Ima u muzici nečeg što nadilazi riječi. O tome su dosad napisani milioni i milijarde riječi, baš onih hamletovskih riječi, riječi, riječi… Kad se, recimo, danas, poslije dvadesetak godina, sjećam svog klinačkog čitanja Heseovog Stepskog vuka, to je ono što mi je od čitanja te knjige, kao gorki talog iskustva, ostalo. Muzika je radost, onakva kakva riječi ne mogu biti.

Pitagora bi rekao da je muzika bliža matematici. Ne mogu, međutim, ni približno izračunati sate i minute svog slušanja njegove svirke na pločama, kasetama, CD-ovima, na televiziji, ili preko kompjuterskih zvučnika. Ono jednom uživo, u Beču, to znam, to je trajalo tri sata.

I bilježim ovo zbog tog vremena. I zato što je ta subota, kako bi rekao Đ.M. iz Amsterdama, bila tužan dan, i zato što sam se sjetio onih Keruakovih stihova (u prevodu Voje Šindolića) koje sam nekad davno pročitao:

Zato zasviraj mi blues,
Sine, zatrubi bop
Daj da slušam o raju
Iz mjedene trube.