Gostovanje sarajevskog Kamernog teatra 55 u beogradskom Atelju 212 sa predstavom Elmira Jukića Žabe dobilo je veliku medijsku pozornost zbog političko-nostalgičnih asocijacija povodom ovakvog trojstva, i zbog Emira Hadžihafizbegovića, jednog od četiri glumca ove predstave.

Emir Hadžihafizbegović je ministar kulture Kantona Sarajevo. Domaća publika ga više zna kao glumca filmova i predstava iz SFRJ, i filmova snimanih u regionu poslednje decenije a prikazanih u našim bioskopima. Debitovao je u filmu Otac na službenom putu Emira Kusturice, prošao nekoliko puta celu SFRJ kao Bogoljub Šaulić u predstavi Audicija, beogradska publika ga je nedavno videla na upravo završenom Festivalu autorskog filma u filmu Kenjac, čije bioskopsko prikazivanje počinje ovih dana, letos je ovdašnja štampa objavljivala njegovu polemiku, s pozicije ministra, sa Srđanom Dragojević, povodom filma Lepa sela lepo gore, igrao je u Turneji prikazanoj prošle jeseni, na pretprošlom FEST-u je prikazan hrvatski film Armin, u kome je igrao glavnu ulogu, a pre toga film Karaula u kome je takođe igrao…

"VREME": Vaše gostovanje je u sarajevskoj štampi vidno propraćeno. Da li se sećate kad ste poslednji put bili u Beogradu?

EMIR HADŽIHAFIZBEGOVIĆ: Da, na svadbi Fahrete Jahić i Bobe Živojinovića. Sad smo se opet videli i, kad smo sabrali ta dva datuma, rezultat je 19 godina. Ja sam u Beogradu proveo vrlo sugestivan dio svog života, i moje asocijacije i reminiscencije na Beograd su vrlo snažne i emotivne. U Beogradu imam preko 400 dana spavanja po hotelima, u ovom gradu sa kolegama iz Audicije prodao sam 120.000 karata, mene je krajem osamdesetih gledao svaki deseti Beograđanin. Ovdje sam radio filmove, dolazio na rok koncerte, dok sam studirao, naše dvije akademije su sarađivale, i zato je moj fleš-bek na Beograd fleš-bek na jedno vrlo produhovljeno vreme i ozbiljan umjetnički rad, i na stotine prijateljstava… Ja ću umrijeti, a neće mi biti jasno i neću odgonetnuti zašto je Beograd, koji je bio grad sa možda najozbiljnijom baštinom demokratije, grad Dimitrija Tucovića, grad kome je multikulturalnosti bila imidž, zašto je mogao tako nijemo da otprati stvari koje su se dešavale u Sarajevu za vrijeme rata: tiraniziranje Sarajeva, spaljivanje četiri miliona knjiga u Gradskoj vijećnici, ubijanje hiljade civila, mi smo sad podigli spomenik djeci poginulih u opsadi – 1600 djece je poginulo samo u Sarajevu… Znate, nije niko tamo prosipao kikiriki po Sarajevu nego hiljade i hiljade granata svakog dana. Da je to trajalo sedam, deset, ili mjesec dana, i da je tada postojala nekakva medijska blokada, ja bih mogao nekako razumjeti da se u tih nekoliko nedjelja milionski narod mogao slagati sa tim. Ali to traje četiri godine! I onda je to zagonetka, pitanje na koje ja sam sebi ne mogu da racionaliziram odgovor, ja jednostavno nemam odgovor zašto se to desilo.

Gospodin Zlatko Topčić, upravnik Kamernog teatra 55, u pozdravnoj reči na konferenciji za novinare, pomenuo je da je bez obzira na to da li može ili ne može da se zaboravi rat, kultura ta koja spaja. Da li vi možete da zaboravite?

Kako da zaboravim? Zaborav je eutanazija. Ja ne mogu da zaboravim seriju "Muzikanti" i Burduša, ne mogu da zaboravim ljetovanja na Korčuli, derneke na beogradskim splavovima, a kako bih tek da zaboravim ekstremne stvari – smrt užih članova porodice, ili prijatelje koji su mi iscurili iz kadra? Ali, ne mogu zaboraviti ni demokratski krik Beograda, hiljada ljudi, koji se kao eho nekog glasa odbijao od režima kao što se odbijaju glasovi od planina. Tim pre taj debalans jednog demokratskog ambijenta i šutnje, ja ne razumijem.

Jedna od tema predstave Žaba je traženje krivaca u drugima, u vlasti, u sistemu. Da li se, kao ministar, osećate ugroženim pred ovakvom vrstom potrage?

Dok mi budemo tako mazohistično tražili krivce u određenim gradovima i nivoima vlasti, proći će nam životi. Dok god čekamo da nam problem reše Oli Ren, Solana, Obama, Putin, prijedsedništvo BiH ili Dodik, dotle iscuriše životi i Srbima i Hrvatima i Muslimanima. Ja mislim da mi moramo da se okrenemo sebi, da čovjek može da se realizira unutar svog mikrokosmosa bez obzira na tešku situaciju. Mislim da u teškoj finansijskoj situaciji mi možemo da nađemo smisao ako to želimo da uradimo unutar sebe. Kad promijenimo sebe, onda će doći i do realiziranosti o kojoj govorim. Ljudi se dijele na ljubitelje džeza i sevdaha, na ljubitelje indijskog čaja i nes kafe, planinskog i morskog turizma, ali generalna podjela je ona duhovna, na realizirane i na neralizirane ljude. Pitanje realiziranosti nije pitanje obrazovanja. Ja sam bio svjedokom kada svoju nerealiziranost ispoljavaju univerzitetski profesori, a sjedio sam u selu sa gorštacima koji 50 godina nisu sišli na asfalt, ne znaju ni čitati ni pisati, ali su jako realizirani ljudi. Mi moramo unutar sebe da tražimo tu vrstu realiziranosti i da pokušamo da sami sebe spasemo od destrukcije koja nas okružuje.

Koliko je poznato, niste blagonaklono komentarisali gostovanje umetnika iz Sarajeva u Beogradu, izjavljivali ste da vi nećete doći…

Pa dobro, evo: imao sam problem sa režimom ovdje nakon prestanka rata. Jednostavno, znate, kada osvjestite da je vaša lična porodična tragedija duboko vezana sa režimom koji je bio ustoličen u ovom gradu, onda… Pa ipak, ja nikad nisam rekao da nikad neću doći, ja sam rekao da u dogledno vrijeme neću ići u Srbiju, sve dok moj organizam i racio ne "prijeđu Rubikon" i dok ne osjetim da je situacija drugačija. Kad je napravljen iskorak, kad je nastala jedna relaksirajuća politička ambijentalnost, ja sam došao.

U Beogradu se više zna o aktuelnoj kulturnoj sceni Zagreba i Ljubljane, nego Sarajeva. Da li vi, kao ministar kulture, nastojite da Beograd i Sarajevo opet sarađuju? Da li mislite da je to izvodljivo?

Fakat je da su i prije disolucije Jugoslavije postojale separatne endemske kulturološke priče. Jednom je sjajno rekao Bogdan Bogdanović: "Jezik će biti taj koji će nas ponovo ujediniti." Vidite, vi i ja se jako dobro razumijemo, mi govorimo istim jezikom, i to je već sama po sebi ogromna komparativna prednost i manevarski prostor zbog koga ćemo mi, ne zato što treba, nego po sili inercije sarađivati. Ta kulturna saradnja je potpuno jedna prirodna stvar. Inače, tačno je da se u Srbiji manje zna o kulturnoj sceni Sarajeva, nego Zagreba i Ljubljane. BiH je osamdesetih godina napravila kulturni bum na ovim prostorima. Ne bih se volio baviti hipotezama, ali čini mi se da je i to jedan od razloga pucanja u glavu BiH, i da je to pucanje legalizirano iz mirišljavih evropskih kabineta preko nekih ludaka koji Bosnu ne razumiju. Ja stalno govorim da se s Bosnom obračunavaju oni koji Bosnu ne razumiju. A razumijeti bosansko biće znači razumijeti čovjeka.