Tih ranih osamdesetih godina prošlog vijeka, za vrijeme mog (srednjo)bosanskog djetinjstva, na više od petsto metara nadmorske visine, s dva vrha od oko dvije hiljade metara tek malo sjeverno i južno, sav okružen planinama, u pejzažu skoro alpsko-dinarskom, činilo mi se da u Jugoslaviji nema kraja koji bi od mog zavičaja bio sentimentalno-kulturološki udaljeniji od Vojvodine. Sve što je išlo ka istoku i ka jugu, ka jugoistoku, bilo je poznato: Crnu Goru, Srbiju i Makedoniju sa Bosnom je povezivao i balkanluk i turćijat: gastronomija, arhitektura, način govora, krajolici, muzika, mirisi, nekakav životni ritam, sve je to svjedočilo da pripadamo istom svijetu. Dalmacija je opet bila kraj u kojem smo svake godine ljetovali, ostatak Hrvatske takođe je po mnogo čemu bio balkanski, a planinskost Slovenije činila ju je barem na jedan način sličnoj Bosni. Vojvodina je bila tamo daleko; ni onih četrdesetak godina zajedničke austrougarske istorije nije ju činilo bližom. Ono što mi je Vojvodinu najprije približilo bile su – pjesme.

MATURSKE SLIKE U IZLOGU: Postojao je – postoji zapravo još uvijek – u Travniku, i drugdje u Bosni, običaj da se nekad krajem aprila ili početkom maja u izlozima u najprometnijem dijelu glavne gradske ulice pojave panoi sa fotografijama maturanata i njihovih profesora. Lijep je to običaj, skoro poetičan, na neki svakidašnji način. Određuje gradsku dinamiku, i kratkoročno i dugoročno, i sinhronijski i dijahronijski, što se kaže. Svakog proljeća, dakle, šetnja po korzou nužno znači i zaustavljanje pred izloženim panoima. Kad kao klinac od pet-šest-sedam godina šetaš s roditeljima, slušaš njihove komentare i eventualno prepoznaš nekog komšiju, jednako među maturantima i među profesorima. Kako odrastaš, maturantski likovi sve su ti poznatiji: eno starije sestre druga iz klupe ili eno brata djevojčice u koju si zaljubljen. Godinu za godinom bliži se i taj trenutak kad će se tvoja slika naći na panou. To je proljeće posebno, kad na panou gledaš vlastitu sliku, a znaš da je i svi drugi gledaju. Idućih nekoliko godina i dalje pažljivo zagledaš maturantske slike, naročito slike maturantica. Onda dođe vrijeme kad maturanti iz tvoje generacije postanu profesori, a doće i vrijeme kad djeca maturanata iz tvoje generacije budu maturanti. Ima nečeg malomišćanskog u tom običaju, nije to običaj za velike gradove. Ima on smisla jedino u gradovima u kojima svako svakog zna. Bosanski gradovi, manje-više svi, su takvi. Takvi su, međutim, i gradovi u Vojvodini. (Mali gradovi, mala mista, varošice – ovaj treći termin podsjeća odmah na program TV Novi Sad Varošarije.) Naučio sam to iz naslova albuma Đorđa Balaševića Mojoj mami umesto maturske slike u izlogu. Album je objavljen 1979. godine, no ja sam ga, naravno, otkrio kasnije. Moja prva asocijacija na Balaševića je album Pub (iz 1982. godine), i to na kaseti. To je kaseta koju smo opsesivno slušali u autu, putujući na more. Bilo mi je pet ili šest godina, koji mjesec ranije sam prvi put registrovao maturske panoe, a najviše sam volio pjesmu Za sve je kriv Toma Sojer. (Toma Sojera onomad sam znao kao junaka filma prikazanog u sklopu televizijskog Zimskog bioskopa, klinca vragolana koji se glupira da bi fascinirao pjegavu crvenokosu Beki i kao jednog od likova iz serije knjiga Čudesni svetovi Volta Diznija. Makar još, dakle, ne pročitao Tvenov roman, Tom Sojer – vojvođaniziran u Tomu – već mi je bio znan, pa mi se činilo da u Balaševićevoj pjesmi susrećem starog prijatelja.) Volio sam i Pesmu o jednom petlu, još blaženo nesvjestan alegorijske dimenzije. Volio sam i Ilonu i Za treću smenu, a i konja mi je bilo žao kao i ratniku paorskog srca. E baš tu, od te riječi paor, nepoznate mi dotad na način na koji su mi bivale nepoznate jedino riječi iz knjiga, mogao bi početi jedan rukavac priče o upoznavanju Vojvodine. U toj pjesmi se "Braca devetnaeste vrn’o", a ja kao deran još nisam ni znao da je devetnaesta zapravo – 1919. Kad poslije budem čitao Krležu i Crnjanskog, past će mi ponekad na pamet Balaševićeva lirska skica Prvog svjetskog rata iz perspektive austrougarskog soldata. Ali živ mi je još uvijek onaj magloviti dječački dojam o toj pjesmi, gdje se nejasni žal zbog nekih apstraktnih konja isprepleće sa žalom zbog konkretnog konja kojeg kandžijom bije Ciganin kočijaš negdje uz Lašvu, a s tim kao da se miješa i volšebno naslućena priča o Ničeu u Torinu s početka onog davnog januara. Ima u toj Balaševićevoj pjesmi nekakve literarnosti karakteristične za ono što se pjeva u Vojvodini.

NEKI NOVI KLINCI: Odveo me Pub, da ne kažem vratio, ka albumu Mojoj mami umesto maturske slike u izlogu. Pjevačev glas ovdje je bio još dječačkiji. I postojala je strašno opipljiva svijest o prolaženju vremena. Udarna pjesma na albumu – Neki novi klinci – u tom smislu se savršeno rimovala sa konceptom albuma, od naslova do omota ploče. (Tako je u mom sjećanju, ali tako bi čini mi se i moralo da bude. Pub je kaseta, a Mojoj mami… ploča; samo omot ploče, naime, može dovoljno vjerno da liči na maturski pano.) Balašević tu pjeva o čovjeku – da ne kažem lirskom subjektu – koji već neko vrijeme nema ništa zajedničko s klincima maturantske dobi, ali još manje veze ima s njihovim profesorima. Ipak, to je svijest o prolaženju vremena unutar vlastitog života, ne odveć različita od svijesti o istorijskom prolaženju vremena u Ratniku paorskog srca. Vrhunac te svijesti, svijest koju bismo vjerovatno mogli prozvati geološkom sviješću o prolaženju vremena, nalazi se u Balaševićevoj programskoj pjesmi Panonski mornar. Godina je 1979, godina izlaska albuma Mojoj mami umesto maturske slike u izlogu. Đorđe Balašević nastupa na Splitskom festivalu (Festival zabavne glazbe Split) i pobjeđuje s pjesmom Panonski mornar. Ovdje je potrebna mala digresija. Splitski festival (što se tradicionalno održava na Prokurativama) tradicionalno je posvećen muzici koju bismo mogli prozvati mediteranskom. U asocijativnom krugu koji stvara fraza Splitski festival su Zdenko Runjić, Arsen Dedić, Đelo Jusić, Oliver Dragojević, Tereza Kesovija, Mišo Kovač, Radojka Šverko, Meri Cetinić; pjesme kakve su Pismo ćali, Nono, moj nono, Kud plovi ovaj brod, Proplakat će zora, Leute moj, Galeb i ja, Skalinada, Maslina je neobrana. Šta tu radi jedan Đorđe Balašević s Panonskim mornarom? Stvar isprva vuče na čistu dosjetku: Gledam Banat, Srem i Bačku s Fruške gore,/ gledam tako a u duši lom./ Tu je nekad, kažu knjige – bilo more,/čekalo me pa presušilo.// Rođeni sam moreplovac ko Magelan,/ il još bolje ko admiral Kuk./ U ravnici usred njiva gubim elan,/ nasukan u žitu morski vuk.// Mog mora nema i ne znam šta da radim,/ moj stari kaže da ni Dunav nije loš./ Mog mora nema,/ al ja živim u nadi,/da možda, ipak, negde srešćemo se još.// Život mi je zato gorak kao tonik,/ tuga moja bez kraja i dna./ Al na sreću tu je Mesec svetionik/ vodi me kroz plave vode sna./ O, gde baš mene da tako nešto snađe,/ Ovo je priča i za suze i za smeh./ Poneki mornar možda ostane bez lađe,/ ali bez mora, to je izuzetan peh.

ĐAČKI RASTANAK: U mnogo čemu, ovo je ključna Balaševićeva pjesma. Dosjetka se, naime, tu pretvara u program. Već u prvom stihu mapira se cijela Vojvodina: Gledam Banat, Srem i Bačku s Fruške gore. Tu su i tri regije (Banat, Srem i Bačka – tri srca junačka, rekao bi onaj tip iz Kaporovih Foliranata) i najozbiljnija vojvođanska planina. Tu je i na prvi pogled banalno prisjećanje na poluzaboravljenu lekciju iz geografije za šesti razred osnovne škole; tamo gdje je danas Panonija, gdje su Slavonija, Vojvodina, Mađarska i šta već, tamo je nekoć bilo Panonsko more. Tim povratkom u davnu (geološku) prošlost, međutim, Balašević tek iscrtava ključni reljef svoje poetike – mimoilaženje s Kairosom, bogom pravog trenutka, spoznaju da je tajming uvijek promašen, da je stalno ili prerano ili prekasno. Pjesma Panonski mornar objavljena je na albumu Odlazi cirkus iz 1980. godine. Na tom albumu je i pjesma Život je more koja cijelu morsku metaforu potvrđuje i dodatno proširuje. Naslovna pjesma Odlazi cirkus takođe govori o fulanju pravog trenutka, kao uostalom i prva pjesma albuma i jedna od Balaševićevih najslavnijih svih vremena – Priča o Vasi Ladačkom. Pjesma Lepa Protina kći sa Puba geološku metaforu iz Panonskog mornara prebacuje u intimu. Lirski subjekt je bio još sasvim mlad i nije bio spreman za Lepu protinu kći. Preostaje cijeloživotni žal, kao i kod Panonskog mor(nar)a. Ovdje se vrijedi vratiti albumu Mojoj mami umesto maturske slike u izlogu. Famozno đačko doba iz one još famoznije od kolijevke pa do groba fraze jest upravo doba u kojem je za sve ili prerano ili prekasno. Zato se u kontekstu đačkog doba ima smisla prisjetiti Đačkog rastanka Branka Radičevića, jednog od Balaševićevih preteča.

PRVA LJUBAV: Branko je pjesnik pjevljivih pjesama i nije bilo nužno da nas Zdravko Čolić podsjeti na to da bismo toga bili svjesni. U tom smislu je on začetnik (vojvođanske) trijade koju nastavljaju Miroslav Antić i Đorđe Balašević. Đački rastanak je pjesma o spoznaji o ljepoti đačkog doba koja se stiče tek kad je đačko doba završilo. U ključu u kojem je Borhes pisao o Kafkinim pretačama, tvrdeći da je Kafka sam stvorio svoje preteče, mogli bismo kazati da je Balašević od Branka Radičevića u ovom smislu stvorio jednog od svojih preteča. Još više ta relacija vrijedi ako govorimo o Balaševićevom odnosu prema Miroslavu Antiću. Vrijedi ta relacija zasebnog teksta, a ovdje tek zarad ilustracije pomenimo (lajt)motiv prve ljubavi. Mika Antić, recimo, kaže: Evo o prvoj ljubavi još samo nešto malo:/ nek ne zaboravi niko – ona je ipak večna./ Ona je kao nebo što se uskovitlalo/ kad je u zoru palo u ogledala rečna. Balaševićev pak refren na Miku Antića se nastavlja ovako: Prva je ljubav došla tiho, nezvana sama,/

za sva vremena skrila se tu negde, duboko u nama. Drugim se sredstvima koriste Antić i Balašević, ali poruka je ista. Iz perspektive one životne tačke u kojoj dječačko doba podsjeća na Atlantidu u istoriji čovječanstva, i Antić i Balašević uzdižu važnost vremena u kom sve još je vredelo za nas.

MARGINA: U trouglu Branko Radičević – Miroslav Antić – Đorđe Balašević nedostaje jedno ime da bi se formirao kvadrat, pravougaonik ili romb. To ime može biti samo jedno: Duško Trifunović. Rođen je u Bosni, ali ne u planinskoj Bosni, nego onoj Bosni koja djeluje kao vojvođanska margina, u tankoj traci Bosni što je i sama bila dijelom Panonskog mora, u Posavini, u blizini Bosanskog Broda, u selu Sijekovcu. I Duško Trifunović znao je da piše pjevljive pjesme; pjevali su ih Zdravko Čolić, Seid Memić Vajta, Bijelo dugme i ini. Rat i život doveli su Duška Trifunovića u Vojvodinu, pa sada počiva u blizini Branka Radičevića. Kad Duško Trifunović napiše (a Vajta otpjeva): Počeo sam da vodim računa/ da vidimo u kojoj sam fazi; to na drugi način takođe ilustruje važnost Kairosa, boga pravog trenutka. To je linija kojoj je Balašević ostao vjeran i nakon Puba, evo već više od trideset godina. I u muzičkom i u tekstualnom smislu, Balaševićev je opus razuđen, ali ovo ipak ostaje kao nekakav najmanji zajednički sadržilac.

ŽIVETI SLOBODNO: Impresivan je to niz albuma: Celovečernji The Kid (1983)/ 003 (1985)/ Bezdan (1986)/ Panta Rei (1988)/ Tri posleratna druga (1989)/ Marim ja… (1991)/ Jedan od onih života… (1993)/ Naposletku… (1996)/ Devedesete (2000)/ Dnevnik starog momka (2001)/ Rani mraz (2004). Svaki od njih ima bar dva ili tri vrhunca, a makar po jedna od pjesama na svakom uklapa se u tu Balaševićevu opsesivnu temu promašivanja vremena, mjesta i voljene osobe. Ta vojvođanska melanholija, što se jednako jednostavno i lako uklapa u istorijsku varijaciju i u ličnu ispovijest izrečenu neznancu za šankom, jedan je od ključnih nosivih elemenata Balaševićevog doživljaja svijeta. Iz istog izvora je potekla i Balaševićeva angažovanost s početka devedesetih godina dvadesetog vijeka zarad koje je i opstao njegov –kako se to kaže – kultni status u Sarajevu i Zagrebu. Kad on u pjesmi Živeti slobodno kaže: Živeti slobodno… Svetom se oriti…/ Okićen perom sokola, za urok protiv okova…/ Živeti slobodno… Pesmom pokoriti…/ Tvoj steg na svakom gradu je gde ti se neko raduje…/ Svako je jutro novo ušće… Poteci kao rečica…./ Neka se trnje plete gušće… Nebo je tvoja prečica…/ I zdrobi lažne dijamante ko ljusku šupljeg oraha…/ Nek bulevari sveta pamte muziku tvojih koraka…, on ne kaže ništa pretjerano drukčije od poruke koju, možda nešto indirektnije, šalju njegove "ljubavne" pjesme. Opet je, hamletovski rečeno, vrijeme izišlo iz zgloba, a trebalo bi biti dijelom svog vremena. Ta je linija, iz neke socijalne perspektive, najvitalnija i najtrajnija u njegovom opusu. Rano se smrkava svuda u našim varošicama, a taj je suton u ravnici možda i najokrutniji. Nema nigdje planinskog visa oko kojeg bi se na koji tren zadržao ljubičasti afterglow kao oreol. Prođe još jedan dan (dan kao san, kaže ona pjesmica), prođe dan, proće i život, kao kod Beketa u Krapovoj posljednjoj traci. I promašena epoha i promašen dan, da ne kažem ipak promašen život, mogu se iskupiti pjesmom. Pjeva se u Vojvodini o svemu, kao i svugdje, a kod njenih najboljih pjevača, o čemu god da pjevaju, nalazi se i talog ove spoznaje.