"Službeni hrvatski podaci govore o 136.000 povratnika, uključujući i one iz istočne Slavonije", kaže za "Vreme" Milorad Pupovac, profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu i saborski zastupnik. On, međutim, dodaje da to nikad nije bila realna brojka. "U najboljem slučaju, vratilo se do 80 000 izbjeglih. Danas je zbog velike smrtnosti i zbog ponovnog povratka u Srbiju ta brojka i manja, oko 60.000″, kaže Pupovac.

S kojim se problemima Srbi povratnici suočavaju? Znamo da je još mnogo problema, od obnove porušenih kuća, penzija za ratni period, pa čak i nedostatka struje u nekim selima…

Obnova uništenih kuća još nije završena, stambeno zbrinjavanje bivših nosilaca stanarskih prava također. Suđenja za ratne zločine i dalje su problem, posebno nesankcioniranje zločina počinjenih prema Srbima. Pitanje neisplaćenih mirovina priznaje se, ali se na njega ne nalazi odgovora. Najveći problem je održivost, razvoj, zapošljavanje. Ljudi su se vratili u opustošena, devastirana i zanemarena područja.

Vidite li da su se neki problemi povratnika potpuno riješili?

Povratak imovine da nema preostalih slučajeva, bio bi potpuno riješen, te da nema opasnosti da im država počne prepisivati zemlju na sebe. Politička predstavljenost je solidno riješena. Slično se moglo reći i za obnovu međuetničkog povjerenja da nije krenula kampanja protiv ćirilice, antifašizma i Srba. Da je Vlada bila posvećena rješavanju preostalih pitanja, ona su u protekle tri godine mogla biti riješena.

S kojim se okolnostima susreću povratnici u gradove, a s kojim oni koji se vraćaju u ruralne sredine? Vidimo da su i Lika i Banija i Kordun i dalje gotovo prazni, bar kad govorimo o autohtonom stanovništvu.

U gradovima je glavni problem asimilacija uzrokovana strahom od identiteta, a u ruralnim sredinama razvoj i mogućnost ekonomskog opstanka. Što se stanova tiče, posebno teško ide otkup, što zbog previsoke cijene, što zbog administrativne opstrukcije.

Usprkos zakonima, srpska nacionalna manjina je danas još manje zastupljena u državnoj upravi nego prije dvije–tri godine. Koliko, uopće, povratnik ima šansi za zaposlenje u Hrvatskoj, s obzira na vrlo visoku stopu nezaposlenosti u ukupnoj populaciji?

U državnim tijelima i javnim ustanovama i poduzećima samo onoliko koliko se osigura političkim djelovanjem, a to je premalo, u privatnim poduzećima situacija je povoljnija i tu lakše dobivaju posao.

I danas svjedočimo relativno čestim hapšenjima Srba, državljana Hrvatske, optuženima za navodne ratne zločine. Prije nekoliko godina hrvatske vlasti su dostavile vlastima u Srbiji spiskove optuženih, ali čini se da i dalje postoje neke tajne optužnice ili istrage čak i protiv ljudi koji su godinama dolazili bez ikakvih problema u Hrvatsku. Da li u tome vidite politiku, da li su u pravu oni koji kažu da je i to jedan od načina da se izbjegli Srbi odvrate od ideje o povratku?

To je bilo, nažalost, i sredstvo opstrukcije povratka. U ranijim godinama to je bilo i sredstvo progona. Unatoč određenom napretku duh te vrste upotrebe pravosuđa i danas je aktivan.

U Hrvatskoj je na djelu novi val nacionalističkih tenzija, ojačanih "pitanjem ćirilice". Gotovo svakoga dana ste na meti desničarskih medija i političara, ali – valja to konstatirati – traje to već gotovo tri desetljeća, pa se bar može reći: navikli ste. No, o tome i izbjegli Srbi iz Hrvatske znaju ponešto. Iz svoje pozicije, što biste rekli nekoj mladoj i, recimo, školovanoj osobi koja bi se željela vratiti u Hrvatsku, što da očekuje: perspektivu, ili diskriminaciju?

Mogu samo reći da se borimo i da ćemo se boriti protiv diskriminacije i da stvaramo perspektivu i za školovanje, a nadamo se uskoro i za zapošljavanje. Ponekad više energije trošimo u borbi protiv diskriminacije, a ponekad u stvaranju perspektiva. Uostalom, to su dvije strane našeg dukata.