Milione, desetine miliona i stotine miliona nečega (dolara ili evra) prije navršene tridesete godine života u naše vrijeme mogu zaraditi samo berzanski brokeri i vrhunski sportisti (hajde da ovom prilikom zaboravimo šou-biznis). Iza vrhunskih sportista stoji, međutim, nešto egzaktno: najbolji su u nečemu što mnoge ljude interesuje, pa bio to fudbal, košarka ili tenis. Brokerske vještine mnogo su manje egzaktne, no u tom su smislu pogodnije za umjetničku obradu. Tako je, eto, Martin Skorseze snimio film Vuk sa Vol strita utemeljen na životnoj priči Džordana Belforta (glumi ga Leonardo Dikaprio). Kad se na početku suoči sa dekadentno-hedonističkim detaljima iz Belfortovog života, gledaocu logično na pamet pada nekakva rokenrol mitologija. A ipak, meni se po izlasku iz bioskopa, kao neka vrsta analogije Belfortovom liku, najprije nametnula jedna figura iz svijeta sporta, svijeta fudbala, tačnije. Džordan Belfort je zapravo – Ćiro Blažević s Vol strita! Legenda kaže da je u poluvremenu utakmice baraža za Svjetsko prvenstvo između Hrvatske i Ukrajine, Ćiro Blažević skinuo roleks s ruke, roknuo ga o zid i rekao igračima: "Ovako ih razbijte": Belfort u filmu, kad treba da motiviše svoje uposlenike, radi sličnu stvar. Isto tako, jednom je na pitanje o medijskim napadima na sebe Ćiro odgovorio: "Teško mi to pada, sine, ali onda se sjetim svog računa u švajcarskoj banci, pa mi bude lakše." E tako nekako i Belfort, kada stvari krenu loše, utjehu krene nalaziti u računu u švajcarskoj banci (koji, po belaju, ne glasi na njegovo ime).

Nije to, međutim, sve što se tiče tog poređenja. Usprkos tome što je svakakav, Skorsezeov Džordan Belfort u tumačenju Leonarda Dikaprija gledaocu je, kad se podvuče crta, naposljetku ipak simpatičan. Među nekakvim apstraktno i neljudski pohlepnim ajkulama, Belfortu ljudskost daje upravo paroksizam njegovih poroka. On je malo kao dijete u tvornici igračaka, klinac kome su se ostvarili snovi, čovjek se identifikuje s njim i protiv svoje volje. Bez porodičnog backgrounda bogatstva ili aristokratije, bez prave harizme, bez ikakve opsesivne ideje osim one o zarađivanju što je moguće više novca i neograničenom hedonizmu, Džordan Belfort je svojevrstan everyman. A opet, čudnim sticajem okolnosti, kao što i Ćiro Blažević u jednom trenutku postaje "trener svih trenera", tako Džordan Belfort postaje "broker svih brokera". Kod obojice to ima veze s manipulacijom medijima, sa varijantom one Kurosavine maksime "Samo neka pišu, pa makar i dobro". Belfort je najprije bijesan kad ga novinarka nazove vukom s Vol strita, no uskoro shvata da mu je upravo takav publicitet poslovno koristan.

Siže priče je jednostavan i viđen već nekoliko hiljada puta. Mladi siromašni idealista stiže u veliki grad s namjerom da uspije u životu. Kako se ideali tope, tako uspjeh raste. Kod Skorsezeovog Belforta, međutim, nema onog trenutka da kad se kola slome, uslijedi žal za idealima. Postoji sam žal što se uspjeh ne nastavlja. Divna je scena kad nakon što su konzumirali hektolitre alkohola i tone raznih droga, Belfort, jer ga je muka natjerala, prijatelja nudi bezalkoholnim pivom. Ovaj je zbunjen: Kakva je svrha tog bizarnog napitka, valja li to išta? Ne valja ništa, kaže uz osmijeh Belfort. Početak filma je odličan i možda ponajbolje, u kontrastu s nastavkom, demonstrira Dikapriovu glumačku maestriju. U relativno kratkoj sceni sa starijim i iskusnijim brokerom (izvanredna epizoda Metjua Mekonehija), tokom svog prvog radnog dana, Belfort se grozi svega što ću mu za koji mjesec i godinu biti smisao života. Dikaprio odlično "skida" taj njegov strah od novog, ali i potmulu žudnju koja će, vidi se, nadvladati svaki strah. Sav kasniji uspjeh rezultat je te žudnje.

Film je mnogo efektniji po pitanju forme, nego po pitanju sadržaja. Hoću reći, usprkos aktuelnosti priče o ekonomskoj krizi i finansijskim prevarama, on gledaocu u tom smislu ne kaže ništa novo. Par fraza iskusnog brokera s početka (isti onaj lik kojeg igra Mekonehi) o suštini tog posla kažu sve što se može reći. Šupljinu sadržaja stoga skriva veličanstvena režija. Skorseze je film režirao više kao mladac koji želi da se dokaže, nego kao klasik s jednim od najvećih opusa u istoriji filma. Film je provokativan, zabavan, duhovit i skoro tri sata prođu u hipu. Ali usprkos silnim sugestijama, nakon izlaska iz bioskopa teško da se zadržava ikakav aftertaste. Ako gledalac nije naivno dijete ili stereotipni lik iz crtanog filma neće ga valjda uvijek i stalno iznenađivati primjeri iz stvarnog života koji katkad dokazuju da, eto, cinici dobro prođu u životu i da se pljačka i prevara isplate. Snimio je, da se ne lažemo, Skorseze puno boljih filmova. U današnjoj holivudskoj konstelaciji, međutim, on i kad ne ubode do kraja, snimi jedan od najboljih filmova godine. Bez varanja, belfortovskog ili bilo kog drugog.