Kolumna

TV manijak

Raskoš i garderoba

Čudna je to dihotomija u kojoj se na televiziji ponovo izvlače dobitnici nagradne igre “Uzmi račun i pobedi” ili se nabrajaju proizvodi koje sve “bogatiji” penzioneri mogu da kupe po sniženim cenama, dok se istovremeno prikazuje raskoš tranzicionih bogataša

Sećate li se euforije kada je na našim televizijama emitovana serija “Sulejman Veličanstveni”?

Bio sam ubeđen da domaćice širom Balkana gledaju ljubavnu priču Sulejmana i bivše robinje Hurem, uz sve spletke i svilene gajtane u sultanovom haremu. Međutim, nekoliko penzionerki, pasioniranih gledateljki, bez zadrške mi je reklo da ih u ovoj seriji najviše očaravaju “raskoš i garderoba”. Naime, lepo se mogao na ekranu videti kvalitetan pamuk na odorama glumaca i glumica. Nema šta, ozbiljan argument, pogotovo ako se uzme u obzir činjenica da su istorijski fakti relativno tačni, a da ljubavni zaplet imate i u telenovelama iz Južne Amerike. Ostaje dakle čar “Hiljadu i jedne noći”, nezamislivo bogatstvo i moć i odnos svemoćnog padišaha sa robinjama u njegovoj palati.

Razmišljao sam o ovoj teoriji i shvatio da se najveći deo našeg TV programa može opisati upravo tom dihotomijom gala–socijala. U autoritarnim društvima, mediji veličaju Vođu koji je prikazan uvek i svuda u poziciji apsolutne moći. Možda danas neće biti okružen haremskim lepoticama, ali ćete oko njega imati verne sluge i evnuhe koji su otelotvorenje muškarca lišenog sopstvene muževnosti. Samo je Sulejman potentan, mudar, strog i pravičan. On misterioznim načinom zna za svako selo, zaselak i reku, šumu, potok u svom carstvu. On takođe poznaje svakog agu, kadiju i bega, koji vlada u njegovo ime i zna ko je pošten, a koga je vlast pokvarila.

Televizija danas na identičan način predstavlja našeg Predsednika, što se posebno može videti prilikom svečanosti i ceremonija gde se nešto otvara. U Šeherezadinim pričama, vladar bi se preoblačio u prosjaka i poput Haruna Al Rašida obilazio narod da vidi kako živi. Danas se političari na televiziji prikazuju kao obični ljudi koji razgovaraju sa običnim svetom prepuni razumevanja za njegove probleme. Tada možda najviše do izražaja dolaze ogromne i sve veće socijalne razlike.

Otvorena je deonica auto-puta Ruma–Šabac, što je svakako dobra stvar. Narodu je rečeno da neće plaćati putarinu koja za tih nekoliko desetina kilometara zaista nije velika. Predsednik je nabrojao sva sela u okolini, ali se na pomen Hrtkovaca nije setio Vojislava Šešelja, kojeg ste mogli videti kako ispred plave kuće u tom selu sedi i gleda ko vozi šorom. Ostade Šešelj van auto-puta, kao i radikalska prošlost našeg Predsednika. Nije se niko setio ni ministarke Zorane Mihajlović, koja se zarekla da će upravo ona završiti tu deonicu, jer vodi ka njenom zavičaju. Narod je tu džadu zvao Zokin auto-put.

Čudna je to dihotomija u kojoj se na televiziji ponovo izvlače dobitnici nagradne igre “Uzmi račun i pobedi” ili se nabrajaju proizvodi koje sve “bogatiji” penzioneri mogu da kupe po sniženim cenama, dok se istovremeno prikazuje raskoš tranzicionih bogataša. Zanimljivo je kako je Predsednik zapeo u pokušajima da objasni otkud privedenom Milanu Radoičiću onolika vila na Kosovu. Nije zvučao ubedljivo ni argument o patriotskom ulaganju ogromnih para o čijem poreklu se ne govori. Primetio sam da je, posle poduže pauze, Vučić ponovo počeo da pominje imovinu Dragana Đilasa, što je siguran znak da je ponestalo drugih argumenata. Zamislite bilo koju evropsku zemlju u kojoj predsednik godinama optužuje nekog da je lopov, a da se protiv te osobe ne vodi nikakav postupak. Zamislite tu moć.

Sa druge strane, za kupovinu nekretnina u Srbiji nije vam potrebna potvrda o poreklu imovine. U kladionicama, nekretninama i auto-perionicama moguće je oprati ogromne pare, neki kažu milijarde. Teoretski gledano, mi smo raj za novac nepoznatog porekla, kao Kipar devedesetih, pa valjda otud na televiziji rame uz rame sa jeftinim parizerom ili kriškom leba sa alevom paprikom, imamo ozbiljne analize tržišta luksuznih nekretnina u drugom i trećem kvartalu. Posebno mi je zanimljiva analiza na TV Informeru gde u redakciji svi znaju kako se od sedam tona kokaina što je švercovao neki naš zemljak napravi 17 tona “sečenog”, pa se to pomnoži sa uličnom cenom. Sve iz glave računica, sve u trećem kvartalu. U emisiji o automobilizmu, uredno gledamo testiranje automobila koji košta “samo” 50.000 ili 60.000 evra. To vam je kao kada shvatite da je lanac kladionica prodat za pola milijarde evra stranom operateru, a da to nije ni stiglo do vesti, osim na marginama poslovnih pregleda informacija. Nije se puno pisalo ni o kupovini Geneksa, jer je kupac bio na televiziji kao lice koje žandarmerija lepi na patos pri legitimisanju. Zamislite samo da je u pitanju neka televizija, ili provajder.

Biznis evidentno cveta, samo više ne možemo da prepoznamo te biznismene, jer su uleteli u raskoš i garderobu. Ovih dana smo na društvenim mrežama, zahvaljujući činjenici da su opozicioni poslanici pratili slučaj, mogli da vidimo kako izgleda saradnja biznisa, javnih izvršitelja i batinaša. U jednom duboko koruptivnom sistemu, samo postoji strah od toga da ćete politički zglajznuti. Niko od osumnjičenih iz aktuelne vlasti nije nagrabusio. Setite se, na primer, Kokeze, predsednika Fudbalskog saveza Srbije, koji je smenjen i sada je nevidljiv, a pominjala se cifra od nekoliko stotina miliona evra i saradnja sa Belivukovom grupom, dok su optužbe protiv Terzića, recimo, zastarele ili povučene. Milost je beskonačna, ako znate kako da je zaslužite.

Zato valjda narod gleda Sulejmana.

Iz istog broja

Navigator

Velika mrsna tehnološka svadba

Zoran Stanojević

Nuspojave

Varšavski ustanak

Teofil Pančić

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu