Svet

Intervju – Alison Bejlis

SUVERENITET KOŠTA: Alison Bejlis

Niko ne može sam

"Rusija može načiniti štetu i nama, i drugima i sebi, ako je prisiljena na nasilne akcije, a sistem nije dovoljno snažan da ih predupredi. Evropa se mora odlučiti da li se plaši Rusije ili ne. Neodgovorno je ostaviti stvari tako nedefinisane"

Alison Bejlis je dugogodišnji britanski diplomata uključen u poslove od priključenja Grčke Evropskoj zajednici do integracije Hong Konga u Kinu. Zauzimala je niz visokih pozicija u Forin ofisu u Londonu. Bila je nezavisan stručnjak od Ist-vest instituta u Njujorku, preko direktorske pozicije u poznatom SIPRI-ju u Švedskoj do Centra za studije malih zemalja u Rejkjaviku. Autor je brojnih knjiga i tekstova u časopisima. Ona je jedan od najpoznatijih evropskih civilnih eksperata za bezbednosna pitanja. U otvorenom razgovoru prilikom kratkog boravka u Beogradu proteklog vikenda govori o troškovima i koristima od članstva u EU i NATO-u, odnosu Zapada sa Rusijom i promenama koje uvodi Obamina administracija.

"VREME": Diskusija o promeni Evropske strategije bezbednosti pet godina nakon njenog usvajanja nije ponudila nekakva nova rešenja, na samitu NATOa prošlog meseca nije se diskutovalo o novoj strategiji. Kako ocenjujete odgovore na bezbednosne probleme koje nude NATO i Evropska unija, da li se stvari ipak menjaju?

ALISON BEJLIS: Prvo, sada je predsednik SAD Barak Obama, koji ne želi da ulazi u avanture širom sveta, drugo je sukob u Gruziji, koji je šokirao sve i pokazao da evropska bezbednost nije tako stabilna i predvidljiva kako smo mislili, a treće ekonomska kriza koja je posledica naših sopstvenih akcija i grešaka. Evropa je delom priznala i u strategiji iz 2003. da pretnje proističu i iz slabosti sopstvenih društava – da ima terorizam i kriminal unutar sopstvenih granica, slabosti u sektorima energije, zaštite okoline. Ali nije se otvoreno govorilo ni o Rusiji ni o SAD. Rusija može načiniti štetu i nama, i drugima i sebi, ako je prisiljena na nasilne akcije, a sistem nije dovoljno snažan da ih predupredi. Evropa se mora odlučiti da li se plaši Rusije ili ne. Neodgovorno je ostaviti stvari tako nedefinisane. U jednoj situaciji mi se ponašamo kao da je Rusija veoma slaba i da njeno mišljenje nije bitno, kao kada se išlo sa planom postavljanja antiraketnog štita u Češkoj i Poljskoj, a onda, sledećeg dana, kada Rusija predloži nešto što može biti konstruktivno – da se razgovara o evropskoj bezbednosti, mi smo uplašeni čak i da sednemo da o tome diskutujemo. Zašto mi mislimo da Rusija, sa svojim malobrojnim saveznicima u OEBS-u, može da nam nametne neke zločeste ideje? Zato što mi nemamo svoje ideje, ili zato što se previše plašimo sopstvenog nejedinstva? Ne ponašamo se konzistentno. Treba da odlučimo koliko je velik problem Rusija i da se time pozabavimo ozbiljno.

No EU će i na unutrašnjem nivou morati mnogo više da se bavi problemima unutar svojih granica kao što su uspon novih nacionalizama i rasizma u njenim granicama, društvenim slabostima, prirodnim katastrofama, infrastrukturnim problemima. Po obe te dimenzije će biti lakše delovati posle usvajanja Lisabonskog ugovora.

Kako biste vi sumirali dobitke i troškove za jednu relativno malu zemlju od ulaska u obe ove organizacije?

Činjenica je da se time gubi nezavisnost. Najpre u smislu gubljenja slobode izbora: EU sada ima 19.000 stranica zakona, znači ne političkih preporuka i izjava kao što je slučaj sa NATO-om, nego zakona koji se moraju primenjivati u vašoj zemlji, a koji se tiču svih mogućih stvari. Kada ste član NATO-a, to jedva da se dotiče onoga što se dešava unutar zemlje. NATO nije intervenisao da zaustavi invaziju na Kipar niti se mešao u situaciju u Severnoj Irskoj. Sa EU je i bolje i gore. Unutar EU imate slobodu da utičete na pronalaženje pravih evropskih rešenja, ali morate i da žrtvujete mnogo više samostalnosti.

S obzirom na takvo ograničavanje slobode izbora u EU, šta su dobiti?

Najveća korist kada ste u EU jeste to što nema više međusobnih oružanih sukoba. Članice su deo jedinstvenog tržišta, kompanije su toliko isprepletane da to sve postaje jedinstvena teritorija. To je rešilo probleme koje su imale Nemačka i Francuska, Litvanija i Poljska, Mađarska i Rumunija – uspostavljanje šireg, evropskog okvira i taj proces ekonomskih integracija. To je jako važno sa stanovišta bezbednosti, a istovremeno omogućava održavanje nacionalnog identiteta i ponosa. Istovremeno, EU pomaže da se odbranite od mnogih takozvanih mekših bezbednosnih problema, pruža pomoć kada do njih dođe, počevši od poplava i suša, preko ekoloških i energetskih problema. Ona vas takođe štiti od ostatka sveta na razne načine – na primer od Kine, jer može da dobije koncesije oko sprečavanja nelojalne konkurencije, zaštite intelektualne svojine, uspostavlja saradnju oko sprečavanja proliferacije, kriminala i sličnih svakodnevnih problema. NATO ne može na takav način zaštititi od Kine.

Kada ste mala zemlja, takve zaštite su vam još potrebnije, ali su i gubici veći. Ali kada uđete unutra, vi ste prisutni u svim odlučivanjima i možete odabrati da li ćete insistirati na jednom jedinom pitanju koje smatrate ključnim za svoj nacionalni interes, kao Kipar, pominjati to u svim mogućim prilikama, što je jedna moguća taktika za malu državu, ili ćete to članstvo iskoristiti da prevaziđete određene okolnosti u kojima ste se prethodno našli, nuditi ideje i raditi na rešavanju raznih drugih problema, i takvim stavom dobiti simpatije i podršku.

Dodatni problem je i što se zahtevi za članstvo u EU neprestano umnožavaju. Troškovi priključenja rastu, i pitanje je da li u istoj meri rastu i koristi od članstva?

Rastu i troškovi i dobiti: morate mnogo više da se menjate da biste postali član EU, ali zato od članstva i više dobijate. Ima više spoljašnjeg nadzora i mnogo više oblasti se mora adaptirati. Do toga dolazi iz dva razloga: zato što EU ulazi u sve više oblasti i zato što ranije nisu postojali standardi za implementaciju. U vreme ulaska Grčke ili Španije, njima je bilo rečeno šta su politike u oblastima koje su tada bile zajedničke, a primena je bila ostavljena nacionalnom stilu administriranja. To je ostavilo mnogo slabosti. Na primer, Italija, koja je među osnivačima, gubi jako mnogo sporova oko primenjivanja EU politika pred Evropskim sudom, što je očito pitanje sistema nacionalne administracije, jer u početku Zajednica nije smatrala da je potrebno govoriti članicama kako da organizuju svoju administraciju, a sada to čini. EU sada ima 400 miliona stanovnika, i sa novim granicama mora se biti striktan prema onima koji će se na njima nalaziti.

Srbija je proglasila neutralnost u odnosu na NATO, ali je snažno prisutno i mišljenje da će se uskoro naći okružena NATO članicama. Gde je ta tanka linija između neutralnosti i izolovanosti?

Prepisivanje tuđih rešenja je opasno: to ne donosi trajna rešenja, velike sile i institucije će brzo promeniti svoje mišljenje, a menjanje strategije sa promenom u Beloj kući je malo neprijatno za nacionalnu elitu. Osim toga, pravljenje dokumenta koji će biti u raskoraku sa eventualnim stvarnim poimanjem pretnji od strane domaćeg stanovništva vodi vertikalnom rascepu između elita i širokih slojeva. To se na neki način desilo i sa referendumima u Francuskoj i Holandiji, kada su se obični ljudi izjasnili da zapravo strahuju od daljih integracija, da takozvani evropski ustav njima ne čini situaciju bezbednijom oko nezaposlenosti i drugih problema koji ih tište. Bitan je proces donošenja takvih ključnih dokumenata, da ona ne budu nametnuta, već široko raspravljana između vojnih i civilnih delova vlasti, vlade i nevladinog sektora, pa i inostranih stručnjaka, ali ne pukim preuzimanjem. Najbolje je prvo sagledati čega se stanovništvo boji i da li su ti strahovi realni. Kada su pretnje definisane, treba se zapitati kako se od njih može odbraniti.

Ima li prostora u svemu tome za neutralnost, može li se on napraviti?

Lično ne mislim da je diskusija o neutralnosti korisna jer nema jedinstvenog neutralnog rešenja. Velika je razlika, na primer, između neutralnosti Švedske i Finske. Švedska je 200 godina u miru, ali je pre toga bila agresivna sila i pokušava da se pročisti i izbegne mogućnost dominiranja regionom. Finska je mala i nikome nikada nije pretila, ona je praktično prisiljena da bude neutralna zbog Rusije, ali stanovništvo nema neku emotivnu vezanost za taj neutralni status i može se priključiti NATO-u u nekom trenutku. Irska neutralnost je bila delom iz želje da se distancira od britanske istorije imperijalizma i nasilja, ali je Irska istovremeno ipak i zaštićena britanskim članstvom u NATO-u, statusom nuklearne sile. Austrija je bila Hitlerov saveznik u Drugom svetskom ratu, a zatim okupirana od strane saveznika i iz tog statusa se transformisala u neutralnu zemlju. To su sve različiti istorijski uslovi i modeli i ne vidim da ijedan od njih odgovara Srbiji. Osim toga, Srbija može ostati van NATO-a ili van EU ali ne nužno i proglasiti se neutralnom; može reći da ima strategiju partnerstva, asocijacije i slično. Sama reč neutralnost ne govori ništa, i te stare neutralne zemlje imaju različita rešenja, različite pristupe i prema Partnerstvu za mir, Evropskoj bezbednosnoj i odbrambenoj politici. Osim toga, ne možete biti neutralni pred svinjskim gripom, poplavama ili terorizmom – postoji niz bezbednosnih problema oko kojih morate biti aktivni i gde je jedini spas saradnja sa drugim zemljama.

Vi niste ekspert za Balkan, ali posmatrajući iz šire perspektive, kako biste tumačili dolazak potpredsednika Bajdena u Sarajevo, Beograd i Prištinu?

Mislim da je to dobra vesti i da je deo ponovnog skretanja pažnje Amerike i NATO-a na Evropu, o čemu sam govorila na početku. Kosovo je u fokusu, a SAD imaju veliku odgovornost za način na koji se to pitanje odvijalo, pa možda žele da vide kako se stvari mogu popraviti.

Za vreme Džordža Buša i neokonzervativaca polazilo se od toga da SAD mora aktivno da prisiljava različite delove sveta da rade prave stvari, da se menjaju, ruše režime. To je dovodilo do podela u raznim regionima jer se stalno biralo ko su prijatelji a ko neprijatelji, ko će biti predmet invazije a ko pomagač u tome, i to je sve zapravo pravilo regione manje sposobnim da sami rešavaju svoje probleme. I očito da je Obamina administracija razumela da ako želite stabilan region, morate naći način da zemlje u njegovom okviru sarađuju, otkloniti probleme koji stoje na putu njihove saradnje, a ne stvarati nove. To je zaista preokret u američkoj analizi, ako se toga budu držali.

Iz istog broja

Portret savremenika – Džozef Robinet Bajden, američki potpredsednik

Železnički senator

Andrej Ivanji

Hrvatska – Studentska pobuna

Oslobađanje budućnosti

Lino Veljak

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu