Mozaik

Razglednica

Oko Dalmacije,...

fotografije: robert čoban

Jidro, a ne sidro

Na putu do i od Splita obišli smo Roški slap, Manastir Krku, Vrelo Cetine i Sajam u Benkovcu, pa i uspeli da nam pauk odnese automobil

…gazdinstvo Kristijan,…

“Ovdje je sjedio naš Markan 1910–1985.” Mermerna ploča obaveštava nas da je na kamenom zidiću pored ulaza u kuću nekada obitavao osnivač Seoskog domaćinstva “Kristijan”, jednog od najautentičnijih mesta na kojem možete jesti u Dalmatinskoj Zagori.

Kolega Zlatko ga je našao na internetu i predložio da tu ručamo na putu do Splita. Restoran se nalazi u staroj kamenoj kući na Roškom slapu reke Krke kod Skradina. Terasa je nešto posebno – noge su vam u vodi koju pravi slap koji je tu odmah pored. “Zašto Kristijan?”, pitam sadašnjeg vlasnika Antu Skelina, Markanovog unuka i Krstovog sina. On mi objašnjava da je ranih osamdesetih kada su počeli da ugošćavaju putnike namernike, turisti bili isključivo stranci, uglavnom Nemci i Austrijanci pa se “Kristijan” činilo prikladnijim od “Krsto”.

U restoranu služe isključivo ono što sami proizvedu – sir, pršutu, maslinovo ulje, nekoliko vrsta rakije, crveno i belo vino. Samo hleb kupuju. Ante mi priča da je deda Markana često posećivao i Miljenko Smoje. Setio sam se svog prvog dolaska u Split, tokom ratne 1993. kada je grad bio pun izbeglica iz Bosne koji su bežali od muslimansko-hrvatskog rata koji je tada besneo. Na autobuskoj stanici me je dočekala “nona” sa natpisom “Sobe, Zimmer, Frei”. Smestio sam se i otišao da se nađem sa ekipom “Ferala” sa kojima sam dogovorio intervju. Jedan od “Feralovaca”, ne sećam se više koji, rekao mi je: “Nećeš ti spavati po nekim kućama! Ideš kod mene doma da spavaš!” Njegova supruga mi je namestila kauč u gostinjskoj sobi. Sutradan su me najavili kod Miljenka Smoje i ja sam trajektom otišao na Brač gde sam uradio intervju sa legendarnim splitskom novinarom, književnikom i scenaristom. Miljenkova supruga Lepa poslužila me je vinom i dalmatinskim sirom dok smo on i ja razgovarali o tragičnim vremenima u kojima se naša nekada zajednička država našla. Uhvatio sam “poslednji voz”, Smoje nas je napustio dve godine kasnije. Lepa i Miljenko su živeli u braku 51 godinu, a ona ga je nadživela punu 21 godinu. Svoj život sa Smojom opisala je u knjizi Ona (nadimak kojim je Miljenko zvao Lepu), koju je objavila u 88. godini života. Decenijama je vodila splitski plesni studio “Mozaik”, u kojem su svoje plesne korake naučili brojni poznati i manje poznati Splićani.

Uz sećanja na Smoju završavamo drugu bocu vina i vreme je za obilazak Roškog slapa koji je šesti, pretposlednji slap reke Krke, 35,5 km udaljen od izvora, a ime duguje gradini Rog. Visok je 25,5 m, dug 650 m. Prepoznatljiv je po sedrenim kaskadama koje zbog su svoje lepote nazvane “Ogrlice”. A kada smo već tu, red je bio i da obiđemo Manastir Krka. U dvorištu manastira čulo se pojanje iz crkve. Ušli smo, u službi je učestvovao episkop dalmatinski Nikodim sa nekolicinom sveštenika i bogoslova. U hramu je bila jedna vernica, a za nama je ušla i jedna porodica turista iz Italije. Manastir Krka se prvi put pominje 1345. kao zadužbina kneginje Jelene Nemanjić Šubić. Nakon ponovne uspostave Pećke patrijaršije 1557. pravoslavnom crkvom u Dalmaciji upravljali su dabrobosanski mitropoliti. Mitropolit Gavrilo Avramović postavio je 1578. igumana manastira Krke za egzarha celokupne dalmatinske pravoslavne crkve, koja je u to vreme bila u ekspanziji. To postaje pravilo i u sledećem vremenu, tako da je od tada pa do 1810. manastir Krka ostaje centar pravoslavlja u Dalmaciji. Manastir je 1926. posetio Patrijarh srpski Dimitrije a 1929. Aleksandar I Karađorđević. U čast njihovih poseta postavljena je i tabla u dvorištu manastira.

U toku poslednjeg rata 1991–1995. manastir je poharan, ali ne bitnije, jer su ga hrvatske vlasti zaštitile od vandalizma. U zapusteli manastir Krku krajem 1998. najpre je došao mladi monah Gerasim, postrižnik ovog manastira, a potom i otac Dositej kao i otac Mihailo. Sa njima je manastir propojao i postao opet kao što je bio kroz vekove duhovno središte pravoslavnih Dalmatinaca.

Vreme je bilo da nastavimo put ka Splitu našem konačnom odredištu. Kada smo stigli u grad, već je bio sumrak, parkirali smo auto preko puta našeg apartmana nedaleko od Bačvica, kako nam je vlasnik stana i rekao, ja sam otišao da isplivam u moru a Sloba i Zlatko do grada.

Kada smo se vratili do stana, našeg automobila beogradskih tablica više nije bilo. Momci iz susednog kafića rekli su nam da ga “odnija pauk”. Čuli smo se sa parking-servisom gde su nam potvrdili da je auto odnet jer je bio parkiran na 80 cm od fasade zgrade, a dozvoljeno je 100 cm zbog prolaza invalidskih kolica. Zlatko je pozvao vlasnika apartmana da dođe po nas sutradan u 9.00 ujutro u kafić do stana kako bi nas odvezao u parking-servis po automobil i platio oko 60 eura koliko je kazna. “Ako odbije da plati, dobiće takvu recenziju na bookingu da mu više niko neće doći u taj apartman!”, brundali smo. Kada se ujutro pojavio gazda, 210 cm visok bivši košarkaš “Jugoplastike” malo smo spustili ton ali je dobroćudni Dalmatinac na kraju ipak platio kaznu jer su od svih parkiranih automobila odneli samo naš, da li zbog tih 100 cm za koje nismo znali ili zbog BG-tablica, ostaje nam da nagađamo.

Tek, nismo dozvolili da nam daj događaj pokvari dvodnevni boravak u Splitu u koji smo došli povodom 80. rođendana dnevnog lista “Slobodna Dalmacija”. Dan sam proveo na plaži Bačvice na čijem ulazu se nalaze dve table koje podsećaju na to da je na ovom mestu 13. avgusta 1913. održano “prvo natjecanje u plivanju, ronjenju i skokovima u more” kao i da je “u ljeto 1908. na Bačvicama odigrana prva vaterpolo utakmica u Hrvata”.

…Željan Rakela

“Žena triba bit jidro, a ne sidro”, odgovorio mi je Željan Rakela, Splićanin koji je obišao ceo svet (300.000 km) na motoru na pitanje kako njegova supruga podnosi takav lajfstajl. Imaju ćerku i čekaju blizance, dva sina. U svojoj knjizi 300.000 kilometara motoavanture opisao je sve svoje prelome, oporavke i kako je gledao smrti u oči. Neko nakon njih ne bi ni pomislio više da sedne na motor, ali ne i Rakela. Krajem devedesetih osnovao je i firmu za pružanje usluga obezbeđenja. Dok pijemo kafu na Bačvicama priča mi kako mu je najveće zadovoljstvo iz “zaštitarskog posla” bilo kada je 2006. godine bio lični telohranitelj i vozač bivšeg sovjetskog lidera Mihaila Gorbačova, koji je u Primoštenu slavio 75. rođendan i 20 godišnjicu Perestrojke.

U Sibiru 2008, dogodila mu se teška saobraćajna nesreća: “Aleksandar Nikolajević koji se frontalno sudario svojim vozilom s mojim motorom blizu Bajkalskog jezera poviše Mongolije, prekinuo me u namjeri da moj prijatelj Ivan Bubalo i ja budemo prvi Hrvati koji su napravili krug oko svijeta na motorima. Završio sam u seoskoj bolnici koja nije bila sposobna za takvu operaciju, pa sam uzeo taksi koji me vozio šest sati do Krasnojarska. Tamo sam donio odluku da se neću operirati jer me bilo strah da ću, kad me uspavaju, ostati bez bubrega i rožnice te sam odlučio da me operiraju u Zagrebu. Trebala su četiri dana dok nisam stigao u KBC Dubravu, gdje me operirao dr Kostić i nakon šest mjeseci već sam bio spreman za novi put – Sirija, Jordan, Egipat, Izrael…”

Rakela je sa grupom prijatelja ranije dolazio motorom u Novi Sad, a povod našeg susreta bila je građanska inicijativa “Drugi grad” u sklopu koje je planirano bratimljenje Novog Sada i Splita, dva grada oba druga po veličini u svojim državama, oba glavna grada najveće pokrajine/županije, oba sa pozivnim brojem 021, oba sa poštanskim brojem 21.000, u oba se igra “picigin” na plaži u oba vole Balaševića i Olivera…

Par sati kasnije, sa uberom koji u Splitu besprekorno radi, stižemo pred Meštrovićevu galeriju ispod Marjana u čijem prostranom dvorištu ispunjenom skulpturama slavnog vajara se odigrala proslava 80. rođendana “Slobodne Dalmacije”. Na proslavu su došli svi koji nešto danas znače u Splitu ali i premijer Andrej Plenović sa nekolicinom ministara. Mi, jedini gosti iz Srbije, konstatovali smo kako će naša “Politika” sledeće godine imati 120. rođendan i sležući ramenima iskazali nevericu u to kako bi ta proslava mogla da izgleda.

Sutradan smo na putu kući obišli Vrelo Cetine, jedan od izvora ove reke popularno nazvan Oko Dalmacije. Ovaj, proteklih godina možda najviše fotografisan (posebno iz dronova) prizor u Hrvatskoj, predstavlja zaista prvorazrednu atrakciju. Izvor je dubok preko 115 metara (do te dubine je istraživan) a voda je toliko hladna da sam u njoj izdržao svega nekoliko sekundi.

Kako je bio 10. jun nismo mogli da preskočimo čuveni Sajam u Benkovcu, koji se više od jednog veka održava svakog 10. tokom letnjih meseci. Nekada se sajam održavao u centru Benkovca i tu su se iz cele Dalmacije ali i drugih krajeva Hrvatske i Bosne ovamo slivale kolone poljoprivrednika, trgovaca, nakupaca, zanatlija i znatiželjnika. Danas on više liči na neku od buvljih pijaca (poput novosadskog Najlona, na primer), sa tom razlikom što ovde i dalje možete da kupite – magare (1000 eura). Tu je i sir iz mešine, okna sa nekog potopljenog broda a trgovac kao da je izašao sa stranica romana Što je muškarac bez brkova Ante Tomića prodavao je goblene i reprodukcije poznatih slika. Među njima i Kosovku devojku. Iako je udeo Srba u Benkovcu od 73% koliko ih je bilo 1991. pao na 7% koliko ih je danas – očigledno još ima kupaca koji cene oštri potez četkice Uroša Predića.

Iz istog broja

Žene

Volim ovaj narod

Sonja Ćirić

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu