Kolumna

TV manijak

foto: tanjug

Porodica

Srbija je zemlja paradoksa, što se najbolje ogleda u ovdašnjim TV programima. Prvi dramski paradoks ogleda se u višenedeljnom iščekivanju da Predsednik objavi ime mandatara/ mandatarke nove Vlade Srbije. Tu leži susret sa dvojakom ulogom Aleksandra Vučića koji mora kao Predsednik da promeni identitet u Vođu SNS-a, pa kao partijski lider odluči ko će biti kandidati, da bi ih onda samom sebi u ulozi Predsednika Srbije predložio

Zatim je održao konferenciju gde je tu informaciju saopštio, pa smo tako saznali da je Ana Brnabić nova/stara premijerka. Saznali smo takođe da, nakon pet meseci od izbora, imamo Vladu koja je oročena, pa će za godinu i po ponovo izbori. Vaaau! To je novost koliko i vest da će u sledećoj sezoni Zadruge učestvovati Miki iz Kupinova, a da će tu biti, zamislite, i Lepi Mića! Neverovatno, ko bi to mogao da predvidi.

U drami bez drame, samo smo ovlaš dotakli činjenicu da će se ubuduće priznavati kosovski dokumenti. Mnogo je važnije pitanje da li će se održati Evroprajd u Beogradu.

Drugi srpski paradoks je činjenica da je na toj konferenciji Vučić saopštio da Parade neće biti jer Vlada ne može da garantuje učesnicima bezbednost. To je, naravno, besmislica, pravi razlog je udovoljavanje desnici u Srbiji koju Vučić smatra ozbiljnim političkim protivnikom.

Da paradoks bude veći, Prajd je zabranjen, ali je za premijerku imenovana Ana Brnabić, deklarisana pripadnica LGBT zajednice.

Njena uloga u organizaciji Evroprajda je takođe potpuno paradoksalna i pomalo tužna. Pokazalo se da je ona veoma aktivno učestvovala u pripremama, dajući čak i obećanja da će Vlast na svaki način pomoći da se ova manifestacija održi, a podsećam: Beograd je za organizaciju ovog događaja još davno aplicirao kao jedan od gradova kandidata. Sada je ona predsednica vlade koja nije u stanju da garantuje bezbednost pripadnicima LGBT manjine kojoj i sama pripada, pa onda ispada da Ana ni sebi ne može da garantuje bezbednost. Organizatori Prajda su s pravom ogorčeni, Srbija će u Evropi biti označena kao zemlja u kojoj se ne poštuju ljudska prava i prava manjinskih zajednica i krši Ustav. Postoji čak i element tragike u trenutnom položaju Ane Brnabić, koja se možda autovala kao lezbo, ali se na političkom planu vratila u svoja četiri zida. U određivanju nečijeg identiteta, članstvo u SNS nadilazi seksualni identitet i želju da imate osnovno pravo da izrazite svoj stav po pitanju seksualnog identiteta. Interes SNS-a u odnosu prema tradicionalističkom delu biračkog tela važniji je od prava manjinskih zajednica i borbe protiv diskriminacije.

Na ulicama Beograda održana je litija kao protest protiv Prajda, ali se tu priključilo mnogo pripadnika različite desničarske provincijencije. Bili su tu i anti EU, proPutin, antivakseri i ostali koji za vrhunsku vrednost promovišu našu porodicu kao simbol tradicije, vere i identiteta. Porodica je taj osnovni entitet, dakle ne pojedinac, koji će se odupreti Zapadnom uticaju. Ta podela sveta na Zapad i Istok veoma je relativna, ona je preuzeta iz hladnoratovskog dualiteta, pa je Rusija uz pravoslavlje obeležena kao Istok, što simbolizuje duhovnost, resurse, Putina i saradnju sa Kinom i Indijom. Na drugoj strani je Zapad, što je oznaka za NATO, Ameriku i EU, katolike i protestante, neprijatelje pravoslavlja i srpstva.

Iako je protest desničara održan uz blagoslov crkve, iako je bilo mnogo učesnika, skup nije imao značajniju medijsku pokrivenost. Racionalno objašnjenje bi bilo da u medijima ne bi trebalo promovisati diskriminaciju i govor mržnje, što je u velikoj meri tačno. Obično posle ovakvih okupljanja, besni klinci na ulicama samoinicijativno mlate ljude za koje im se učini da su gejevi. Taj jezik mržnje naročito možete videti kada se na televiziji Hepi svakodnevno putinisti dive i sa ushićenjem opisuju tutnjavu i razorno dejstvo ruskog oružja. Mnogi od njih su deo vladajućeg establišmenta, pa ponovo imam osećaj paradoksa u odnosu Srbije prema ruskoj agresiji u Ukrajini. Prema ovom ratu i Rusiji SNS se odnosi kao prema Prajdu – istovremeno podržava i osuđuje, dozvoljava i zabranjuje.

OK, ako je Porodica ta svetinja, kako da je onda zaštitimo, barem u medijima? Od početka godine, ubijeno je više desetina žena u strašnim primerima partnerskog nasilja. Svi slučajevi su se odigrali u heteroseksualnim vezama. Ni crkva, ni desničari, ni mediji kojima smeta Prajd nisu se dovoljno bavili ovom temom. Femicid je jeziv primer adaptacije na nasilje, i mediji i danas o ovoj temi izveštavaju isključivo senzacionalistički.

Kladionice se danas zvanično zovu beting industrija, a sportski prenosi su prepuni poziva da se “pobedi” i “osvoji” nekakva lova. Poznate ličnosti promovišu kocku, poznati sportisti promovišu klađenje i igre na sreću, što je danas najrasprostranjeniji poremećaj i leči se poput heroinske zavisnosti. U toku je epidemija ove bolesti koja je individualna, ali po definiciji i problem cele porodice, jer je razara ekonomski, socijalno i emocionalno. Nisam primetio da se ovim povodom oglasila crkva, desničari ili mediji kojima smeta Prajd.

Na kraju, u medijima se promovišu zvezde rijalitija, koje su do danas gotovo po pravilu bili mladi ljudi iz disfunkcionalnih porodica. Na Pinku je od prošle nedelje počeo novi rijaliti, po ugledu na Kardašijane. Kod nas su to Adaktari, mutirani Čačani, bahati novobogataši u čiji život zavirujemo jednom nedeljno. Svi su promenili imena da počinju slovom A, svi su operisani kod istog plastičnog hirurga i svi su udarili veštačke zube, sve kečeve ko Milić Vukašinović. Bave se bjuti industrijom, tačnije obrvama, a nekoliko generacija ove svite odlično oslikava kako se u Srbiji zamišlja uspeh. Tu se vidi kako “bog obrva” živi sa porodicom i svitom, onako po starinski, u zajednici. To je, dakle, ta pelcer porodica koju promovišu naši mediji i koliko vidim, dobro joj ide!

Iz istog broja

Navigator

Ko preživi, programiraće

Zoran Stanojević

Ova situacija

Balada o Tomi Moni

Filip Švarm

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu