobuskim, a landranje relacijom Novi Sad – Beograd mi je, štono se kaže, "dnevna rutina". Ako vam treba vozni red, samo me pitajte!

To s Devićevom privatizacijom počelo je dobro, bar za putnike (tzv. mali akcionari u firmi, naime, još su se tad žalili na navodne Devićeve marifetluke): ATP je kupio nove, udobne autobuse, naprosto se nekako prolepšao, i rado sam koristio njihove usluge. Treba da imate u vidu da na relaciji NS-BG vozi mnogo firmi, tj. oštra je konkurencija, a nije li konkurencija majka svakog zdravog kapitalizma? Kako god, da ste mene tada pitali, rekao bih da je Dević pozitivni junak srpske tranzicije, a to je oblast u kojoj, bogme, debelo fali pozitivnih junaka…

Pa dobro, šta je onda krenulo po zlu? Ekonomisti će to reći svojim žargonom, kriminolozi svojim, a ja bih rekao da je proradio efekat zinuća dupeta, da prostite. A to je umelo da upropasti i mnogo veće i lukavije igrače. Elem, Deviću & co. najedared nije bilo dovoljno da prevoze putnike u zdravoj konkurenciji s drugima: prohtelo im se da rentiraju monopol. A to je uvek najslađa para – dok traje.

Ovakvi poduhvati, dakako, ne ostvaruju se samostalno, nego u zgodnoj sprezi s nosiocima političke moći, u konkretnom slučaju s gradskom vlašću, koja se tada zvala radikalska, a sada se zove naprednjačka (sa svim Gojkovićkama, Mirovićima i ostalim Vučevićima koji uz to idu). Plan je bio ovakav: proglasiti postojeću Međumesnu autobusku stanicu (MAS), u vlasništvu gradskog saobraćajnog preduzeća, ergo grada samog, za nepodesnu – mada je gradu i građanima donosila ogroman prihod, a pri tome je locirana na mestu idealnom za potrebe ogromne većine putnika – a Devićevoj ATP Vojvodini dati da na livadi u njenom vlasništvu, poprilično bogu iza đonova, izgradi "novu, savremenu stanicu", kojoj bi bio obezbeđen monopol na servisiranje međugradskog prevoza. I eto Iliji radosti, i eto sitne, razveseljavajuće koristi svima koji bi mu u tome nekako pomogli, a vi putnici, da prostite, odjebite, a ti, javni interesu i vi, javni prihodi, takođe malko odjebite! Plan je bio lepo razrađen, potpisani su izvesni ugovori doduše sumnjive validnosti – sve se to još raspetljava po raznim sudovima – petljano je nešto i po urbanističkom planu grada ne bi li se najednom pokazalo kako je Novom Sadu baš neophodna nova stanica i to, gle ti zgode, baš tamo gde bi Dević Iliji slučajno jaaaako odgovaralo etc.

Čitava je stvar, međutim, nakon dužeg preganjanja i natezanja, na koncu neslavno krahirala. Devićevi "pokrovitelji" morali su da podviju rep, grad je odustao od nasilnog izmeštanja prevoza na Devićevu utrinu, i od tada se ne mere dihat od njegovih žalopojki – koje su, eto, došle i do EU, do Strazbura, do neizbežnog Kacin Jelka i ko zna gde sve ne – a Dević je uz sebe, đavo će znati kako, dobio armijicu medijskih i drugih opslužitelja koji neprestano trube o Strašnoj Nepravdi koja da je njemu, The Investitoru, nanesena. Sve se to, međutim, bazira na sasvim netačnim ili nevažnim premisama, ili iz potpuno izvitoperenog konteksta. Evo samo jednog primera: kad god se o njegovom slučaju piše, novinari na kraju dodaju, podsećanja radi, kako je to onaj što je, siromah, izgradio novu stanicu, ali "stanica nikada nije proradila", jer mu neke zle čike i tete to nisu dozvolile.

To je, međutim, notorna, bezobrazna laž: Devićeva stanica i te kako je proradila! I radila je neometano sve dok je sam nije zatvorio! ATP je otvorio stanicu, ali nju niko – ko nije baš morao – nije želeo da koristi. Ni putnici ni prevoznici! Evo, ja prvi: prestao sam da koristim usluge ATP-a onog dana kad je prebacio svoje polaske na novu, besmislenu stanicu, i više im nikada nisam dao ni žute banke… Tako su se ponašali i mnogi drugi putnici, a prevoznici su ih naprosto sledili: niko nije bez preke potrebe išao "kod Devića", stanica mu je zvrjala avetinjski prazna. Svedočio sam i ovakvim prizorima: tri busa polaze iz Beograda za Novi Sad, dva su puna, a onaj treći, ATP-ov, skoro prazan, unutra smo nekolicina neupućenih, pošto niko nije blesav da se drnda na tu njegovu poljanu… I posle se ti pitaj da "zašto je ATP bankrotirao"?!

U čemu je onda "krivica" i grada i sveta i boga oca prema nesretnom Deviću? U tome što nije hteo, mogao ili uspeo da silom natera sve nas da zamandalimo postojeću stanicu i postanemo obavezni klijenti mister Ilije! Što, nismo, dakle, podelili s njim i njegovim (verolomnim?) jaranima njegov rentijerski san…

Tako je to, dragi moji, onomad bilo. Sve ostalo je falš tranzicijska mitologija i posramljujuće loše novinarstvo, koje od predatora pravi slatku malu macu, žrtvicu nepravde.

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu