Prije 25 godina treštali su Maljčiki u sarajevskom disko-klubu u Ulici kralja Tomislava. Beogradski studenti su bili u gostima kod kolega sarajevskog univerziteta. Moja politička zrelost i nešto alkohola u krvi doveli su do toga da sam išao redom od jednog do drugog – ili druge, i čestitao im na Idolima. Jer, Idoli su nikli u Beogradu, a ne u Podgorici, ili Zagrebu ili Skoplju (OK, mogli su i u Ljubljani), a moje kolege kao dio tog tla, mogli su da budu ponosni i zaslužili su čestitke.

Danas, 25 godina kasnije, sjećam se Idola i sa nostalgijom, ali i sa gorčinom. Gorčinom jer je propuštena šansa da se na tom talasu buđenja i otrježnjenja još davne 1980. na mnogo nježniji i humaniji način razriješe naše nagomilane kontroverze. Ali ne, pobijedili su neki drugi stilovi muzike i počeo je rat. Mogu misliti kako je tek Idolima.