Diskretni šarm pobune
Sećanje na 1968.
U aktuelnim svađama o motivima i posledicama 1968. još, doduše, izbija nekadašnja žestina, ali i tu se svi slažu u jednom: šteta da Nemačka danas nema tako harizmatičnog političara kakav je bio Dučke. A hepening kojim su se uskršnjeg petka stotine u Berlinu podsetile na njegov okrvavljeni bicikl na ulici posle atentata za mnoge je dokaz da je 1968. imala i dodatnu dimenziju – neku vrstu umetničkog projekta, prvi pravi postmodernizam u Nemačkoj
Specijalno za "Vreme" iz Berlina
Otprilike u sredini Kudama, nekoliko kilometara dugačkog glavnog bulevara na zapadnoj strani Berlina, više je stotina prolaznika odjednom svoje bicikle položilo na asfalt. Bilo je to simbolično podsjećanje na događaj koji je 40 godina ranije, 11. aprila 1968, potresao i – kako se vidi iz današnje perspektive – definitivno promijenio sistem pa i sam karakter poslijeratne Njemačke.
Petak je bio i 11. april 1968, Veliki petak uoči Uskrsa, u Zapadnom Berlinu kao i u mnogim gradovima Evrope i Amerike kipjeli su studentski protesti, ali je karizmatični studentski vođa Rudi Dučke tog dana imao drugog posla. Biciklom se uputio u apoteku, po kapljice za nos za nekoliko mjeseci starog sina. Tu ga je spazio pomoćni radnik s periferije, simpatizer neonacista, Jozef Bakman, i nakon što ga je pitao da li je on zaista Dučke, ispalio je u njega tri hica iz revolvera. U glavu ranjeni Dučke je preživio, napustio je politiku i povukao se u Dansku gdje je 1979, u 39. godini, umro od epilepsije kao kasne posljedice atentata.
POSEBAN SIMBOL: Neposredne posljedice su već nekoliko sati kasnije tog 11. aprila 1968. duboko potresle ondašnji stiješnjeni zidom opasani Zapadni Berlin. Glavna meta protesta bilo je sjedište konzervativnog izdavača Špringera, čiji su bulevarski dnevnik "Bild", koji je pisao kako "borba protiv protestirajućih studenata ne smije biti ostavljena samo organima vlasti", studenti držali suodgovornim za atentat. Prevrtani su i paljeni automobili, razbijana stakla, danima su između demonstranata i policije vođene prave ulične borbe.
Žrtava je zapravo bilo i ranije, početkom ljeta 1967. prilikom demonstracija protiv posjeta iranskog šaha Pahlavija Berlinu policija je ubila studenta Onezorga; kasnije će Njemačku zahvatiti cijelih deset krvavih godina s divljanjem anarhističkih terorista RAF-a, političkim otmicama i ubojstvima i ugrožavanjem samih temelja sistema. Pa ipak samo su 1968. i atentat na Dučkea ostali sasvim poseban simbol, legenda – i nepresušna kontroverza poslijeratne Savezne Republike.
Četrdeset godina kasnije, 1968. doduše ima status pozitivnog nacionalnog mita, obilježava se neiscrpnim nizom izložbi, knjiga, novinskih članaka, tematskih televizijskih večeri…, ali konsenzus u interpretaciji značenja i posljedica događaja od prije 40 godina do danas nije uspostavljen.
"Godina 1968. se ne može razumjeti bez poznavanja pedesetih. To su ovdje bile godine apsurdnih zabrana i šturosti, bili smo odgajani vilhelminski, pomoću šibe i zabrana, u školama je vladala stroga hijerarhija, rasli smo u zrakopraznom prostoru u kojem je vladala šutnja", kaže pisac Peter Šnajder, jedan od glavnih organizatora berlinskih protesta. Dvadeset tri godine poslije završetka Drugog svjetskog rata u mnogim su njemačkim institucijama vodeće pozicije i dalje držali doduše "denacificirani", ali ipak bivši nacisti; "novi život nacizma u demokraciji", kako je pisao Adorno. Tipična njemačka građanska obitelj, iz kakve su dolazili studenti, bila je čvrsta autoritarna zajednica, djeca se nisu pitala niti su postavljala pitanja, naročito ne o prošlosti. Suprotnosti između ratom još uvijek duboko frustrirane većine i slobodarski nastrojenih studenata prerasle su u najvidljiviji motiv protesta, iako bi bilo suviše jednostavno sve skupa svesti samo na sukob generacija.
"Godina ’68. može se razumjeti samo ako se razumije međuzavisnost društvenih promjena i svjetskih političkih utjecaja i kriza u to vrijeme, uključujući i podizanje Berlinskog zida, godine 1961", misli Šnajder.
KOREKTIV DEMOKRATIJE: Bilo je to i vrijeme početka širokog utjecaja masovne kulture – njemački studenti su željeli sličiti američkim hipijima koji su sa cvijećem u kosi i džointom u ustima plesali uz muziku Džimija Hendriksa, htjeli su prakticirati slobodnu ljubav i slobodno simpatizirati s Mao Cedungom ili s "trećim putom" Jugoslavije s kojom su tek bili uspostavljeni diplomatski odnosi. No, najviše od svega studenti su željeli protestirati protiv Vijetnamskog rata, što je za vlasti bio antiamerikanizam, nedopustivo ponašanje u zemlji čija je proamerička i prozapadna politika držana kao zaloga opstanka u stalnoj sjeni zida, nepopustljive DDR i Varšavskog bloka u zaleđu. Pri kraju ljeta 1968, dogodila se i sovjetska intervencija u Čehoslovačkoj.
Na sve to u ondašnjoj Njemačkoj velike koalicije Kisindžer–Brant, koja je potisnula gotovo svaku parlamentarnu opoziciju, nije bilo odgovora koji bi zadovoljio mlade buntovnike. Pod vodstvom Dučkea studenti su nužnim korektivom demokracije proglasili sami sebe – rođenjem, do danas korištenog a često i zloupotrebljavanog pojma "izvanparlamentarne opozicije".
"Država je u svojim reakcijama u potpunosti zakazala. Umjesto nužnih reformi, establišment je samo blokirao a na kraju i kapitulirao umjesto da se liberalizira i otvori forume i teme za potrebne polemike i demokratski diskurs", priznaje bivši gradonačelnik Berlina Dipgen, kršćanski demokrat koji je 1968. doživio drugačije od lijevo orijentiranih kolega. Protesti su ga, kaže, "ometali u učenju za državni ispit pa se stalno sukobljavao s onima koji su blokirali biblioteku i učionice…".
Osim toga, ma koliko da je Berlin tih mjeseci kuhao, u protestnim događajima je ipak bio uključen samo uski sloj akademika, tzv. obrazovano građanstvo. Veliki ruralni dijelovi zemlje 1968. gotovo da nisu ni primijetili.
Zato konzervativni kritičari do danas generaciju aktivnih šezdesetosmaša optužuju za razbijanje dotad nedodirljivog sistema političkih, društvenih i moralnih vrijednosti.
Jedna od najradikalnijih novih interpretacija ondašnjih protesta, da se, naime, radilo ne o kršenju nego o nastavljanju tradicije roditelja, o nacističkom pokretu drugim sredstvima, kao i da je protest njemačkih studenata protiv Vijetnamskog rata zapravo također bio samo nastavak prikrivene mržnje roditelja protiv pobjednika u Drugom svjetskom ratu, dolazi međutim iz samog kruga glavnih pokretača ondašnjih događaja. Danas ugledni povjesničar Gec Ali je svoju knjigu o tom vremenu čak i nazvao aludirajući na Hitlera – 1968 – unser Kampf.
Tako radikalnu kritiku, međutim, odbacuju čak i konzervativni povjesničari poput Paula Noltea koji priznaje samo da bi "bez Trećeg rajha i 1968. u Njemačkoj bila drugačija".
Tako se, kao i u današnjoj ovdašnjoj dnevnoj politici, i u interpretacijama 1968, sve miješa i prepliće, već davno nema nekadašnjih jasnih lijevo-desnih polarizacija ili čvrsto podijeljenih fronti. I to je ono za čim mnogi danas žale, iako se Gec Ali divi pragmatičnosti današnjih studenata, držeći kako im je zapravo teže nego generaciji 1968.
"Prostor za političko djelovanje danas je krajnje sužen, a perspektive nejasne. Nama je i sama riječ nezaposlenost bila nepoznata, svakoga je nakon studija čekao posao, sigurne su bile čak i u penzije… zato smo 1968. i mogli biti internacionalisti, brinuti za sukobe koji su se događali na hiljade kilometara od Njemačke, a u suštini smo živjeli provincijalno."
U tom kontekstu Ali podsjeća na poruku koju je studentskim vođama tada bila uputila Hana Arent:
"Zašto brinete o Vijetnamu ili Perziji, tamo ne možete ništa promijeniti. Morate naučiti razmišljati ograničeno, morate politički djelovati u vlastitoj sredini, tamo gdje zaista možete imati utjecaja."
To pismo je 1968. prošlo nezapaženo, danas je tek jasno koliko je iz svoje američke emigracije njemačko-židovska filozofkinja točno vidjela stvari, iako su mnogi pojedinačni sudionici ondašnjih događaja, svjesno ili ne, za sebe i te kako usvojili tu preporuku.
"Hans Magnus Encensberger, Joška Fišer, Peter Šnajder ili Peter Handke, to su osobe koje određuju glavne teme i glavne pravce svih društvenih debata u Njemačkoj, dakle oni isti koji su vodili glavnu riječ 1968. ili su politički i intelektualno čvrsto pod utjecajem tih događaja. Konzervativna desnica može računati na široki odjek kod kulturoloških elita samo kada joj pođe za rukom neki spektakularan preokret kao što je to bio prelaz na desno ranijih ljevičarskih pisaca Martina Valzera ili Botea Štrausa", žali se jedan od današnjih konzervativnih kritičara 1968.
USPEŠNI PROFESIONALCI – POSLE SVEGA: Jedna je zasluga tih događaja ipak nesumnjiva za sve strane – 1968. je konačno prekinula kulturu poslušnosti u Njemačkoj te u društvenom smislu bila priprema za kasniju najveću političku promjenu u zemlji, osnivanje stranke Zelenih. Godina 1968. je bila i start za mnoge nevjerojatne političke karijere što najbolje simbolizira ona Joške Fišera: od pripadnika izvanparlamentarne opozicije koji je bacao kamenje na policajce, preko ministra vanjskih poslova do profesora na uglednom američkom sveučilištu… Pri tom ulazak nove ekologističke stranke na krutu političku pozornicu nije značio samo optičko privikavanje na političare u puloverima i tenisicama nego i nove teme – razoružavanje, zatvaranje atomskih elektrana, ravnopravnost žena i homoseksualaca…
Nedavno se i Angela Merkel složila s tezom da bi bez 1968. teško bila zamisliva žena kao šefica Njemačke vlade, ne samo što se tiče drugih nego i nje lično. Studentski protesti u Zapadnom Berlinu su fascinirali i u potpunosti promijenili svjetonazor 14-godišnje učenice u ondašnjoj DDR, priznala je sadašnja kancelarka. Uloga istočnonjemačkih intelektualaca i pisaca, koji su s druge strane Berlinskog zida u isto vrijeme mirno slavili totalitaristički moskovski režim, doduše jedna je od faceta 1968. koja tek čeka pravu interpretaciju. No, ni suštinska promjena paradigme, ujedinjenje zemlje 1989, nije nimalo naštetila mitu 1968.
Ali, promijenilo se sve skupa, na političkoj sceni se trenutno učvršćuje nova lijeva stranka, Zeleni se u Hamburgu spremaju na svoju prvu pokrajinsku koaliciju s konzervativnom Kršćansko demokratskom partijom (CDU) koju u tom gradu vodi političar koji se otvoreno priklonio svom homoseksualizmu – iako je više od svih detalja o političkim ustupcima nužnim za taj novi vladajući savez, medije uzbudio duboki dekolte s kojim se Angela Merkel pojavila na svečanom otvaranju nove opere u Oslu…
A bivši šezdesetosmaši su danas uglavnom šezdesetgodišnjaci koje je "marš kroz institucije", na koji je svojedobno pozivao Dučke, pretvorio u uspješne profesionalce, pisce, političare, novinare, sveučilišne profesore… Buntovnost se kod većine prepoznaje uglavnom najviše po vanjštini – ma kako jedan šezdesetosmaš bio uspješan, nikad se neće odjenuti poput konzervativnog građanina.
U aktualnim svađama o motivima i posljedicama 1968. još, doduše, izbija nekadašnja žestina, ali i tu se svi slažu u jednom: šteta da Njemačka danas nema tako karizmatičnog političara kakav je bio Dučke. A happening kojim su se uskršnjeg petka stotine u Berlinu podsjetile na njegov okrvavljeni bicikl na ulici poslije atentata za mnoge je dokaz da je 1968. imala i dodatnu dimenziju – neke vrste umjetničkog projekta, prvi pravi postmodernizam u Njemačkoj.
No, jedna druga vijest koja se istog dana pojavila u ovdašnjim novinama ipak je dokaz da se unatoč svem slavlju novog doba koje je uspostavila 1968, mit i stvarnost ipak još razlikuju. Takozvanom vlaku sjećanja, posebnoj starinskoj željezničkoj kompoziciji u čijim je vagonima postavljena izložba o transportiranju židovske djece u koncentracione logore i ulozi njemačkih željeznica u tome,
nije dopušteno da se zaustavi na glavnom berlinskom kolodvoru. Umjesto toga, zainteresirani izložbu mogu vidjeti na nekoliko manjih kolodvora izvan centra glavnog grada. Za šezdesetosmaše, dakle, još ima posla.