U jednom od svojih prvih istupa u javnosti, novoizabrani ministar pravde Nikola Selaković, mladi kadar (29 godina) Srpske napredne stranke koji stiže iz univerzitetskih redova, pomalo nespretno nereizabrane suce i tužioce koji se odlukom Ustavnog suda vraćaju u sistem stavlja u "podelu na četnike i partizane". Pa kaže: "Hajde da prevaziđemo te podele koje sada postoje među sudijama i tužiocima. Nažalost, u jednom trenutku u državi je postojala takva politička volja da se naruši jedan od osnovnih principa savremenog društva, a to je stalnost i nezavisnost sudijske i tužilačke funkcije. To je u potpunosti uzdrmalo stabilnost institucija Srbije. Stalnost sudijske funkcije je ključ stabilnog pravosuđa. Ono što mogu da kažem i ono iza čega mogu da stojim, jeste da ćemo težiti maksimalnoj stalnosti, nezavisnosti i stabilnosti sudijske funkcije."

Njegovi prvi istupi ohrabruju, a posebno najava da će od (još aktualnih) članova Visokog savjeta sudstva (VSS) i Državnog vijeća tužilaca (DVT) tražiti da mu objasne na koji su način donosili odluke prilikom reizbora sudija i tužilaca i kako će vratiti poverenje građana i stručne javnosti u srpsko pravosuđe ("Politika", 1. 8. 2012), te konstatira da je "Srbija gladna pravde".

Odmah valja konstatirati da novom ministru i njegovom timu – imena još ne znamo, pa se sve ministrove najave mogu uzeti samo s još ničim potkrijepljenim optimizmom – neće niti uobičajenih sto dana, koliko se čeka da se počne s kritikama, biti dovoljno da se eventualni prvi pozitivni pomaci pokažu.

DOČEK ZA MINISTRA: Dočekala ga je potpuno kaotična "nova mreža" sudova i tužilaštava, a podaci koje je prethodna ministarska ekipa ostavila iza sebe nisu ni izdaleka dovoljni za makar i paušalnu procjenu: koliko sve košta, koliko je građanima dostupna pravda (ma što to značilo kod nas) i koje su greške učinjene u protekle tri godine. Tu će svakako nešto trebati mijenjati, ali kako – ne zna nitko i možda su u tome utješni "rumori" (izraz koji, inače, znači govorkanja, preuzet od Dušana Petrovića, bivšeg ministra pravde, pa ministra od narodnog kruha za 44 dinara) da će se mrežom sudova i dalje baviti jedan od savjetnika u Ministarstvu pravde koji je cijelu tu kašu i zakuhao, na oduševljenje "reformatora".

Dočekao ga je i "personalni kaos": najprije su Nata Mesarović, Boško Ristić i Snežana Malović s poslušnom ekipom "nezavisnog" tijela (isto vrijedi i za sudije i za tužioce, tek je u Nati Mesarović razlika) – nakon što su pametni zakoni pametne skupštinske većine to omogućili – prekinuli stalnost sudske funkcije, izabrali neke nove i stare sudije i tužioce, a odbacili "neke" stare, njih oko 800. Onda su se, nakon petljavine Ustavnog suda koji se tad nije htio baktati s inicijativama o preispitivanju ustavnosti te činjenice, dogovorili da silne ustavne žalbe nereizabranih ponovo rješava VSS, sad u stalnom sastavu. Potom je VSS-u trebalo više od godine da to i obavi; posljednje odluke, među kojima i ona o nereizboru predsjednice Društva sudija Srbije Dragane Boljević, nereizabranima su dostavljene prije desetak dana, nakon što je Ustavni sud Srbije donio odluku o vraćanju velikog broja sudija i tužilaca u sudove i tužilaštva u kojima su bili prije nego što su im Nata i Slobodan Radovanović (kasnije Zagorka Dolovac) dali "šut-kartu" iz pravosuđa.

Sve to uglavnom je već poznato čitaocima "Vremena". Ustavni sud će u septembru, prema najavama, odlučiti o ostalim žalbama koje će pristići, jer – upravo je VSS silno kasnio s postupkom i izradom odluka (koje prvi puta, kad je skoro hiljadu ljudi "škartirao" u decembru 2009. godine, nije čak niti personalizirao, već je na adrese "škartiranih" poslao okružnicu!).

Upravo u toj činjenici treba tražiti i odgovor na pitanje kad će cijela saga sa sudijama i tužiocima završiti. Neće, sasvim sigurno, istekom roka od 60 dana koje je Ustavni sud dao VSS-u i DVT-u da bi dosad vraćene vratili u njihove sudove.

REALNOST: Prvo, ne zna se više koji su njihovi sudovi: na natječaju prije tri godine, sudije i tužioci kandidirali su se za sud istog ili višeg ranga od dotadašnjeg, a mreža sudova je u međuvremenu izmijenjena. Tako više nemamo općinske, već osnovne sudove, nemamo okružne, već više sudove, imamo apelacione i Vrhovni kasacioni sud, umjesto dotadašnjeg Vrhovnog suda Srbije; njihove nadležnosti također su prilično izmijenjene.

Drugo, valja formalno napraviti novu sistematizaciju za sve te sudove, a valja vidjeti i koliko se nereizabranih, a sada ustavno vraćenih, uopće želi vratiti na sudsku funkciju. Dio njih se premjestio u advokaturu, dio u neke firme i poduzeća, dio je otišao u penziju, nekolicina ih se ozbiljno razboljela, ili čak umrla, ili čak počinila samoubojstvo. Valjat će, dakle, napraviti i neki formalno-propisni okvir u kojem se sudijsko ili tužilačko dostojanstvo (u svakom smislu) vraća svima, a da se tek potom ustanovi koliko će se njih stvarno i vratiti i u koje sudove i tužilaštva.

Tek potom će moći biti, ako bude političke volje, dakako, učinjeno ono što se unutar sistema – a ne s ovakvim tektonskim potresima – trebalo učiniti: zaista, ali ovoga puta na temelju jasnih kriterija i vrednovanja nečijega rada, iz sudačkih i tužilačkih redova odbaciti one koji su doista sramota za profesiju. A takvih ima, i to znamo, ali je zbog jednog dijela takvih i zbog sasvim proizvoljnog mišljenja ljudi koji su zasjeli na vrh sudbene i tužilačke vlasti nastradao veliki broj časnih i profesionalnih ljudi.

E sad – tko god što prigovarao Ustavnom sudu, zbog kolebljivosti ili političkog oportunizma – valja cijelu stvar zaključiti onom narodnom: "Bolje ikad, no nikad" i u svemu tome sagledati na što su dojučerašnji tzv. reformatori doveli kompletan pravni sistem. Doveli su ga u stanje stalnog pritiska (bivše, za novu je još rano, iako je i vjerojatno, govoriti) izvršne vlasti, stalnog straha i sukoba u glavama neosnovano izabranih i neosnovano neizabranih.

RASKOL SA USTAVNIM SUDOM: Prije no što se time pozabavimo, valja se prisjetiti i zvaničnog pokušaja discipliniranja Ustavnog suda; o nezvaničnima se u kuloarima već dovoljno govorilo, pogotovo u posljednje vrijeme o slučaju ustavnog suca Tomislava Stojkovića i upozorenja Fonda za humanitarno pravo Nati Mesarović i Snežani Malović da je isti (iz kvote Vrhovnog kasacionog suda) navodno sudjelovao u otmici jednog "domaćeg" Albanca krajem 90-ih godina. FHP je to dvjema vlasnicama reforme pravosuđa prijavio u februaru 2011. godine, a priču je Bojan Tončić, novinar e–novina, objavio tek ovih ljetnih dana: obje su zamolile (to i šefica FHP-a Nataša Kandić potvrđuje) da se s time ne ide u javnost, a one će to riješiti. I tako do danas…, eno je ustavni sudija Stojković i danas u svojoj ustavnoj togi (još se ne zna što su, a navodno jesu, postupali u Ustavnom sudu povodom njegovog slučaja), a njegova supruga je – iako su nepotizam navodno protjerale dvije prve dame srpskog pravosuđa – šefica kabineta Nate Mesarović.

Zvanično, dakle, ista Nata Mesarović je 17. maja 2010. godine Ustavnom sudu Srbije, tadašnjoj predsjednici Bosi Nenadić (danas je predsjednik dr Dragiša Slijepčević), uputila zahtjev za izuzeće ustavne sutkinje Olivere Vučić, zbog toga što je na sjednici održanoj četiri dana ranije na odluku da ne zastane s postupkom odlučivanja o žalbama nereizabranih sudija (sve da bi sebi VSS kupio vrijeme za naložene odgovore na te žalbe), ona iznijela izdvojeno mišljenje, koje je inače uobičajeno u pravilima po kojima radi Ustavni sud. Mesarovićeva je tad, u svom zahtjevu, navela da je sudija Olivera Vučić (a poziva se na izvještaje iz medija odmah nakon objavljivanja, u svim ostalim slučajevima čekala je zvaničnu dostavu; ponekad je čak i tvrdila da zvanično nije dobila dopise nadležnih organa, poput onog zaštitnika građana Saše Jankovića o dometima reforme) na sjednici Ustavnog suda 13. maja te 2010. godine "iznela niz netačnih tvrdnji koje su se odnosile na VSS, a koje tvrdnje se tumače kao njeno prethodno izjašnjenje i davanje mišljenja u predmetima o pitanjima u kojima Ustavni sud treba da odlučuje u narednom periodu".

Ustavni sud je zahtjeve VSS-a, koji se, u prijevodu na srpski, svode na nerad i zanemarivanje vlastitih obaveza, odbio u vrijeme ono; danas izdvojeno mišljenje od 12. maja 2010. godine sudije Olivere Vučić s argumentima iz prve reformske pravosudne godine, stoji i danas, gotovo tri godine poslije, samo ga nadležni moraju pročitati.

ČUDA IZ KULOARSKIH ARHIVA: U cijeloj toj priči, "Vreme" je došlo do izvjesnih materijala. Jedan – vrlo pouzdan izvor kaže da je u vrijeme kad se tek odlučivalo, dakle krajem 2009. godine, o reizboru tužilaca i sudija, na jednom stručnom skupu u jednom gradu, na kafanskom stolu ostavljena bilježnica. Tvrde korice, format A4, s raznim primjedbama o raznim ljudima, kandidatima za buduće reizabrane ili nereizabrane. Nakon kratkotrajne konfuzije, u kojoj se ustanovilo da ne pripada nekom za koga se pomislilo da bi možda moglo, ustanovilo se da je to "pismeno" vlasništvo jedne sutkinje, ujedno i članice VSS-a. Čovjek koji je to našao, vidio o čemu se radi i provjerio kod kolega i prijatelja da li je "crna knjiga" njihova (a nije bila), ustanovio je vlasnicu i vratio joj istu.

Logično pitanje je zašto odmah tu "crnu knjigu" pravosuđa, sasvim nelegalnu i relativno intimnu, nije fotokopirao. Nije, bilo ga je strah za vlastitu poziciju, znao je s kime i sa čime ima posla.

Tek ovih dana pojavljuju se dijelovi jedne od "crnih knjiga" iz tog doba, u kojima je zajednički imenitelj to da su izvori informacija – ne BIA, iako je i ona, zloupotrebom pravosudno nadležnih, imala ulogu – neki Paja, suprug nereizabrane sutkinje koja je naknadno postala faktor u Ministarstvu pravde, pa jedna sudija Branka, pa svašta još; nadležni su znali i znaju i danas tko im je bio izvor informacija.

Te informacije, u tabelama sa sudijama iz dva okruga Srbije, navode konkretna imena tadašnjih sudija i tužilaca, pa dodaju izvor – izvjesnu Branku, izvjesnog Paju ili već koga, sasvim nebitno – te nakon toga kvalifikacije i da li ih treba reizabrati ili ne. U tim materijalima, za koje bi im i Franc Kafka, a kamoli ova BIA koja se branila od svoje uloge u cijeloj stvari pozavidjela, imaju dva hita (a riječ je o tek nekoliko fotokopija tog tajnog materijala, u posjedu "Vremena", čije faksimile ne objavljujemo zbog izvjesnih tužbi konkretno opisanih ličnosti; mi, novinari, platili bismo nezakonitost onih koji su se nezakonitošću služili u reizboru).

Prvi hit: za sudiju Okružnog suda u Užicu kaže se, na temelju podataka koje je donio "Paja", doslovno ovo: "Katastrofa, neradnik. Izabrati ga."

Niz je onih koje u Gornjem Milanovcu "ne poznaju dobro", pa se u tabelu uvodi "ok" za reizbor. Ima i onaj jedan u istom gradu koji (izvor koji se samo jednom pojavljuje) kaže: "Ok. Postoji u novinama – POZITIVNO – zaposlio slepog radnika", pa nevještom rukom u idućoj rubrici (koja inače znači u koji sud dotični ide) dvije točkice nacrtane kemijskom olovkom i pojačana strelica, nakon koje je zaokruženo – a što drugo nego "ok".

Imamo tu i "dobrog sudiju, ali zadržava predmete. Nerad", koji je reizabran u viši sud u jednom gradu, imamo i sudiju – zahvaljujući Branki – koji je "iskusan, solidan, velika ambicija, male sposobnosti, OK. Vredan, odgovoran, konfuzan", izabran u apelacioni sud. Imamo i "iskusnu, asocijalnu, nije naklonjena demokratskoj opciji, pozitivno", izabranu u viši sud. Pa onda, imamo sudiju "iskusnog, najbolji rez rada, ima stav, pošten, ima amb. za Apelaciju. Veoma negativno – u prilogu", koji je bio predviđen za viši ili apelacioni sud, ali je netko u toj desnoj koloni koja je značila napredovanje zapisao "apel NS". Nije Nova Srbija, nego Apelacioni sud u Novom Sadu, za neupućene.

Imamo tu i negativce. U Somboru, na primjer, za jednog sudiju (izvor: Branka) kažu: "Bez rezultata, bez autoriteta, inteligentan, lenj, blizak DSS, advokatima SRS, uživa ugled", i u rubrici reizbora jasno zaokružen NE. U jednom drugom sudskom okrugu, pak, imamo sudiju koji je izabran iako je jasno protiv demokrata i čak je imenovan njihovim progoniteljima; jasno, rukom pisano na nekom papiriću A4.

BUDUĆNOST, NEIZVESNA: Takvih primjera je tušta i tma. Ima tu i žena sudija koja je kažnjena zato što je podnijela ustavnu inicijativu zbog vlastitog nasljednog postupka, u kojem joj naknadno uspostavljeni potencijalni brat nakon smrti pokušava oteti nasljedstvo. VSS kaže: nedostojna je zbog toga što osporava sudskog vještaka (već ranije kažnjavanog i sporne legitimacije) i što uopće traži svoja ustavna prava pred Ustavnim sudom. Inače, njena norma u tri obuhvaćene godine (u krivičnom postupku) veća je od 200 posto!

Čemu ovo sve, što će do jučer nadležni (bezuspješno, ako pokušaju, sve više njihovih "metoda" i čuda izlazi na vidjelo) vjerojatno pokušati demantirati? Samo jedna je svrha: valja napokon napraviti prave kriterije za cjelokupnu sudsku vlast, ono na što ih godinama (i ovim tzv. reformskim) pozivaju stručna udruženja i stručna i ina javnost, valja tu vlast – tužioce pogotovo – odvojiti od politike i njenog utjecaja.

Novi ministar i nova vlast tek nam trebaju pokazati da li će se držati ideje nezavisnosti pravosuđa. Nemaju, da se razumijemo, mnogo opcija: valja uzeti u obzir sve ono što su ove tri godine tzv. reforme govorili Evropljani, Venecijanska komisija, domaća stručna javnost, Društvo sudija Srbije i Udruženje tužilaca Srbije, sve ono što su nam Snežana Malović i Nata Mesarović pokušavale sakriti i minimizirati.

I još nešto: Nata Mesarović, koja svoja saopćenja s adrese VSS-a šalje sama, bez većine u tom organu – neki sudije su ipak i napokon posljednjih mjeseci shvatili tko su i gdje im je mjesto – najprije napada odluku Ustavnog suda o vraćanju sudija i tužilaca, da bi sada i samu sebe pokušala izmaći od odgovornosti. U posljednjem saopćenju sa sajta VSS-a (začudo, ni ono protiv Ustavnog suda, niti ovo posljednje, ne sadrže i datum kad su odaslani zainteresiranoj javnosti), ona kaže da se "zbirnom odlukom" Ustavnog suda – a upravo je ona krenula sa "zbirnim" i nepersonaliziranim odlukama – kroz "proceduralne nedostatke naknadno izbor pretvara u reizbor i tako pokušava sakriti suština spora i donekle okrivljuje organ čija je uloga bila da donete propise sprovede. Znači naočigled i odjednom se, po mom mišljenju, dogodila značajna promena političke odluke koja je izvedena nepodobnim načinom i sve se svodi na VSS koji je sve vreme sprovodio zakone i poštovao donete odluke Ustavnog suda", piše Mesarovićeva.

Lud zbunjenoga ili "šlihtanje" prve dame pravosudnog Olimpa?

Za sve što nam je tzv. reforma pravosuđa donijela sramotno je svaliti odgovornost samo na propise. Ljudi su tu: oni iz Vlade koji su ih predlagali, Snežana Malović (poslanica s imunitetom), DS, SPS i LDP koji su ih podržavali, Nata Mesarović također, iako se danas skriva iza moći pravne norme, ona armija savjetnika, pa čak i novinara koja ih je protekle tri godine podržavala.

I valjda je jasno da novom ministru neće biti lako i da će zaista morati biti čovjek posebnoga kova koji će naći načine i ekipe koje će sve ovo uspjeti dovesti u red.

Teško je vjerovati, ali eto mu bar dio od tih sto dana, kojih ruinirano pravosuđe naprosto nema.