Mandatarka je određena, čekaju se ministri. Onoliko koliko Aleksandar Vučić pita čitaoca, toliko ferma i Anu Brnabić. Konačno, čemu žurba? Ako je otkazan Prajd zbog Kosova, energetike i svjetske situacije, gdje još da se predsjednik Srbije bavi sitnom kadrovskom politikom? I kada? Ta neće oni rješavati sve ove probleme, već on i niko drugi.

Drugim riječima, prženje na tihoj vatri pretendenata na ministarske fotelje traje i dalje. Uz unapređivanje kolekcije čuvenih vina i sekiracije zbog Crvene zvezde, Vučiću je to omiljeni hobi.

Kako li je na drugoj strani, među kandidatima za treći kabinet Ane Brnabić? Uveče, kad legnu, sigurno im san teško dolazi na oči. A i kako bi kad stalno prevrću po glavi da li im se Vučić osmjehnuo ili je bio natmuren, prema kome je blagonaklon, koga gleda ispod oka, što je rekao a što mislio, tko kako stoji u tabloidima i zašto… Prema ovim mukama, jadi mladog Vertera čist su luk i voda.

Najgore je pretedentima kojima već teče ministarski staž. Ako se na ikog odnosi poslovica “Da bog da imao pa nemao”, onda su to oni.

Ilustrativan primjer predstavlja ministar građevinarstva, saobraćaja i infrastrukture Tomislav Momirović, u narodu poznatiji po nadimku Toma Mona. Za razliku od Vulina, nema tetku u Kanadi, a mogao bi se i bez partijske knjižice zaposliti barem kao mlađi referent. Nije poput Nebojše Stefanovića kupio diplomu, niti uveo tatu u oružani državni posao. Konačno, skupa kola, nekretnine i još mnogo drugih statusnih simbola koji su kolege iz Nemanjine 11 stekle od politike i iz budžeta, on odavno ima zahvaljujući privatnom porodičnom biznisu.

Al’ džaba bilo mercedesa vranih, džaba hotela pretrpanih, ako Toma Mona nije ministar. U tom smislu, divi se Vučiću do imbecilnosti bez obzira na vrijeme i mjesto, uvijek mu je privilegija kad su zajedno u društvu. Hiperaktivan od prirode, Toma Mona krstari autoputom u stilu šlep-službe, kori radnike pred kamerama nakon što ih je prethodno moljakao poput praktikanta iz građevinske škole, papagajski ponavlja na društvenim mrežama otrcane režimske parole… Jer ne radi on za građane, nego – i to prekovremeno, do sagorijevanja – za Aleksandra Vučića.

Da je drugačije, valjda bi državne poslove vodio bar nalik na način kojim vodi privatne; da je drugačije, ne bi svaki bager, kran i mješalica zvrndali “zahvaljući” predsjedniku Srbije; da je drugačije, bar bi ponekad imao što reći o stanju u svom resoru, a da to nije puko prepričavanje onog što je njegov poslodavac već izrekao u nekom televizijskom monologu.

Toma Mona nije stranački ministar. U svom CV-ju nema radikalsku prošlost, preletanje iz Demokratske stranke među naprednjake, utjerivanje kapilarnih glasova i druge tipične biografske karakteristike. Ukratko, imao je život i izvan politike. Međutim, između njega i ostatka ministarskog kora razlika je mikroskopska – drugačije i nije moguće opstati u tom okruženju. Poltronstvo, bahatost i rijaliti retorika tu nisu pitanje umjetničkog utiska već zadati element.

Sve ovo se odavno zna, nema tu ničeg novog. Zašto onda tekst o Tomi Moni u osvit formiranja treće vlade Ane Brnabić? Zato što je on otjelovljenje onog dijela Srbije koji se u potpunosti predao, digao ruke od nade da može bolje i drugačije, te pristao da bude sve što on hoće. Ukratko, uvjeren je da bez Vučića Sunce neće izići, pšenica roditi niti se djeca rađati… A to je uvijek groteskno i praćeno transferom blama.

Tako se dolazi i do neoradikalskog paradoksa. Možda će Vučić zaista dati ostavku na funkciju predsjednika Srpske napredne stranke. Moguće je i da, ako mu zatreba, partiju iskoristi kao žrtvenog jarca. Za njene članove – pogotovo one kojima je, kako Đuka kaže, Vučić sve dao u životu – ništa tu neće biti neobično i sablažnjivo. Oni su ionako svog lidera izabrali zahvaljući cost and benefit analizi: sa Šešeljem više nisu imali budućnost, a zatim se Vučić pokazao jači i vještiji od Tome Nikolića. Zbog toga, počne li uslijed kakvih izbora ili protesta opadati moć aktualnog predsjednika Srbije da “završava”, “omogućava” i “isplaćuje”, tipični naprednjak će gledati na sve strane tko je sljedeći koji to može.

No, među njima neće biti Tome Mone. Nije teško zamisliti Đuku, Nebojšu Stefanovića, Orlića, Vulina, Zoranu Mihajlović i druga naprednjačke vedete kako u nekom trenutku govore o nepočinstvima i zastranjenjima Aleksandra Vučića. Ništa lično, takva su pravila igre.

Ako se ovo ikada desi, uz Vučića će stajati samo Toma Mona. Njihova veza je lična, nezavisna od partijskih spletki, sudbinski vezana… Vučić zato toliko i voli preletače te, posebno, zaposlenike poput Tome Mone, politički lakše od guščijeg perca. Jer tko zna što budućnost nosi? Možda jednog dana, kad odu svi, predsjedniku Srbije bude privilegija da bude u društvu uspješnog privrednika. Niko drugi mu neće preostati.