Matija Bećković, njegova poezija i njegova čitava pojava danas i nakon svega – te dvije razine su odvojene, u suprotnosti i u harmoniji jedna naspram druge – naročit su paradoks čitave nacionalne kulture u ovom trenutku. Kao javna ličnost, sa svim implikacijama (naročito negativnim), koje se uz njega podrazumijevaju, dvadeset i više godina kao da se svime prije bavio osim svojim poslom i pozivom. Svejedno, drugačije od svih zemalja bivše zajedničke zemlje (čak i Sidran u Bosni je nešto drugo, šire doživljeno), on danas stoji kao simbol – nacionalni pjesnik par excellence, poet laureate, kad bi tako nešto postojalo ovdje, sama figura za djelatnost, i kod institucija ali, zapanjujuće, i kod takozvanog običnog svijeta, onako kao što je Dobrica Ćosić simbol za prozaistu. Ali razlika s mračnim romanopiscem je ključna: Bećkovićeve pjesme, one klasične, čak i u dekulturaliziranom kontekstu – čitale su se, još uvijek.

A onda je napravio nešto čije su implikacije nota bene, u kulturi usporenoj od silne vlastite brzine, ostale neprimijećene: godine 2007. izdao je zbirku Kad budem mlađi, ciklus pjesama-reakcija na život u srbijanskoj današnjici i modernosti (kakve god one, naopake i ni sa čim usporedive, bile), djelo akutno i na svoj način s rukom na bilu kulture. Pjesme iz te knjige neočekivano i polako su zaživile, i to putevima koji su, vidjet će se, silno ironični i po samog pjesnika i po teme. Naime, Bećkovićeve nove pjesme čitaju i mladi, u svoj domaćoj rastezljivosti ovog pojma. One se prepisuju po internetskim forumima, uz tekstove repera, kolumnista i raznih nepismenjaka i trgovaca banalnostima na veliko. Kako zanimljivo. Duž čitave, kako prve tako i nove zbirke, naslovom Kad budem još mlađi – što je zapravo "produžena" prošla knjiga, još razrađenija – Bećković najviše i uglavnom uspješno ironizira upravo ograničen i zbunjen jezik mladih ("govore na pola jezika"). To jest: ironizira njihovo nepoznavanje maternjeg jezika na koji je nakalemljen nemušti polusvladani metaengleski, terminologiju današnjice koja penetrira u srbijansku stvarnost, kompjuterski poglavito, jezik popularne kulture, uopće ono što se zove jezik kasnog kapitalizma i njegovih proizvoda, čitavo nekritičko preuzimanje rječnika i semiotike današnjeg zapadnog svijeta koji se, volens nolens, prelijeva i na zemlju Srbiju.

Da se nešto mladih (u ovdašnjoj rastezljivosti pojma), u svojoj iritaciji, zbunjenosti i nespremnosti za promjene nakon izolacije, nemogućnosti da imaju glas, nađe kod pjesnika-starca koji samo najpovršnije reagira na znakove modernog svijeta – na fenomene, pojavnosti a ne na stvarnost – to je u isto vrijeme i paradoksalno i logično, ponovo na liniji same knjige koja je uokvirena jezičkim i misaonim paradoksom – "kad budem (još) mlađi". Najuprošćenije pak u smislu recepcije: nezrelost i nesposobnost da se razumije ta naglost, reaktivnost bez dublje misli, frustracija, sve to koncentrira čitalačku jezgru Bećkovićevu, spaja autora i publiku.

Iako smo u današnjici, problem koji se otvara sasvim je u tradiciji srpske književne boljke što se proteže kroz sto godina. Autor, respective glas koji pjeva, još je jedan u nizu autora što samo prividno boluju od umora nastalog intenzivnim poniranjem u moderni svijet – koji je, pogotovo ovaj sad, što ga Bećković sarkastično opjevava, za mnoge od nas odista i shvatljivo na trenutke nepodnošljiv. Istina je pak da on nije ni zagrebao po površini, ni pokušao da dade šansu modernosti. Bećković se uvijek držao na distanci spram svijeta, zapravo, s nepovjerenjem, prezirom, glavnim gorivom svoje motivacije, i u samoj suštini – provincijalno.

Provincijalnost nije, međutim, nešto što bi pjesniku stajalo na putu ako ima talenta, ako je dobar, a Bećković je u svome daru i praksi pjesničkoj ne dobar nego izuzetan, kao što je uvijek i bio. Za razliku od najvećeg broja onih koji slažu stihove danas, Bećković je istinski pjesnik. I u ovim društveno-ideološkim obračunima to je nešto što zaboravljaju (vraga zaboravljaju – ne mare!, nisu nikad ni marili), obje strane što se tuku na ovdašnjoj javnoj sceni.

Kako se stvari po običaju ovdje bolje vide preko plota (iliti tarabe), onda za primjer: ni jedan Marko Vešović tako, zemljak i kolega mu, po običaju razarajuć u svojoj kritici, s pravom i tipično metodično, u mikrodetalj, u jednom tekstu nedavno izlaže sve što je krivo (pošlo) kod Bećkovića, u etičkom smislu dakako, a spram njegovog držanja devedesetih, ali svejedno, ne može da mu, još uvijek s divljenjem i razumljivom gorčinom, ne prizna nevjerojatan osjećaj za riječ, za gipkost i duhovitost, za sluh i muzikalnost autentičnog pjesnika, a nasuprot stihotvorca.

Svoj prepoznatljivi razgovorni ton usavršio je Bećković, dotesao kao majstor-drvodjelja, i tu nema što da se kaže, osim da se s udivljenjem konstatira svaki put lakoća ruke, u sposobnosti da se izreknu komplicirane stvari na najdirektniji, najjednostavniji način. Ponekad na granici aforizma doduše – nažalost, aforizma domaćeg tipa, novinskog, pseudomudrog, mudrijaškog i usporenog. Ali kad ga potegnu asocijativnost i mašta – kao u fantastičnoj slici-analogiji između mozga i crijeva, gdje zbog užasne, jungijanske sličnosti organa po njihovim fiziološkim geografijama pjesnik nadilazi vlastitu metaforu, ili u kalamburima kao u onom o Srbima kao "narodu s posebnim potrebama", gdje je maštovitost okretanja pomodne fraze sasvim u kontinuitetu kritike metajezika kao motiva – onda mu, u takvim momentima još uvijek nema premca.

Ili recimo, umjesto da svaki put intonira istim ponavljajućim stihom, on se igra skraćenicama – KBJM ("kad budem još mlađi") i drugima kojima otvara pjesme i poglavlja; to je ironiziranje jezika SMS poruka dakako, jezika skraćenog do ekstrema, do nestanka, do bezrječnosti nemuštih. Ne pomičući se s mjesta, metaforički i doslovno, Bećković uvijek gleda i sve mjeri s neizmjenjenim modelima: apsolutnom vrijednošću Njegoševog nebeskog dara odnosno narodskog govora, vanredne, neponovljive elastičnosti lingve običnog svijeta nekada, pogotovo najbližeg mu jezičnog kruga, crnogorskog, ijekavskog. Bećković ih neprestano i implicite uspoređuje s padom jezika koji se dogodio i događa se danas u možda nepovratnom procesu. Tu bi mu se lako i sa zdrave pameti s jedne strane moglo dati za pravo, iako bi se takvom pesimizmu trebalo oduprijeti odmah, bez demagogije – jezik se obnavlja neprestano, naime, ciklički, pa nema razloga da se, bez lažnog optimizma, to dogodi i jeziku nacije kojoj pripada pjesnik.

Iz toga: regenerativnost poezije, njenu snagu da ponovo vrati život i u život, Bećković, iza podsmijeha iza kojega se skriva konstantno kukanje i jeremijada, kao da to ne vidi.

To pitanje, kako stvarnog, imanentnog, tako i lažnog, patetičnog i dvoličnog pesimizma, umora i žaljenja iz pjesnikova pogleda, simbolično je za mnogo dublji problem. Baš kako je Konstantinović neuporedivim uvidom, kritički i empatijski secirao Disa kao "genija paradoksalne tvoračke lenjosti" – isto kao da sto godina kasnije vrijedi za Bećkovića. Lijenost duha i nezainteresiranost za svijet van neposrednog, koji pjesnik svojim talentom transcendira i, kako filozof kaže, "pretvara je u svojevrsnu lakoću" – kako je ovo savršeno prilježno, upravo aksiološki, u slučaju ovdje.

Ima, međutim, jedna fundamentalna razlika u odnosu na prethodnika.

Prvi je naravno pjevao u svoje ime najprije, pa iz toga se eventualno moglo širiti dalje. Bećković odavna ne govori samo u to i takozvano svoje ime, još od one strašne rečenice od prije dvadeset godina o radijem bivanju "na pogrešnoj strani sa svojim narodom nego na pravoj s dušmaninom". I zato, a nakon svih potrošenih energija i ljudskih kapaciteta, ova sadašnja retorika poraza i predaje, u krajnoj točki, retorika je jedne slomljene nacije. Štoviše, one koja zapravo uživa perverzno u svome lomu, jer iza toga uživanja ne smije da pomisli što to stvarno znači, takav slom, odgađajući da se pogleda istinski, van retorike pjesničke, govorne uopće, iza doskočica, gnoma i duhovitosti.

Gore pak, kao predstavnik te psihologije, barjaktar nedovoljno jasnog pogleda, iza svoje kozerije Bećković moralizira na iritirajući način, poput kakvog popa kod Dostojevskog, kao klasični narodni autoritarac sa sarkazmom i s vrijednostima koje se samo nedosljednom autoru čine kao duboke i fundamentalne. Pjesnik koji se igra s distancom i karikaturalizira stvarnost, ali i svoj pjevajući subjekt, samoga sebe, drži i misli da kontra svoje retorike negdje u sebi zadržava ozbiljan "centar", nepomaknutu točku. Ne zna naime da je, u međuvremenu, upravo u toj točci, u tom mjestu, iznutra već odavno neozbiljan.

Podijeljenost, što je ovdje glavna stvar, između (navodnog) morala i kreacije, nesumnjive vrijednosti pjesničkog stvaranja, osvećuje mu se u vlastitoj poeziji primjerom kakav se rijetko nalazi, bilo gdje.

Otvarajuća pjesma, prva iza prologa, spada među najbolje opise – možda u bilo kojem svjetskom poetskom korpusu – same srži toga što znači biti pjesnik, šire umjetnik, opise njegovih promjenjivosti spram jedne istine (!), spram objektivnog, bezbrojnih promijenjivih subjektivizama koji svaki put, dnevno, ili u satu čak (a zbog razloga što idu, kako pjeva Bećković, "od hormona do finansijske krize") mijenjaju vlastite istine i istine o svijetu. To je oda antibukvalnosti, nedoslovnosti i pjesničkoj neurozi nestalnosti koje Bećković ističe (kurzivom!) u briljantnom, ponovo iz običnog govora stvorenom manifestu: "kao da ja znam šta o tome mislim".

Kako je strašno onda kad se shvati da se taj humani manifest poetskog "šaranja" i promjene refleksno i spontano čita nasuprot njegova socijalnog bića, građanskog, njegove ideološke nepromjenjivosti i krutosti. I kako porazno, po njega – i po nas.