Kriminal

Klopka za Andriju Draškovića

Učešće u crnogorskom državnom švercu i bliskost sa tamošnjom tajnom službom predstavljaju tek jednu, čak ne i najbitniju fazu u Draškovićevoj karijeri. Njegove veze sa Resorom državne bezbednosti i svim njenim šefovima, od Jovice Stanišića, preko Radeta Markovića i kasnijih garnitura, mnogo su starije i ozbiljnije

Ponekad naoko nevažne odluke mogu da imaju dalekosežne posledice. Uzmimo, na primer, Andriju Draškovića, beogradskog plejboja, miljenika Službe i učesnika u mnogim prljavim poslovima, kome je prošle nedelje došlo da putuje u Dubai. Da je umesto da putuje nedeljnim Lufthanzinim letom preko Frankfurta Drašković sačekao ponedeljak i kupio kartu za JAT-ovu redovnu liniju preko Bejruta, danas bi bio slobodan kao ptica. Ovako, čim je stupio na nemačko tlo, stavili su mu lisice i eno ga u ekstradicionom pritvoru, posle čega mu sledi suđenje u Italiji i najverovatnije dug boravak u nekom od tamnošnjih zatvora. Ovo hapšenje predstavlja prekretnicu u Draškovićevom životu, koji je, i pored povremenih neprijatnosti, dosad bio veoma lagodan.

Andrija Drašković (43) je uhapšen na osnovu četiri godine starog naloga za hapšenje koji je Direkcija za borbu protiv mafije iz Barija u južnoj Italiji prosledila Evropolu, policijskoj mreži čijim bazama podataka pristup imaju isključivo vlasti članica Evropske unije. Da takva poternica postoji, Drašković je trebalo da zna, jer je na osnovu nje još 10. maja 2004, dok je bio u zatvoru u Sremskoj Mitrovici, tužilac iz Barija Đuzepe Šelzi sa njim obavio informativni razgovor. Italija tada nije tražila da se Drašković izruči jer to po zakonu nije bilo moguće: Drašković je bio osuđen na dvanaest godina robije zbog ubistva Zvonka Plećića Pleće, člana surčinskog klana, ali je presuda naknadno poništena i pušten je da se na ponovljenom suđenju brani sa slobode (o ovom slučaju biće više reči docnije). Da li je Drašković poverovao da su ga Italijani zaboravili, ili da će ga spasti bosanski pasoš, za koji nije baš najjasnije kako ga je stekao (nije rođen u Bosni, niti je ikada tamo živeo), ili se jednostavno opustio? Njegov branilac Veljko Delibašić tvrdi da je Drašković proteklih meseci nekoliko puta boravio u raznim evropskim zemljama, između ostalih i u Italiji, i da nije imao nikakvih problema; hapšenje ga je, tvrdi, jako iznenadilo. Ukoliko je to tačno, moguće je da su ga Italijani namerno malo pustili da švrlja, i usput budno pratili šta radi i s kim se druži. Ipak, vest da je Draškoviću u Bariju određen preventivni pritvor objavila je italijanska novinska agencija ANSA još pre četiri godine, a preneli su je i mnogi domaći mediji, tako da iznenađenju nema mesta.

DOBRE USLUGE: U međuvremenu, Draškovića su već rutinski saslušali nemački istražni organi, a kako je postupak izručenja između članica EU-a veoma jednostavan, mogao bi da se nađe u Bariju već početkom maja. Tamo će morati da odgovara na niz pitanja u vezi sa masivnim švercom cigareta u Italiju preko Crne Gore tokom devedesetih godina prošlog veka. Naime, prema dostupnim podacima, iz Crne Gore je u Italiju od sredine devedesetih do 2000. svakog meseca krijumčareno najmanje hiljadu tona cigareta. Ministarstvo finansija Italije procenilo je da je država zbog šverca cigareta svake godine gubila između dve i tri i po milijarde evra na ime neplaćenog poreza. Dosadašnja istraga je pokazala da se taj šverc odvijao pod pokroviteljstvom crnogorskog državnog vrha sa Milom Đukanovićem na čelu, koji je godinama pružao gostoprimstvo bosovima Sakra Korone Unite, mafijaške organizacije sa sedištem u Pulji. Ti mafijaši, od kojih je najvažniji izvesni Santo Vandađato, kasnije su zamoljeni da napuste Crnu Goru i vrate se u Italiju, gde su ubrzo pohapšeni. Neki su se, kako bi dobili status "pokajnika" (srpski "svedok saradnik") raspričali, i otud intenzivno zanimanje italijanskih tužilaca za Draškovića.

Prema "pokajniku" Đuzepeu Leu, bliskom saradniku Santa Vandađata, Andrija Drašković je bio jedan od najvažnijih karika u švercerskom organizacionom lancu, a po potrebi je posredovao u svađama između zavađenih mafijaških frakcija i mirio ih; nije uvek uspevao, jer ih je nekoliko izgubilo glave u obračunima po Crnogorskom primorju. Sem toga, italijanska štampa piše da tužilaštvo u Bariju namerava da Draškovića optuži i za šverc kokaina i heroina (navodno čak tri tone) na Siciliju i Lombardiju, što ne bi bilo prvi put da se Drašković dovodi u vezu sa narkoticima. Za sada, međutim, o tome nema zvanične potvrde, a advokat Delibašić kaže da optužbe za šverc droge "ne može da isključi".

Blizu je pameti da Drašković, koji inače potiče iz ugledne crnogorske familije, nije mogao da učestvuje u visokoprofitnom državnom švercu da nije bio u tesnoj vezi sa crnogorskim vlastima i, posebno, tamnošnjom tajnom službom koju je u to vreme, što zvanično, što nezvanično, vodio Vukašin Maraš, kasnije zamenik ministra odbrane SCG. Time se može objasniti i zaglušujuća tišina kojom je Draškovićevo hapšenje popraćeno u Crnoj Gori: mediji su se zadovoljili prenošenjem šturih agencijskih vesti, a niko od njegovih mnogobrojnih bivših pajtaša više ga se ne seća. Ni to nije iznenađenje. "Imam mnogo prijatelja. Niko ih nema toliko koliko ja, to je dokazano. Imam pravih, velikih prijatelja, koji su mi pomogli kada mi je bilo najteže, koji su iza mene stali kada je to trebalo da urade, i kojima sam se ja u dovoljnoj meri odužio. Ali, postoje ljudi koji su mi tu, usput. To i oni znaju. Oni nisu bitni. Možda je za njih pregrubo reći da su moje sluge. Mada, volim sluge. Volim kada me služe, kada slušaju. Volim da vladam situacijom, da se igram ljudima", govorio je Drašković. Sada je i on postao objekat nečije igre.

UGLAVNOM LEGALNO: Učešće u crnogorskom državnom švercu i bliskost sa tamošnjom tajnom službom predstavljaju tek jednu, čak ne i najbitniju fazu u Draškovićevoj karijeri. Njegove veze sa Resorom državne bezbednosti i svim njenim šefovima, od Jovice Stanišića, preko Radeta Markovića i kasnijih garnitura, mnogo su starije i ozbiljnije. Drašković je do sredine devedesetih uglavnom boravio u Atini, gde je zajedno sa Vanjom Bokanom (koji je kasnije ubijen), koordinirao rad na prometu cigareta, nafte i narkotika za čitavo područje Balkana, a povremeno je, kažu uporne priče, ubijao ljude za račun Službe. Po povratku u Beograd, neko vreme je živeo u luksuznom apartmanu u hotelu Hajat, ali je kasnije kupio nekoliko kuća, stanova i lokala. Dugo je bio u vanbračnoj vezi sa Elenom Mijatović, ćerkom modistkinje Verice Rakočević. Elena je bila supruga fudbalera Peđe Mijatovića, a kasnije se udala za Bojana Karića. Drašković se sa podjednakom lakoćom kretao po mondenskim krugovima i srpskom debeovskom podzemlju; tada se o njegovim poslovima i vezama mnogo pričalo, a malo znalo. "Lep, bogat i opasan po život", glasi naslov jedinog obimnijeg intervjua koji je ikada dao ("Profil", br. 2). Tu je mnogo govorio o svom životnom stilu i značaju koji pridaje pravilnom izboru garderobe, automobila i žena, ali gotovo ništa o svom poslu. "Ja imam svoje firme u Milanu, u Atini, u Americi. Imao sam u Rusiji i u Austriji, ali njih sam ugasio. Guram posao koji imam. Bavim se trgovinom: metali, nafta, cigarete… Radim sve što pravi pare. Uglavnom, legalno", bilo je sve što je rekao na tu temu.

O istinskoj prirodi njegovog biznisa počelo je ozbiljno da se priča nakon što je 15. januara 2000. godine u hotelu Interkontinental ubijen Željko Ražnatović Arkan, Draškovićev kolega i rival po liniji šverca i DB-a. Udovica Ceca i ostatak Ražnatovićeve familije uglas je optužio Draškovića kao glavnog organizatora atentata, ali dokaza nije bilo. Uhvaćeni su izvršioci: policajac Dobrosav Gavrić i sitni kriminalci Miodrag Đuričić Miki i Dragan Nikolić Gagi. Gavrića, koji je u pucnjavi bio ranjen, pomagači su prevezli u Loznicu, gde su zahvaljujući tamnošnjem načelniku policije Vojislavu Jekiću pohapšeni. Jekić je posle toga napustio policiju i sklonio se u Republiku Srpsku, ali je tokom suđenja (koje je više puta vraćano na početak, a traje i dan-danas) dao krajnje zanimljivu izjavu. Opisujući optuženog Djuričića kao policijskog cinkaroša koji mu je "otkucavao" neke stvari, Jekić je rekao da ga je Miki 15. januara uveče pozvao da se sretnu. "Sišao sam pred zgradu, video Mikija i Gagija. Rekli su mi da je njihov dobar drug povređen, da im treba moja pomoć. Gagi je rekao da treba da im pomognem da ga prebace u Bijeljinu. Rekao sam im to ne dolazi u obzir. Gagi me pozvao na večeru i piće, odbio sam. Rekao mi je onda, pokazujući na džip udaljen četiri-pet metara: Evo, tu je i Andrija, javi mu se. Upitao sam: koji Andrija? Andrija Drašković. Poznavao sam Draškovića, bio je do vozača u najnovijem džipu ‘mercedes’, crne boje. Džip je imao crveno i plavo (policijsko) svetlo u braniku. Rekao sam: Ne dolazi u obzir, neću da se javljam nikome." Djuričić mu je tada, posvedočio je Jekić, rekao i da su do Loznice došli bez problema jer "Andrija ima službenu legitimaciju i policijska svetla na džipu", kao i da "nema frke, jer je on (Drašković) svakih pet minuta na vezi sa gazdom, generalom Radetom Markovićem".

Drašković i Marković su na sudu demantovali da su na bilo koji način umešani u ubistvo. Drašković je tvrdio da ne samo da nikada nije bio u Loznici, nego i da "ne zna ni gde se ona nalazi", a na pitanje predsednika Veća da li poseduje džip "mercedes" odgovorio je da ne zna, jer "ima desetak automobila". Na pitanje u kojim zemljama su registrovani ti automobili, tj. čije tablice imaju, odgovor je bio identičan. Marković je, sa svoje strane, rekao da Draškovića poznaje "površno, sa tenisa" i da mu se ovaj "šlihtao", to jest lažno se u društvu pozivao na nepostojeće prijateljstvo sa njim. U priču o Draškovićevoj službenoj legitimaciji sud, iz nekog razloga, nije želeo da ulazi. Optužnica za Ražnatovićevo ubistvo nikada nije proširena na Draškovića i Markovića: oni su se na sudu pojavili samo kao svedoci. Svedok Jekić je prošle godine brutalno ubijen, a izvršilac je nepoznat.

SAMOODBRANA S LEĐA: Za svaki slučaj, Drašković je posle Arkanovog ubistva otišao u Grčku i tamo proveo nekoliko meseci, ali tek što se vratio upao je u nevolju iz koje ni Rade Marković nije odmah mogao da ga izvuče. Jedanaestog septembra 2000, dok je u beogradskom restoranu Knez večerao sa Elenom i svojim kumom i telohraniteljem Aleksandrom Golubovićem zvanim Batanko, njihovom stolu je prišao Zvonko Plećić Pleća, pripadnik surčinskog klana, i počeo da vređa i provocira, optužujući Draškovića da je ubio njegovog druga (takođe Surčinca) Zorana Šijana. Nakon što je Plećić krenuo prema izlazu, Drašković i Golubović su mu pripucali u leđa i ubili ga, a Drašković ga je overio hicem u glavu. Ni Elena nije mirno sedela, nego je prišla mrtvom Plećiću i nabila mu štiklu u obraz. Tako je bar glasila priča koju su mnogobrojni svedoci ispričali na prvom suđenju. Tada je Drašković osuđen prvo na devet, a zatim na dvanaest godina (Golubović na jedanaest) i upućen je na izdržavanje kazne u Mitrovicu. I Elena je dobila uslovnu kaznu, jer je u njenom stanu nađeno oružje, uključujući i jednu "zolju". Ona je na sudu rekla da joj je trebala za samoodbranu.

Savezni vrhovni sud je, međutim, ovu kaznu ukinuo i vratio predmet na ponovno suđenje. Okružni sud u Beogradu je na novom suđenju smanjio kaznu Draškoviću na sedam i po godina, ali je i ta presuda ukinuta. Na trećem ponovljenom suđenju, 2004. godine, i svedoci i veštaci su promenili iskaze: odjednom je "dokazano" da je Pećić ubijen u samoodbrani, a Drašković i Golubović su pušteni na slobodu. Četvrto suđenje je još u toku, ali će se sada teško nastaviti.

Ispostavilo se, međutim, da je Drašković izlaskom iz zatvora (u kome je imao povlašćen tretman i živeo kao u hotelu) rešio samo jedan deo svojih problema. U oktobru 2004, tako reći tek što je dospeo na slobodu, priređena mu je zaseda iz koje se jedva izvukao. Dok se Drašković vozio u koloni od tri impozantna BMW-a, negde između isključenja za Ikarbus i Kvantašku pijacu, sustigao ga je "mercedes" sa vojnim tablicama iz koga je na kolonu otvorena vatra iz dve automatske puške. Po svemu sudeći atentatori nisu znali u kom je BMW-u bio Drašković, čiji je vozač uspeo da utekne iz zaustavljene kolone i odveze šefa na bezbedno mesto. Posle besomučne rafalne pucnjave obavljene u brzoj vožnji napadači su takođe odjurili. Bilans: ubijen je Dejan Živančević (25) iz Brusa, vozač jednog BMW-a, trojica pripadnika Draškovićevog obezbeđenja su ranjena, od kojih je Dejan Tukić (34), inače šef Draškovićevih telohranitelja, dok su Vladimir Kmezić (32) i Nebojša Đorđević (35) prošli sa lakšim povredama. Nedugo posle napada na kolonu u šumi pored Ulice izletnički put blizu Zemuna, atentatori su zapalili "mercedes" u kome su ostavili obe automatske puške. I automobil i tablice bili su ukradeni, a atentatori nikada nisu uhvaćeni.

Tu je već vrag odneo šalu, i Drašković je shvatio da je vreme da se malo skloni, i sve ređe su ga viđali u Beogradu, a i tada su ga povremeno pretresali i privodili. Najčešće je boravio u susednoj Hrvatskoj, gde je viđan u društvu vršnjaka Vlada Brkića, hrvatskog mafijaša i samozvanog vlasnika Titovog prstena (vidi "Vreme" broj 842). Ni tom prijateljstvu nije bilo suđeno da traje: Brkić je uhapšen u Amsterdamu, formalno zbog šverca cigareta, ali mu se na teret stavlja i pokušaj šverca četiri tone kokaina, zaplenjenog u Španiji na hrvatskom brodu Čelendžer.

Teško da su ova dva hapšenja (Brkićevo i Draškovićevo) nepovezana, kao što su oba vrlo moguće u vezi sa otkrivanjem pola tone kokaina u tovaru farbe na kosovsko-makedonskoj granici u januaru ove godine. Taj tovar je, tvrdi makedonska policija, pripadao Stanislavi Čočoroskoj, bivšoj Arkanovoj saradnici sa firmom u Beogradu, koja ovih dana treba da bude izručena Makedoniji. U nekim bulevarskim listovima se spekulisalo da su taj transport, u stvari, organizovali Drašković ili Sreten Jocić, zvani Joca Amsterdam, čovek čija biografija jako podseća na Draškovićevu: i on je dugo živeo u inostranstvu, bio vezan za Službu, dovođen u vezu sa brojnim likvidacijama, sumnjičen za promet narkotika, a trenutno mu je u toku suđenje za ubistvo na kome se brani sa slobode… Ne bi, uostalom, bilo neobično da su radili zajedno, jer su prilikom Draškovićevih retkih dolazaka u Beograd često viđani u istom društvu, a još su, navodno, planirali da zajednički ulože novac u neke kockarnice. Posle svega što se dogodilo, Jocić verovatno nema nameru da u dogledno vreme prelazi državnu granicu.

Sada se mnogi, u Beogradu i Podgorici, ali i nekim drugim prestonicama, brinu šta bi Drašković, čovek naviknut na lagodan život, mogao da ispriča kad ga pritisnu Italijani, ali i neke druge inostrane službe koje su za njega zainteresovane. Pre neku godinu je izjavio da se ni zbog čega što je u životu uradio ne kaje, osim što sedmog septembra 2000. (uoči Plećićevog ubistva) nije otkazao avionsku kartu na liniji Atina–Beograd. Sada tome može da doda i onu nesrećnu kartu za Dubai.

Iz istog broja

Vreme uspeha

Biznis

Istraživanje – Cena invaliditeta u Srbiji

Nevidljivi ljudi oko nas

Virdžinia Đeković, Slađana Mikić, Jasmina Jokić, Nemanja KranjcKoordinator istraživanja: Jovana Gligorijević

Hipodrom, stečaj i perspektive

I grad konja za trku ima

Zoran Majdin

Portret savremenika – Milan Beko, drugi put

Najčuveniji srpski mešetar

Dimitrije Boarov i Dokumentacioni centar "Vreme"

Studentski protest

Školarina, fakultet, sindikat

Ivana Milanović Hrašovec

Mihalj Kertes, sam na svetu

Gde su pare i ostali

Miloš Vasić

Vehabije u Srbiji

Alahova kletva

Amela Bajrović

Kosovski pregovori

Ruski test

Milan Milošević

Nova runda pregovora

Đelić bez podrške

Vera Didanović

Dve godine od smrti Stojana Cerovića

Ostala je praznina

Sonja Liht

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu